Nije procesuiran, a time ni osuđen, niti jednog pojedinac iz zapovjednog vrha muslimanske zločinačko terorističke Armije BiH
Niti u jednoj zemlji u svijetu, bez sadašnjosti, nema tolike političke laži o njoj i njenoj održivoj budućnosti kao u daytonskoj tvorevini, beha zajednici etnički čistog velikosrpskog entiteta, centralističko unitarističke muslimansko-bošnjačke svakim danom sve zelenije federacije, i trećim u mnogim kategorijama ničijim, a u stvari srpskom poveznicom podijeljenog teritorija, nazvanim distrikt Brčko. To državničko čudovište koje nitko ne želi niti takvo hoće, a svi se pak busaju u prsa da ga vole i da ima budućnost, prostor je ispunjen jedino mržnjom, nepovjerenjem, nestabilnošću i političkim podrhtavanjima.
I svakim danom sve većim brojem profesionalnih terorističkih muslimanskih ubojica isilovaca, hamasovaca, hezbollahovaca, džihadista i domaćih askera. Zbog toga se i čuju jedino zvukovi oštrenja kama, handžara, sablji, i velika tutnjava strojeva iz muslimansko-bošnjačkih tvornica namjenske industrije skrivenih u političko gospodarskim bespućima beha mraka.
U američkoj vojnoj bazi pretrpanoj najsuvremenijim oružjem za masovno ubijanje stvorena je, do tad neviđena i neustrojena država, zapravo državna tvorevina s navučenom luđačkom košuljom, zbog čega je ničija, i još više svačija. No najmanje je naroda, hrvatskog, koji u njoj živi daleko prije negoli je Dayton otkriven. I daleko najmanje, zapravo oteta je od njenog autohtonog povijesno stanarskog hrvatskog naroda, i predana u vlasništvo okupatora, agresora i osvajača, bilo onih iz daleke prošlosti koji su polumjesec sa sobom donijeli i križ ispred sebe prognali ili onih koje je polumjesec sa sobom doveo kao roblje i suosvajače.
Zvjerski barbarizam
U tom osvajačko-okupatorskom polutisućljetnom periodu prisilne izmjene kulturne, europske te napose vjerske slike tadašnjeg kraljevstva hrvatsko katoličke kraljice Katarine, jednakom brutalnošću i zvjerskim barbarizmom ubijan je, no nikada i ubijen, u autohtonom pokorenom narodu i osjećaj domoljublja, rodoljublja i vjerskog katoličkog bogoljublja. A koliko je taj okupatorsko-osvajački genocidni zločin bio brutalan i planiran vidljivo je u mentalnom sklopu onih koji su ostali iza njih, i koji i danas čine sve da nestane bilo kakve europske, katoličke i hrvatske Bosne i Hercegovine, i vraćanja vladavine polumjeseca, što bi im bilo opravdanje za ostvarenje konačnog cilja, buduća Bosna i Hercegovina bez Hrvata. Odnosno muslimanska Bosna i Hercegovina, ili cijela, ili jednog u Daytonu izmjerenog većeg dijela.
U konačnici tim islamističkim okupatorima, koji sebe nazivaju potomcima Osmanlija, koji govore da im je “Turska mati tako je bilo i tako će ostati”, i koji je javno ostavljaju u amanet Turskoj i Turcima, i nije do bilo kakve samostalne, neovisne i suverene države Bosne i Hercegovine, nego jedino do Bosne i Hercegovine kao 81. pokrajine Osmanlijskog carstva.
Sluge tuđinaca i izdajnici zemlje i ne znaju što je i koja je vrijednost države, domovine i njene neovisnosti od bilo kojeg i kakvog osvajača. Njima je država samo dar za tuđinca, okupatora i osvajača, što pokazuje i muslimansko-bošnjački odnos prema Bosni i Hercegovini koju izdaju i prodaju bilo turskim povijesnim agresorima i genocidistima, bilo islamskim radikalnim zemljama koje su na crnoj listi slobodnog svijeta zbog vjerskog i političkog ekstremizma, i prijetnje svjetskom miru i budućnosti.
Strašni zločini seksualnog iživljavanja i gladomora
Sve od prisilne pojave islama na toj europskoj periferiji traje muslimansko otimanje Bosne i Hercegovine autohtonom katoličkom narodu, i njena izdaja islamskim vjerskim diktatorima, koji i nad vlastitim narodom, napose nad ženama i djevojčicama čine strašne zločine seksualnog iživljavanja i gladomora, dok ti vjerski i politički, zapravo između tih opcija i nema razlika, lideri se prejedaju zlatnim žlicama. Ili oni vjerski islamski diktatori čiji čuvari morala po gradovima uhićuju mlade djevojke i djevojčice zbog nemoralno zaogrnutog zara odvode ih svojim nalogodavcima koji ih siluju, a zatim predaju njima koji se nad njima seksualno iživljavaju i kasnije ih ubijaju.
Svijet se zgraža nad tim zločinima prema ženama, a gotovo ti isti čuvari morala šeću bosanskim i hercegovačkim gradovima i nešto samo malo manje brutalno postupaju sa ženama na ulicama, i prisiljavaju ih na svim mjestima da stanu u vrijeme dnevne molitve. Jednako u školama, uredima, na radnim mjestima, na ulici moral po zapovijedi vjerskih lidera briga je cijelog društva.
U etnički i vjerski čistim muslimansko-bošnjačkim gradovima pripadnici čuvara morala su uglavnom nekažnjeni muslimanski ratni zločinci, a oni za koje nema mjesta u toj policiji oni su učitelji i nastavnici, pedagozi i instruktori u obuci onih koji će sutra krenuti njihovim zločinačkim putovima ako zatreba, kako kaže Alijin sin jedinac, i jedinak u vladanju osvojenim i stalno osvajanim čistim muslimanskim entitetom, “za ne daj Bože”.
Neprocesuiranjem tih imenom i prezimenom, te počinjenim zločinima poznatih muslimanskih ratnih zločinaca, i od strane Haaškog suda, jasan je pokazatelj da i ti svjetski birokrati čuvaju pripadnike muslimanske policije za vjerski moral, za budućnost Bakirovog planiranog ratnog vremena “za (ne)daj Bože”.
Ono što posebno boli hrvatsku žrtvu muslimanskih zločinaca u radu Haaškog tribunala je činjenica da nije procesuirao a time niti osudio, gotovo, niti jednog pojedinca iz komandnog vrha muslimanske zločinačko terorističke Armije BiH. Stoga oni i jesu, zajedno sa svojim podčinjenim pripadnicima vjerske muslimanske armije, i najbučniji, i najekstremniji, i najisključiviji, i najratoborniji, i najglasniji zagovornici nastavka u Daytonu zaustavljenog vjerskog beha sukoba za teritorij, do konačnog Alijino Bakirovog, Mlaćino Komšićevog, Genjcovo Džaferovićevog… cilja “MI ili ONI”.
Nekažnjen zločinac, uvijek zločinac, i u ratu, i u primirju, i u miru, kojeg zapravo i nema u beha zajednici. Svaka Bosna i Hercegovina koju su muslimanski zločinci prije rata osmišljavali, u ratu uređivali, i poraću je čuvaju zločinima iz vjerske mržnje prema kršćanima katolicima, ne zaslužuje da postoji. Muslimanski nekažnjeni ratni zločinci, i poratne bošnjačke ubojice hrvatskih povratnika, te mrzitelji križa koji im smeta kao u tursko vrijeme, zemlju su osudili na propast i nestanak, udarajući joj i posljednji čavao u lijes iznad kojeg stoji, i tobože ga čuva Svjetska zajednica i Haaški sud.
Više mržnje nego u ratu
Zbog toga je danas u bosanskohercegovačkoj pocijepanoj i ispregrađivanoj zajednici velikih razlika koje se, gotovo nigdje ne susreću u snošljivosti i toleranciji, daleko više mržnje negoli ju je bilo u ratu. A to je i razlog za koji je krivo i porodilište nepravde Dayton, i Haaški nepravedni sud, i muslimanski nekažnjeni ratni zločinci, da je u tom svakim danom većim neljudskim prostorom i vremenom sve manje pravde, tolerancije, mira, snošljivosti i budućnosti.
Zapravo muslimansko-haaško-daytonski izumitelji novog svjetskog nepravednog poretka učinili su sve, a čine i dalje, da na tim prokletim ratnim balkanskim prostorima nikad ne bude zajedničke budućnosti za nacionalne i vjerske razlike. I nema je, pa čak ni one navodno prijeratne koju su Velikosrbi i Velikomuslimani proveli u pripremama za rat oštreći kame i sablje prije beogradski tajnih pregovora diobe beha zajednice na čisti srpski i čisti muslimanski entitet. Ako je bilo življeno bilo kakvo i bilo kada beha zajedništvo u snošljivosti i toleranciji, kako je onda iza hrvatskih leđa dogovarana velikosrpska i velikomuslimanska dioba Bosne i Hercegovine, i kako su u samom početku srpske a zatim i muslimanske agresije na Hrvate i njihove prostore izvršeni, navodno bez plana, tako strašni zločini na najmalobrojniji, a time i autohtoni beha narod.
Zar trebaju bilo kakvi drugi dokazi da je i velikosrpska i velikomuslimanska agresija na hrvatski nacionalni i vjerski identitet, s namjerom biološkog istrijebljenja koje je preduvjet čisti srpski i muslimanskih entiteta, bio Udruženi zločinački pothvat, dogovaran u Beogradu.
Velikosrpska agresija kao nastavak Drugog svjetskog rata, što se vidjelo i po četničkim šajkačama izvučenih iz roditeljskih ormara, i Velikomuslimanska agresija nastavak osmansko muslimanskog pohoda na Europu, kršćane i kršćanstvo, vidljivo i potvrđeno u desetinama tisuća muslimana iz islamskih zemalja.
Na tim dvjema agresijama na Bosnu i Hercegovinu, što je zapravo uvijek agresija na autohtoni, starosjedilački, hrvatski narod, na žrtvi tog domorodačkog naroda Velikosrbi pokušavaju graditi Veliku Srbiju i Velikomuslimaniju. U ime tih velikih nacifašističkih ciljeva i jedan i drugi agresor Bosnu i Hercegovinu izgrađuju kao spomenik svojim ratnim zločincima, takmičeći se koji narod ima većeg zločinca, a time i veći njegov spomenik. Svaki taj agresor osvojeni teritorij u primirju, budući da u beha zajednici i nema mira, ograđuje i označava spomenicima ratnih zločinaca ili gradnjom vjerski objekata, pravoslavnih crkava i muslimanskih džamija. Ne iz vjerske potrebe nego iz inata i demonstracije ratnih osvajanja.
Stoga je Bosna i Hercegovina danas vidljiva i prepoznatljiva samo po spomenicima izgrađenih, i stalno građenih ratnim zločincima, i kao takva postaje jedan veliki spomenik velikosrpski i velikomuslimanski ratnih zločinaca.
