Državnici moraju i trebaju potisnuti svoje osobne preferencije i raditi u skladu sa zakonom
U gnjevu uslijed debakla njegova izabranika Dragana Primorca i trijumfalne pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, premijer Andrej Plenković je izgubio kriterije normalnog rasuđivanja i prosuđivanja. Njegov ego taj poraz ne može podnijeti. Stvara obrambene mehanizme i ne ponaša se racionalno. Njegova iracionalna odluka da on, predsjednik sabora i svi HDZ-ovci bojkotiraju inauguraciju predsjednika puni medije i izaziva brojne komentare. To je određeni presedan. Toga još nikad nije bilo. Tim činom premijer ne poštuje odluku 75 % birača. Ponaša se kao da se to njega ne tiče. Predsjednik države je premijeru pružio ruku suradnje, što on odbacuje. Samim time krši stalno ustav i zakone, koji određuju suradnju predsjednika i premijera.
Njime gospodari njegov super ego, koji stavlja ispred i iznad svega. To nikako ne bi trebao činiti. Svoju osobnu netrpeljivost, koja graniči s mržnjom, bi morao suspregnuti. Državnici moraju i trebaju potisnuti svoje osobne preferencije i raditi u skladu sa zakonom. Istina i oni su ljudi i sve ljudsko nije im strano. To ljudsko bi morali drugačije usmjeriti i raditi u korist naroda i države. Narod je na predsjedničkim izborima rekao svoje. To treba poštivati i poštovati. Ovih 75 % glasova nisu samo podrška novom/starom predsjedniku, već i određeni protest i otpor HDZ-u i njegovom šefu Plenkoviću. Građani ne žele svu vlast u jednim rukama. Građanima je dosta svevlašća i određene tiranije. Građani žele slobodu.
Afere, afere, afere…
HDZ, odnosno premijer Plenković izgubili su vjerodostojnost. Mnoge afere njihovih članova i dužnosnika su izigrali povjerenje građana. Trideset ministara u Plenkovićevim vladama je moralo napustiti svoju funkciju, zbog nekog oblika sudjelovanja u prevarama i korupciji. Ne može se to zaboraviti i spremiti pod tepih. Zadnja afera s ministrom Berošem koji se upustio u nečasnu rabotu s podzemljem, je uzdrmala vladu i premijera. Unatoč toga HDZ je pobijedio na parlamentarnim izborima. Čini se da je to bila njihova zadnja pobjeda. Njihovo članstvo je veliko i disciplinirano, tako da im je bilo zajamčeno 30 % glasova. Međutim, to se polako, ali sasvim sigurno mijenja, što su pokazali predsjednički izbori. Oko 20 % članova HDZ-a je glasalo za Milanovića. To je jezgro oko kojeg se stvara nezadovoljstvo u stranci. O tome premijer mora razmišljati i duboko se zamisliti. Za to nije kriv Milanović. Za to je kriv Plenković i njegova autokratska politika. Stranka ne želi biti talac jednog čovjeka. Umjesto da radi na tome premijer svu svoju netrpeljivost i potencijalnu mržnju prebacuje na reizabranog predsjednika države. Nedolaskom na inauguraciju premijer je želio poniziti predsjednika i marginalizirati njegovu trijumfalnu pobjedu. To se ne će dogoditi. Dogodit će se javna osuda tog čina. Milanović će postati žrtva premijera. Narod će to osuditi. Osuđuje to sam normalan demokratski svijet.
Svi to vide osim Plenkovića. Njega je zaslijepio njegov ego, koji ne može i ne će prihvati poraz. To je toliko jako, pomalo patološko, da zahtijeva stručnu analizu.
Pitanje je mogu li osobe s takvim egom obnašati državne dužnosti. Mogu li takve osobe biti na čelu političkih stranaka ? Mogu li takve osobe racionalno odlučivati? O tome vjerojatno razmišljaju neki članovi HDZ-a, ali se nitko od njih to ne usudi izreći.
Sami su se do toga doveli, svojim kimanjem glave i sluganskim ponašanjem.
Situacija u HDZ-u će jednog dana eksplodirati, posebice ako loše prođu na idućim lokalnim izborima. Neki budući potencijalni lideri se već naslućuju.
Njihov ego je iznad svega ostalog. Jako su sami sebi važni. Misle kako sve počinje od njih i s njima. To nikako nije dobro, ni za koga, najmanje za političku stranku koja želi i traži promjene. Možda se želi vratiti svojim korijenima i počecima. Sve mi se čini da je za to prekasno. Vjerojatnije će se raskoliti i s vremenom raspasti.
