Mihail Štejn je 1996. obranio svoju disertaciju pod naslovom “Plemićke obitelji Uljanova i Lenjina u povijesti Rusije”
Prošetati minskim poljem pod nazivom “Židovi i revolucija u Rusiji” nije lak zadatak, kao što je čitatelj već mogao vidjeti čitajući knjigu “S Talmudom i crvenom zastavom”. Na tom polju zakopano je mnogo mina, koje iznenada eksplodiraju desetljećima kasnije s takvom bukom da je svaki istraživač židovske prisutnosti u Rusiji i svjetskog komunističkog pokreta šokiran.
To je bio slučaj sa mnom kada se 27. siječnja 2005. na jednoj od izraelskih web stranica na ruskom jeziku pojavio izvještaj o neočekivanoj inicijativi Komunističke partije Izraela (PKI – skraćeno na hebrejskom MAKI). Tijekom redovnog sastanka svog Centralnog komiteta, komunisti “obećane zemlje” razmatrali su pitanje… o pokopu pepela V. I. Uljanova (Lenjina) u Izraelu. Centralni komitet KPI-a rekao je novinarima da za to postoje najozbiljniji razlozi. Kao što je poznato, djed Marije Aleksandrovne (majke V. I. Lenjina) bio je stanovnik židovskog grada Starokonstantinovo, okrug Žitomir, Moishe Blank. Njegova supruga, baka Marije Aleksandrovne, majka V. I. Lenjina, također je bila Židovka. Njihov sin Israel, koji je uzeo ime Aleksandar, bio je otac Marije Aleksandrovne i djed V. I. Lenjina.
Svojedobno sam imao priliku intervjuirati Meira Vilnera (1918.-1993.), glavnog tajnika ove stranke, koji je vrlo uvjerljivo objasnio zašto je internacionalizam dobar za sadašnjost, uključujući izraelski komunist, a cionizam loš. Nisam sumnjao da Vilner nije smatrao cionizam dobrom stvari za Židove, već globalnom nesrećom za njih. Do trenutka izjave dotičnog Centralnog komiteta CPI-a, Komunistička partija Izraela, nakon što je 1991. izgubila financijsku potporu sa Starog trga u Moskvi, već je desetak godina bila u stanju političke kome, iako je na izborima dobila 3-4 mjesta u Knessetu. (S malim komunističkim partijama, usput, to se nije dogodilo samo u Izraelu.) A onda su se iznenada nasljednici Meira Vilnera probudili i došli do inicijative koja je bila prilično cionističke prirode.
Cionistički kongres
Izvijestili su da sljedeće činjenice, koje su ranije bile poznate nekolicini ljudi osim njih, govore u prilog Lenjinovom pokopu u Izraelu: “Na samom početku dvadesetog stoljeća, V. I. Lenjin”, čitamo na web stranici ICP1, “živio je u Švicarskoj, u Ženevi, i tamo se nekoliko puta susreo s osnivačem cionizma, Theodorom Herzlom, kada je Herzl došao u Basel na sljedeći cionistički kongres (govorimo ili o Petom cionističkom kongresu 1901. godine, ili oko šeste godine 1903. u Baselu, budući da se Lenjin pojavio u Švicarskoj nakon puštanja iz egzila tek 1900. godine – V.B.). Predstavio ih je tajnik Socijaldemokratske partije Švicarske, Fritz Platten, koji je bio uvjereni cionista. (To je isti Fritz Platten koji je 1917. organizirao Lenjinov dolazak u Rusiju preko Njemačke, a zatim 1. siječnja 1918. zasjenio Lenjina kada je došlo do atentata na njega u Petrogradu – V.B.).
Iako je Lenjin bio prilično ravnodušan prema ideji cionizma, izjava Centralnog komiteta PKI-a se nastavlja, jasno je odobravao socijalistička načela koja su u njoj postavljena. S ove točke gledišta, V. I. Lenjinu se posebno svidjela knjiga Theodora Herzla “Židovska država”, koju mu je autor predstavio. Arhiv Komunističke partije sadrži ovaj neprocjenjivi primjerak s bilješkama V. I. Lenjina i posvetnim natpisom Theodora Herzla. Kasnije ideja cionizma više nije ostavljala Lenjina ravnodušnim. Na primjer, židovska komuna na Krimu, koja služi za obuku volontera koji idu u Palestinu kako bi stvorili buduću državu Izrael, stvorena je uz izravno odobrenje V. I. Lenjina. A komunisti Izraela vjeruju da bi pepeo velikog čovjeka – Židova i cionista V. I. Lenjina (naglasak dodan. – V. B.) trebao počivati u zemlji Izraelu.
Tajnovitost
U SSSR-u su informacije o Iljičevim židovskim genima bile pažljivo čuvane, gotovo državna tajna. Komunistička partija Izraela, iako je znala za to, šutjela je. Nakon raspada SSSR-a, o Iljičevoj petoj točki ne samo da se otvoreno govori, već se to pokazuje i dokumentima koji to potvrđuju. Primjerice, u jesen 2011. godine u Povijesnom muzeju u Moskvi otvorena je cijela izložba deklasificiranih dokumenata ove vrste. Među njima je i pismo Lenjinove starije sestre, Ane Uljanove, Staljinu, napisano 1932. godine, u kojem se kaže da je njihov djed s majčine strane Židov koji se preobratio na kršćanstvo kako bi izašao iz Pale naselja i stekao visoko obrazovanje. Potjecao je iz siromašne ukrajinske obitelji i, prema krštenici, bio je sin Mojsija Blanka, rodom iz Žitomira. Anna Ilyinichna je također napisala da je “Iljič” oduvijek visoko cijenio Židove. <… > Više je puta istaknuo da veća organizacija i snaga revolucionarnih organizacija Juga i Zapada ovisi upravo o činjenici da su 50% njih predstavnici ove nacionalnosti.”
Lenjinova sestra izrazila je žaljenje što je podrijetlo njihove obitelji postalo poznato tek nakon Lenjinove smrti. U svom pismu, Ana Uljanova zatražila je od Staljina da javno objavi informacije o Lenjinovim židovskim korijenima. Napisala mu je u pismu 1932. godine: “Ne možemo imati razloga skrivati ovu činjenicu, a to je još jedna potvrda iznimnih sposobnosti semitskog plemena… Iljič je uvijek visoko cijenio Židove.” Ne samo njegovi najbliži suradnici, već čak i šef njegove straže i vozač bili su Židovi. No, prema riječima kustosice izložbe Tatjane Koloskove, Staljin je ignorirao zahtjev i naredio Ani Iljinični da šuti o svom pismu5.
Lenjinova sestra vjerovala je da će objavljivanje takvih činjenica o Lenjinu pomoći oslabiti antisemitizam u SSSR-u, dok je Staljin vjerovao da će ga, naprotiv, ojačati. Zatim, nakon Staljinove smrti, spisateljica Marietta Shahinyan došla je do dna istih židovskih korijena, i pod istim izgovorom borbe protiv antisemitizma, željela je svoje otkriće objaviti. Ali pod istim izgovorom kao i Staljin, to joj je bilo zabranjeno. Tema Iljičevog rodoslovlja bila je čvrsto zatvorena sve do početka perestrojke. Jao, kada su se nakon raspada SSSR-a pojavile prve publikacije o Moishe Blanku, Staljin, kako se ispostavilo, nije bio daleko od istine.
Dizertacija
Povijest ovih publikacija vrlo je poučna. Godine 1996. povjesničar iz Sankt Peterburga Mihail Štejn obranio je svoju disertaciju “Plemićke obitelji Uljanova i Lenjina u povijesti Rusije”. Stein je saznao da je Lenjinov pradjed, Židov Moisha Itskovich Blank, prešao na pravoslavlje 31. prosinca 1844. u Žitomiru. Kum njegovog sina Abela bio je senator, tajnik takozvanog “Židovskog odbora” Dmitrij Osipovič Baranov, a grof Aleksandar Ivanovič Apraksin, ađutant M. I. Kutuzova u bitci kod Borodina, krstio je svog sina Israela, koji je bio Lenjinov djed.
Stein je, međutim, dokazao da nisu samo Židovi ti koji mogu tražiti pravo pokopati Lenjina u svojoj obećanoj zemlji. Postoji i švedska loza Iljičevih predaka – Esteda. Pradjed Carl Friedrich Ested bio je osnivač obitelji u Rusiji. Predavao je umjetnost nakita na Akademiji umjetnosti, za što je morao položiti ispit za titulu “imenovanog akademika”. Njegova kći Anna Karlovna postala je supruga Johanna Gottlieba Groschopfa. On (Ivan Fedorovič) bio je Lenjinov pradjed. Umro je 6. studenog 1817., stotinu godina prije Oktobarske revolucije. Tu su bili i Nijemci Curtius. Jedan od njih, stručnjak za staru Grčku, otkrio je grad Olimpiju, po kojem su Olimpijske igre dobile ime…
Fizičar Karl von Weizsäcke
Još jedna njemačka linija je Lepsius. Kurt Lepsius poznati je egiptolog koji je dešifrirao drevnije znakove od Champolliona. Richard Karl von Weizsäcker šesti je predsjednik Njemačke. Njegov otac, državni tajnik Ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, bio je Ribbentropov zamjenik. Sredinom XIX stoljeća Karl von Weizsäcker bio je kancelar u Njemačkoj. Karl von Weizsäcker, fizičar, također je bio uključen u stvaranje atomske bombe. Shvativši da bi tako strašno oružje u rukama ludog Führera moglo skupo koštati čovječanstvo, snažno je usporio stvaranje ove bombe. Iljičeva rodbina također su bili feldmaršal Wehrmachta Walter Model, koji je zapovijedao vojskom Središnje grupe 1944. godine, i general tenkovskih snaga Trećeg Reicha Haso von Monteifel.
Iznenađujuće, među precima vođe bio je ruski svetac Ivan Kronštatski, bio je ujak Lenjinove bake. U Iljičeve pretke bili su uključeni i admiral Ivan Konstantinovič Grigorovič, posljednji pomorski ministar carske Rusije, i admiral Jevgenij Andrejevič Berents, poznati putnik. Njegov unuk, također Jevgenij Andrejevič Berents, prvi načelnik Glavnog stožera sovjetske ruske mornarice, čiji je brat Mihail Andrejevič, kontraadmiral, odveo svoju eskadrilu u Bizertu. A također se ispostavilo da je rođak Petar Iljič Čajkovski. S takvom genetskom zbrkom, Lenjinu je jednostavno bilo suđeno da postane internacionalist.
U jednom od svojih intervjua (Moskovskiye Novosti, 18. 4. 2000.), Stein je rekao da su dokumenti o podrijetlu Lenjinovog djeda, Aleksandra Dmitrijeviča Blanka, otkriveni u Lenjingradskom središnjem državnom institutu za arheologiju i arheologiju SSSR-a oko 1965. godine. I prijavio je svoje otkriće spisateljici Marietti Sergeevni Shaginyan. “Radio sam potpuno samostalno na temi Blankovog života i rada”, kaže Stein, “i 3. veljače 1965. pronašao sam te dokumente u fondovima Medicinske i kirurške akademije. Svjedočili su da su Aleksandar Dmitrijevič Blank, djed Vladimira Iljiča, i Dmitrij Dmitrijevič Blank došli u Sankt Peterburg u svibnju 1820. kako bi ušli u akademiju i u srpnju 1820. prešli s judaizma na pravoslavlje. Inicijatori krštenja braće Blank bili su njihov otac Moisha Itskovich (prešao na pravoslavlje 1. siječnja 1835., postao poznat kao Dmitrij Ivanovič) i senator Dmitrij Osipovič Baranov, koji je u travnju i svibnju 1820. bio s revizijom u provinciji Volyn, susreo se s Moishom Blankom i razgovarao s njim o sudbini njegove djece.
Braća Blank
Prije krštenja braće, Blank se zvao Dmitrij – Abel, a Aleksandar – Izrael. U slučaju upisa braće Blank na Medicinsku i kiruršku akademiju, odmah sam pronašao naznaku da su kršteni u katedrali svetog Sampsona u Sankt Peterburgu. U arhivima Lenjingradske regije, u fondovima Sampsonove katedrale, pronašao sam dokumente koji svjedoče o obraćenju braće Blank iz judaizma u pravoslavlje. Ali to su bili posljednji dokumenti o braći Blank koje sam uspio vidjeti 1965. godine. U isto vrijeme, dobio sam odgovor od Žitomira, koji je rekao da u njihovoj arhivi postoje dokumenti o Moishe Itskovich Blanku, njegovim sinovima Abelu i Izraelu, i postavio pitanje: jesu li doista pronašli dokumente o Lenjinovim precima? Odgovorio sam pozitivno, a onda je direktor žitomirskog arhiva, David Shmin, otišao u regionalni odbor i prijavio nalaz u arhivi. Odmah su Shmin i Evgenia Shekhtman (koji su pronašli pobunjeničke dokumente u arhivi) uklonjeni s posla. Shaginyan, koju je o svom pronalasku obavijestio gore spomenuti A. Petrov, došla je u Lenjingrad i napravila fotokopije dokumenata.
A onda je podnijela zahtjev Centralnom komitetu za dozvolu da ih objavi. Centralni komitet je to kategorički zabranio, pozvan sam u Lenjingradski regionalni komitet, gdje mi je bilo zabranjeno sudjelovati u tom istraživanju. Isto je rečeno A. Petrovu. Dokumenti su zaplijenjeni. Uključujući i iz Shahinyanine osobne arhive nakon njezine smrti. I samo 20 godina kasnije vratio sam se istraživanju Lenjinovih predaka. Nakon pogroma 1965. godine, razgovori o našim istraživanjima počeli su kružiti u Lenjingradskim i žitomirskim arhivima u Moskvi i Lenjingradu. Osim toga, izbacio sam “huliganski” čin: poslao sam članak u “Medicinske novine” (A. Blank je bio liječnik), u kojem sam ispričao svoja otkrića. Obaviješten sam da članak nije zanimljiv i da stoga neće biti objavljen. Shvatio sam da slanjem članka u novine automatski povećavam broj ljudi koji su znali za Blankovo podrijetlo. Otkriće sam prijavio i Ilji Erenburgu. Zahvalio mi je na povjerenju i poželio mi uspjeh. Nešto kasnije, kada sam se susreo s autorom knjige “Lenjinova majka” Rakhilom Kovnatorom, koji je osobno poznavao članove obitelji Uljanov, saznao sam da su sestre Uljanove govorile o Blankovom židovskom podrijetlu 1920-ih. U vezi s rastom antisemitizma u SSSR-u, uključujući i među komunistima, Ana Iljinična zatražila je od Staljina da joj dopusti objavljivanje ovih dokumenata. Staljin je to kategorički zabranio. Dokumente je Anna Ilyinichna odnijela u Moskvu i predala Lenjinovom institutu, gdje se i sada nalaze. Usput, nisu objavljeni.
Srećom, radnici koji su 1965. godine došli u Lenjingrad i Žitomir kako bi zaplijenili opasne dokumente bili su beskrupulozni u odnosu na svoje dužnosti i stoga su svoju dužnost obavljali površno. Godine 1977. doktor povijesnih znanosti Heinrich Deutsch pronašao je još desetak dokumenata o židovskom podrijetlu braće Blank u Središnjem državnom arhivu povijesnih studija. Tada Deutsch nikome nije rekao za nalaz, samo je tiho kopirao dokumente. Objavio ih je 1991. u New Yorku. Zahvaljujući Deutschovom objavljivanju dokumenata, uspio sam pronaći u zbirkama Židovskog odbora pismo Lenjinovog pradjeda Dmitrija Blanka, upućeno Nikoli I., u kojem je predložio mjere za masovno obraćenje Židova na pravoslavlje. Svi objavljeni dokumenti o Prazninama, a ima ih oko 20, svjedoče o njihovom židovskom podrijetlu. Ti se dokumenti različito tumače. Neki antisemiti ih u potpunosti negiraju, dok ih drugi antisemiti koriste u izlaganju stavova velikih sila. Samo pravi učenjaci ne pridaju ni najmanju važnost nacionalnosti djeda Lenjina, osim činjeničnog i povijesnog (Marietta Shahinyan mi je o tome pisala u pismu od 7. svibnja 1965.).” (Moskovskije novosti, 18. 4. 2000.)
“Lenjinovo židovsko pitanje”
Godine 2010. objavljena je knjiga američkog profesora Jochanana Petrovsko-Sterna “Lenjinovo židovsko pitanje”, koja iznosi sličnu verziju i potvrđuje da je “Lenjinov pradjed – Moško Blank – bio Židov”. Njegov pradjed Blank kršten je u poodmakloj dobi, dok je Lenjinov djed Israel kršten odmah po rođenju, a zatim se oženio Annom Grosschop, Njemicom švedskih korijena. Petrovski-Stern u svojoj knjizi kaže da Lenjin navodno nije ni znao da među njegovim precima postoji čisti Židov – u RSDLP(b) bilo je nepristojno raspravljati o nacionalnostima, ljudi su se tome pridružili, grubo rečeno, s nacionalnošću “revolucionara”. U svom osvrtu na knjigu američkog profesora, njemačke novine Sueddeutsche Zeitung primijetile su da je Lenjin mogao biti i Irac i Talijan, a to uglavnom nije bilo važno za tijek svjetske povijesti. Međutim, to može značiti nešto za obožavatelje teorije “židovske zavjere”. (Inicijativa PKI-a, nažalost, samo je pristašama ove teorije dala nove argumente.)
Lenjinovo ime zaista se štuje u obećanoj zemlji. Neki od prvih kibuca stvorenih u Eretz Israel zvali su se Derech Ilyich (“Put Iljiča”), Patish Umagal (“Srp i čekić”) i Chapaevka. Stvorio ih je pokret Tzionut Aduma (Crveni cionizam). Tzionut Adumah se sastojao od pokreta Poalei Zion (Radnici Siona) i Amalei Zion (Radnici Siona). U sovjetskoj Rusiji 1920-ih, “Amalei Zion” se također nazivao Ljevičar ili Pravni Geholutz (tj. Pionir) – to su bili cionisti – anarho-komunisti. “Poale Zion” su cionistički komunisti koji su aktivni u našoj zemlji više od deset godina nakon zabrane svih političkih stranaka osim RCP(B) i cionističkih “socijalističkih” i “komunističkih” stranaka i sindikata.
Crveni cionisti
“Crveni cionisti” su odavno zaboravljeni u našoj zemlji, ali u Izraelu još uvijek postoje. Pozdrav usvojen u Tzionut Aduma je: “Ani tzioni adom!” – “Ja sam crveni cionista!” Recenzija: “Thi Tsion Adum!” – “Živio Crveni Sion!” Osnivači i ideolozi Amaley Siona bili su Hillel Zolotarev (1865.–1921.), koji se, zajedno s Bernard-Lazareom, smatra najistaknutijim predstavnikom anarho-cionizma, i Yosef Trumpeldor. Prema svim našim idejama, nekako se sve to ne zbraja – junak Port Arthura Trumpeldora također je organizator židovske samoobrane u Rusiji i Palestini, plus ideolog anarhocionizma, a cionizam i komunizam ne samo da mirno koegzistiraju u Obećanoj zemlji i izvan nje, već se čini da i međusobno djeluju. Ali jednostavno se dogodilo. Povijesno.
Naravno, nazivajući Lenjina cionistom, izraelski komunisti su pretjerali. Za Lenjina, ideja židovske nacije uvijek je ostala “cionistička, potpuno lažna i reakcionarna u svojoj biti”. Već 1903. godine, tj. nakon sastanka s Theodorom Herzlom, napisao je da je “cionizam veći neprijatelj socijaldemokracije od antisemitizma”, budući da je prvi “odvratio od revolucionarne borbe značajne kulturne slojeve židovskog proletarijata”, dok je drugi “vodio samo kulturno i politički potpuno opskurne elemente ruskog stanovništva”. (). Lenjin nije javno govorio o stvaranju židovske komune na Krimu, iako je poznato da se tome nije protivio, pa je teško reći je li do kraja života postao uvjereni cionist ili ne. Pa ipak, mora se imati na umu da je najpoznatiji cionista, Naum Sokolow, u svojoj knjizi Povijest cionizma, otvoreno rekao da je “organizirani cionizam najvažniji dio boljševičke aktivnosti u Rusiji”.
Židovski komunalni registar jasno definira cionizam kao “marksistički pokret”. Kada su Židovi početkom dvadesetog stoljeća zauzeli lučki grad Haifu u Palestini, postao je poznat kao “Crvena Haifa”. Svakog dana Židovi su marširali ulicama Haife sa stisnutim šakama podignutim napamet i crvenim zastavama. Nakon revolucije 1917. godine, sovjetska boljševička vlada bila je prva vlada koja je, unatoč svim unutarnjim poteškoćama, prokrijumčarila oružje dobiveno iz kapitalističkih zemalja cionističkim militantima u Palestini. I koristili su ga u borbi protiv Arapa i Britanaca, koji su, u teoriji, trebali održavati mir i spokoj u Palestini. A socijalistički revolucionarni terorist i zaposlenik Čeke, Jakov Blumkin, stvorio je prve komunističke ćelije u ovoj Palestini.
Što je Lenjin znao…?
Činjenica da Lenjin nije znao za svoje židovske korijene ostat će na savjesti profesora Petrovskog-Sterna. Ako su njegove sestre znale za to, onda je on, vjerojatno, i pogodio. U Židovskoj kronici od 16. prosinca 1932. čitamo: “Lenjin je prije trideset i pet godina prisustvovao židovskim sastancima u Švicarskoj. Obično ga se smatra Rusom, ali postoje sumnje.” I premda je Lenjin uvijek govorio da je po uvjerenju internacionalist, postoji obilje dokumentarnog materijala koji potvrđuje da je više volio raditi sa Židovima i inzistirao na tome da oni budu imenovani na vodeće položaje u svim sovjetskim institucijama.
To se često objašnjavalo činjenicom da, prvo, Židovi nisu mogli pripadati bivšim vladajućim klasama, a drugo, činjenicom da je razina obrazovanja u židovskom okruženju bila viša od prosjeka u Rusiji, iako se to odnosilo samo na radnike i seljake. S ruskom aristokracijom, vojskom, dužnosnicima i inteligencijom, diplomanti chedera nisu se mogli usporediti, sa svom njihovom željom. (Sverdlov je imao četiri razreda osnovnog obrazovanja, Jagoda pet, a drugi židovski vođe liceja Carskog Sela nisu diplomirali.) Osim toga, mnogi od njih nisu dobro govorili ruski, kao, na primjer, Grinberg, pomoćnik Narodnog povjerenika za obrazovanje (!) Lunacharsky. Dakle, očito se ne radi o obrazovanju.
Posebno ću primijetiti da nisam sve to uopće rekao da bih izjavio: “Oh, kako je loše što je Lenjin bio mješanac.” Kalmička krv tekla je u njemu. Pa, kao što znate, teritorij moderne Kalmikije bio je središte te vrlo drevne Hazarije. A “glupi Hazari” su ispovijedali iduaizam. I ovdje možemo povući još jednu liniju zavjere. Štoviše, plan za oživljavanje Hazarije pokrenuli su njihovi potomci iz redova boljševika na Krimu 20-ih godina, o čemu će biti riječi u nastavku. Ali sve nas to ne približava istini. Da, tko god da je bio potomak Hazara i Židova Uljanov-Blank-Lenjin, bio bi dobra osoba. Ali to se, nažalost, ne može reći za njega, glavnog organizatora genocida nad ruskim narodom.