Naše društvo bi trebalo shvatiti što znači imati dobre i zadovoljne učitelje. O njima puno toga ovisi. Oni „stvaraju“ ljude. Ti ljudi su naša budućnost
Istraživanja pokazuju da ima sve više djece koja se neprimjereno i neprihvatljivo ponašaju. Kod neke djece se to uočava već u vrtićkoj dobi. Ta djeca ometaju normalan rad u odgojnoj grupi, smetaju ostaloj djeci i stvaraju probleme u odgojnom i obrazovnom smislu. Ako se takvo stanje ne dijagnosticira na vrijeme i prepusti stihiji, u smislu, proći će samo od sebe, ne će biti dobro. Ne će proći samo od sebe. Takvom djetetu treba stručna pomoć i prvenstveno suradnja odgojitelja i roditelja. Roditelje treba osvijestiti kako se njihovo dijete ne ponaša normalno i kako je drugačije. Ukoliko se tom problemu ne pristupi na vrijeme, adekvatno, stručno i profesionalno, problem će eskalirati u školi. Nikakve kazne niti opomene nisu rješenje. To pokazuju slučajevi učenika s problematičnim ponašanjem u Zagrebu i u Puli.
Premještanje učenika iz jednog razrednog odjela u drugi, ili iz škole u školu nisu nikakva inovacija. Te odgojne mjere postoje oduvijek. Nekad su pozitivne, nekad nisu. Sve ovisi o tome kako je taj premještaj osmišljen i pripremljen. Jako je loše da se to odvija preko medija i da javnost u tome sudjeluje. Svako dijete ima pravo na obrazovanje. Nijedno dijete ne smije biti izolirano i šikanirano. Za to postoje stručne službe škole. Škola mora i treba rješavati takve slučajeve. Nema škole u kojoj nema učenika s problematičnim ponašanjem. Škole koje tome ozbiljno i stručno pristupe riješe slučaj unutar sebe. Razrednik, roditelji i stručna služba škole moraju surađivati. Ukoliko je problem eskalirao potrebno je uključiti grad i nadležno ministarstvo. Preseljenje učenika u drugu školu je krajnja mogućnost i odgojna mjera. To se ne radi samo administrativno. Puno je tu posla za obje škole. Prvenstveno treba dobro pripremiti učenike i roditelje u školi u koju je učenik premješten. To se radi profesionalno. Profesionalno nije s problemom izaći u javnost. To nije pedagoški niti humano. Veliku ulogu kod takvog premještanja ima razrednik i učitelji koji drže nastavu u razrednom odjelu gdje dolazi novi učenik. To premještanje mora biti bezbolno i uspješno.
Škola je i odgojna ustanova
U svojoj dugogodišnjoj praksi primila sam nekoliko učenika iz drugog razreda ili iz druge škole. Nikada s tim nije bilo problema. Novi učenik je dobro prihvaćen. Ubrzo se prilagodi razredu, stekao je prijatelje i napredovao.
Škola nije samo obrazovna ustanova. Odgojna uloga škole je velika i nezaobilazna. Činjenice koje učenici usvajaju na nastavi, ne će nikud pobjeći. To se može nadoknaditi. Međutim, ono što je propušteno u odgoju teško će se nadoknaditi.
S djecom se premalo priča, kako kod kuće, tako i u školi. Svako dijete ima u nekom vremenu probleme koji ga muče. Ukoliko to ne riješi, već trpa u sebe, ne će biti dobro. Nakupljena frustracija će negdje izbiti. Ponašanje učenika će se promijeniti. Nerijetko to će se odraziti i na učenje, odnosno učenikov uspjeh u školi. To se ne događa odjednom, od danas na sutra. Problem se razvija i biva sve veći. Na učiteljima i roditeljima je da to na vrijeme prepoznaju. Neki nemaju vremena za to. Učitelji ganjaju program, roditelji su prezaposleni. Ne vide ili ne žele vidjeti što se događa kraj njih ili uz njih. Ne čuju vapaj i zov djeteta u pomoć. Kad problem eskalira osjećaju se nemoćno i očekuju da netko drugi to riješi. Nikakvi protokoli, pravilnici, odbori, sustavi, kazne i odgojne mjere to neće riješiti. Od problema se ne bježi. Problem se mora riješiti tamo gdje je i počeo, u roditeljskom domu ili u školi. Zapravo najbolje je da problem rješavaju roditelji i škola.
U zadnje vrijeme je nekako popularno da se problem rješava na ulici. Roditelji prosvjeduju. Ne šalju djecu u školu. Postavljaju svoje uvjete i ponekad ucjenjuju. To nije dobro ni za koga. Djeca u školu moraju ići. Svaki izgubljeni nastavni sat je teško nadoknadiv. Svaki izgubljeni nastavni dan je zaista izgubljen. Osim toga, djeci se šalju neprihvatljive i nehumane poruke, kako nekoga treba izolirati i odbaciti. Za to su krivi mediji koji slučaj razvlače i napuhavaju. To se nekad nije rješavalo tako. Danas su škole dobro stručno ekipirane i morale bi takve probleme bezbolno rješavati, najbolje unutar same sebe. Sramota je, neznanje, nesposobnost i nepriznavanje stručnosti, svoj problem proslijediti drugome.
Oni koji to rade zalutali su u školu i u profesiju. Svoj posao treba voljeti i znati ga raditi. Kad dijete uslijed nastave pošalješ pedagogu ili psihologu priznaješ svoju nemoć. Uvijek je bilo djece i bit će ih, koji se neprimjereno ponašaju na nastavi i u školi. Dobar učitelj i profesor, koji zna i voli svoj posao to će riješiti sam. Ukoliko je problem eskalirao potražit će stručnu pomoć i dodatno angažirati roditelje učenika. Kada roditeljska suradnja izostane (nije mi se to nikada dogodilo) angažirat će se nadležne službe. Djetetu se mora pomoći na bilo koji način. Neprimjereno i problematično ponašanje učenika nije nastalo ni iz čega. Za to postoje uzroci i razlozi. Te uzroke i razloge bi trebalo otkriti i ukloniti. Dobar i stručan učitelj to zna napraviti. Ne će s tim izlaziti u medije. Napravit će to u tišini, onako usput, tako da nikoga ne povrijedi i da svi budu zadovoljni. Nije to lako, niti jednostavno, pogotovo kad se moraš brinuti o svojoj egzistenciji.
Plaće u prosvjeti su poslovično male i nedovoljne za normalan život. Mnogi stručnjaci bježe od škole i iz škole, zbog tog naoko banalnog problema. Naše društvo bi trebalo shvatiti što znači imati dobre i zadovoljne učitelje. O njima puno toga ovisi. Oni „stvaraju“ ljude. Ti ljudi su naša budućnost.