Dolazak Donalda Trumpa veliki je ‘gamechanger’ u gospodarstvu – kako će se on odraziti na europsku konkurentnost i energetiku
S prof. dr. sc. Sašom Žikovićem, redovnim profesorom na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i dobrim poznavateljem domaće energetike razgovarali smo o cijelom nizu geopolitički aktualnih tema – konkurentnosti Europe u eri visokih cijena energije, sve većim ograničenjima europskih zelenih politika, ali i problemima domaće energetike kao što su pristup elektroenergetskoj mreži, poziciji HEP-a i upravljanju energetskim tvrtkama. Njegovi argumenti i stavovi mogli bi vam otvoriti oči…
Prof. dr. sc. Saša Žiković redoviti je profesor financija na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Voditelj je MBA studija Ekonomija energetskog sektora (MBA EES) koji se izvodi u suradnji s Energetskim institutom Hrvoje Požar u Zagrebu. Objavio je više od 100 znanstvenih radova u međunarodnim znanstvenim časopisima te tri knjige na temu Upravljanje rizicima i Ekonomika energije. Gostujući je profesor na nizu stranih i domaćih sveučilišta, uključujući: Trinity College Dublin (Irska), Humboldt-Universität zu Berlin, (Njemačka), CERGE-EI, Prag (Češka), KEDGE Business School (Francuska), Almaty Management University (Kazahstan), Ural Federal University (Rusija), Ekonomski fakultet Sveučilišta u Ljubljani, Fakultet za upravu Sveučilišta u Ljubljani (Slovenija).
- Cijeli europski politički i gospodarski koncept je baziran na velikim industrijskim subvencijama, slično je i u SAD-u i Kini. Može li europsko gospodarstvo, koje plaća iznimno visoke cijene energije biti i zeleno i globalno konkurentno u današnjim, bitno drugačijim okolnostima?
– Na svjetskoj pozornici se karte u energetici i industriji snažno miješaju, a dolaskom Trumpa možemo očekivati pad cijena energenata u SAD-u te agresivno privlačenje industrije u SAD. Sve suprotno od onoga što očekuje EU, tj. doći će do povećanja cijene energenata i iseljavanja industrije. Trump je već najavio smanjenje ekoloških regulativa i snažno podupiranje industrije nafte i plina. Za velike investiciju u američku industriju drastično će se smanjiti regulatorni i administrativni zahtjevi, a posebice u sferi studija utjecaja na okoliš. Naravno da će ovo imati negativne posljedice na okoliš, ali s druge strane definitivno će dignuti gospodarsku konkurentnost američkog gospodarstva, a to se već vidi u selidbi kemijske i automobilske industrije iz Europe u SAD. Trenutno ne izgleda da će EU ići u tako snažni zaokret i poništavanje zelenog plana pa će uz više cijene energije, veće administrativne prepreke i više ekološke standarde samo ubrzati gašenje industrije u EU i selidbu u SAD i Aziju. Ovo će nužno dovesti do pada konkurentnosti EU gospodarstva, lošijeg standarda građana, socijalnih napetosti te sve snažnijeg otpora nacionalnih država prema odlukama iz Bruxellesa.
- Ima li uopće panaceje za takav depresivan trend?
EU ima jednu kartu s kojom se može djelomično obraniti od ovih napada SAD-a i obraniti svoj zeleni plan, a to je ekstenzivno proširenje i stroga primjena europskog CBAM-a (Mehanizam za ugljičnu prilagodbu na granicama). CBAM je ništa drugo doli carina na sadržaj štetnih emisija u proizvodima koji se uvoze u EU. Tako da ako se isti proizvod proizvodi u Aziji ili SAD-u, ali koristi energiju iz fosilnih izvora ne brinući previše o okolišu u proizvodnom procesu i logističkom lancu, pri ulasku u EU će mu biti naplaćen iznos za onečišćenje i time taj proizvod neće biti više toliko konkurentan na tržištu EU. Sve je to dobro zamišljeno, ali da li je zbilja realno očekivati da će EU na ovaj način „cariniti“ američke proizvode? Trenutačno na obzoru ne vidim političke snage niti hrabrosti u EU za ovakav sukob s SAD-om. Europa zna da bi u tom slučaju Trump i cijela korporativna Amerika bili nemilosrdni i do kraja provodili svoj slogan „America First“. Tako da nikakvi manifesti i uredbe EU neće moći zaustaviti migraciju industrije iz EU u SAD niti rast američke konkurentnosti na račun EU jer suprotno bi značilo ozbiljan sukob sa SAD-om. Kako sada stvari stoje EU je predodređena na propadanje uslijed gubitka konkurentnosti na svjetskoj razini.
- Rekli ste nedavno da se od 2022. najveći investicijski fondovi povlače iz ESG-a (okolišno i socijalno upravljanje), napose u SAD-u i da je Europska unija u „mazohističkom raspoloženju“. Kakva je budućnost ESG-a u Europi i jesu li zapuhali neki drugačiji vjetrovi kao posljedica tektonskih geopolitičkih promjena?
– Na svim stranama vidljivi su signali da je zlatno doba zelenog liberalizma pri kraju i da su progresivne, zelene i liberalne politike odlične dokle god postoji novac koji sve to financira. Posebno su privlačne ako je još taj novac tuđi. Dokle god su fondovi promovirali dionički aktivizam i umjesto maksimizacije profita nametali tvrtkama ESG standarde te da se njihova uspješnost mjeri prema ESG rezultatu, a ne prema financijskim pokazateljima, ovakve politike i inicijative su bujale. Ali to nije bio iskreni aktivizam jer fondovi i banke nisu svoj novac ulagale u financijski upitne projekte i inicijative već novac štediša i budućih umirovljenika. Kada su se štediše zabrinule za svoj novac i počeli se brinuti o prinosima ovakvih projekata i samih fondova, tj. počeli su računati da li će svojim mirovinama uspjeti pokriti životne troškove te kada su počele u SAD-u stizati prve presude za nesavjesno upravljanje fondovima, klima se naglo počela mijenjati i sada opet financijski pokazatelji projekata i investicija ponovo dolaze u prvi plan. BlackRock (najveći investicijski fond na svijetu op.a.) ovih dana napušta Net Zero Asset Managers (NZAM) inicijativu, koja predstavlja veliku skupinu investicijskih menadžera vrijednu više bilijuna dolara posvećenu postizanja neto nulte emisije stakleničkih plinova do 2050. JP Morgan asset management i State street će biti sljedeći. Najveće američke banke prije nekoliko dana napustile su sličnu alijansu koja okuplja banke – Net-Zero Banking Alliance. Istovremeno se povlači i regulator pa tako američka centralna banka (FED) zaustavlja ugradnju zelenih politika (da banke izvještavaju o svom klimatskom riziku) u bankovni Baselski standard koje Europska centralna banka pokušava progurati. Kao i u svemu ostalome SAD vodi, a EU prati tako da i u EU možemo uskoro očekivati veći fokus na klasične financije, a stavljanje naprednih okolišnih i društvenih politika u drugi plan.
- Mislite li da će manifest Marija Draghija i dolazak Donalda Trumpa na vlast donijeti neku promjenu u globalnoj energetici te kakva bi ona mogla biti?
– Trenutno jača sve veći naglasak na ekonomičnost i sigurnost u energetici, dok se s druge strane primjećuje povlačenje s pozicija ekologije i održivosti posebice u SAD-u, ali polako se ovi trendovi naziru i u Europskoj uniji. Europa luta u svojim energetskim planovima; prvo demonizira nuklearnu energiju gdje Njemačka zatvara relativno nove nuklearke, Austrija izgradi ali ne pokrene svoju, Italija na referendumu odbija izgradnju, a sada imamo situaciju da Njemačka u tajnosti pokreće pregovore i projekte za ponovnu aktivaciju svojih nuklearki. Ostatak svijeta je puno više pragmatičan te puno veću težinu daje cjenovnoj konkurentnosti i sigurnosti opskrbe.
Ista je situacija i s plinom, prvo smo ga htjeli u potpunosti izbaciti, a sada je postao prihvatljiv „vječni“ tranzitni energent. Kada pogledamo EU trenutno su plinska skladišta popunjena 70%, a prošle god u ovo vrijeme bila su 86 % i ubrzano se prazne zbog nešto jače zime. Realno ne očekujem nestašice plina u EU, ali rast cijena definitivno možemo očekivati zbog više razloga. Norveška ulaganja u novu proizvodnju nafte i plina će u 2025. godini nadmašiti bar za 2 mlrd. USD rekordnu 2024. godinu kada je bilo uloženo 23 milijarde USD u nove projekte vezane za naftu i plin, prijašnji rekord je bio 20,4 milijarde USD u 2014. godini.
Vidimo da se Norveška jasno okreće sve snažnijoj proizvodnji nafte i plina iz čistog razloga što raste potražnja za norveškim plinom zbog odricanja od ruskog, a ukoliko se i Katar ukloni s europskog tržišta ovo će postati još snažnije. Cijelo to vrijeme Norveška se predstavlja kao predvodnik zelene tranzicije na europskom kontinentu sa svojim rekordnim kupnjama Tesli. Cinici bi rekla da zbilja nije problem norveškim šeicima kupovati električne automobile s novcem od nafte i plina. Norveški LNG terminal u posljednje vrijeme ima tehničkih problema tako da zbilja američki LNG postaje prava europska ovisnost te smo se iz ovisnosti o ruskom plinu sada prebacili u ovisnost o američkom plinu. Jedina razlika je da u odnosu na prije sada više nema alternativa. Katar je prije mjesec dana zaprijetio da će u potpunosti napustiti europsko LNG tržište ukoliko EU počne provoditi svoju direktivu o korporativnoj odgovornosti izglasanu 2024., a koja je vezana za poštivanje ljudskih prava i zaštitu okoliša. EU je prijeko potreban katarski LNG tako da je to još jedan u nizu europskih samoubilačkih poteza vezanih za energetsku sigurnost i cijene energenata. Pošto nije realno da će EU kažnjavati američke kompanije isto kao što bi katarske te će se ovime ponuda LNG-a na EU tržištu značajno smanjiti, a svi znamo da smanjena ponuda i povećana ovisnost vode do viših cijena za europske potrošače tako da će ovim potezima europska industrija postati još manje konkurentna prema američkim i azijskim tvrtkama.
- Hajde da se osvrnemo na domaću energetiku. Najveći problem za veću integraciju obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj bit će nemogućnost priključenja na elektroenergetsku mrežu. Kako bi po vama trebalo rješavati problem dolaska do dovoljno kapitala? Je li država pogriješila forsirajući smanjivanje mrežarina prije koju godinu?
– Smanjenje mrežarine prije nekoliko godina bio je katastrofalan potez kako za HOPS tako i za cijelu hrvatsku energetiku. Građanima je donijelo zanemarive uštede, ali je zakočilo investicijski potencijal HOPS-a i to ne samo u pogledu izgradnje nove mreže i modernizacije postojeće, već je dovelo u pitanje i samo održavanje sustava. Gledajući zahtjeve prema HOPS-u u smislu modernizacije i širenja te rast cijena materijala i rada, mrežarine su trebale rasti, a ne administrativno se smanjivati, a to zna i regulator. Ali svi žive u strahu i lakše im je ne činiti ništa. Nemojmo zaboraviti da Hrvatska ima nešto stariju prijenosnu mrežu, ali ona nije zastarjela a naši prijenosni kapaciteti nisu uopće loši kada se usporedimo i s puno bogatijim i razvijenijim zemljama, iako se iz medija stječe suprotan dojam. Slobodan sam reći da je hrvatska prijenosna mreža puno bolja od npr. njemačke mreže.
- Sve se češće govori o problemima s priključenjem obnovljivaca, podinvestiranosti HOPS-a koji je dobio ograničeno povećanje mrežarine i nema usvojene planovi razvoja, a tu je i veliki prijepor oko visine naknade za priključenje, gdje nema konsenzusa struke i investitora. Kako to razriješiti?
– Naravno da su nužna ulaganja u modernizaciju i proširenje, posebno ako se želi integrirati više OIE u mrežu. Jasno je da se investitori zalažu za jačanje prijenosne mreže prema Italiji i Bosni i Hercegovini što je njihovo legitimno pravo jer žele ostvariti veći povrat od svojih investicija, ali postavlja se pitanje tko bi trebao plaćati razvoj prijenosne mreže. Država se mora pozabaviti ovim strateškim pitanjem jer ako bi novu prijenosnu mrežu trebali financirati investitori, onda jednostavno većih investicija u OIE u RH više neće biti, jer su traženi iznosi jednostavno preveliki. Da li bi infrastrukturu za izvoz električne energije iz OIE trebali plaćati hrvatski porezni obveznici i gospodarstvo, a sva korist ići investitorima u OIE isto se ne čini niti pošteno niti mudro. Ukoliko Hrvatska sama odluči financirati mrežu država će morati odlučiti kako podijeliti teret između investitora i poreznih obveznika, tj. koje su točno potrebe države u budućem razdoblju te točno na kojim lokacijama želi koje investicije u OIE kako bi minimizirali troškove za mrežu. Morati će se vrlo pažljivo izbalansirati da investitori i dalje budu zainteresirani za ulaganje u nove projekte, ali i da potrošači plaćaju što manju cijenu zbog tih investicija.
Ako je cilj EU da se formira jedinstveno tržište električne energije i da se cijene što više regionalno uravnoteže te im se smanji volatilnost, onda se odgovor sam od sebe nameće te bi trebalo vršiti pritisak kako bi EU financirala projekte prekograničnog prijenosa jer niti investitori u OIE niti hrvatski poreznici to ne mogu/žele plaćati. Ovo na kraju neće biti ekonomska odluka već čisto politička, u trokutu između EU, investitora i poreznih obveznika.
- Međutim, odluke se ne donose, a vrijeme je neobnovljivi resurs… Približavamo li se privatizaciji HEP-a ili njegovih dijelova, npr. HOPS-a ili Proizvodnje?
– Najgora odluka je nedonošenje odluka, jer se na taj način koče nove investicije, koči se modernizacija infrastrukture, prilike se propuštaju, a kvalitetni zaposlenici napuštaju državne tvrtke i regulatore. Nad hrvatskom energetikom uvijek kruži avet privatizacije državnih energetskih kompanija koji su de facto monopolisti, kao i energetske infrastrukture koja predstavlja prirodan monopol. Državne energetske tvrtke jesu s jedne strane kvazi monopolisti i uživaju ugode takve pozicije, ali s druge strane podnose ogroman teret provođenja državnih socijalnih politika. Sjetimo se samo tereta koji je podnio HEP za cijelo hrvatsko društvo za vrijeme pandemije i početkom rusko-ukrajinskog rata. HEP je izgubio stotine milijuna eura samo u razlici nabavne i prodajne cijene električne energije kako bi subvencionirao cijenu za cijelo hrvatsko gospodarstvo i građane. Da se HEP ponašao po tržišnim principima, tj. kao privatna kompanija, danas bi bio nekoliko milijardi eura bogatiji i u poziciji da preuzima energetske tvrtke u regiji ili da po svijetu ulaže u nove i isplative projekte. Bojim se da bi se trenutnim pristupom gdje je cijela HEP grupa (tu mislim i na prijenos i na distribuciju) kontinuirano podinvestirana, podložna dnevnopolitičkim odlukama te često snosi teret subvencioniranja cijelog hrvatskog društva moglo dogoditi da završi kao INA. Brzo će se zaboraviti doprinos HEP-a hrvatskom društvu, doći će strateški partner koji će veoma brzo transformirati HEP-ov sustav u iznimno profitabilan konglomerat samim time što će HEP grupa tada poslovati po tržišnim principima, ali potrošači će odjednom plaćati puno više račune za svoju električnu energiju.
- Kako bi komentirali višegodišnju praksu šestomjesečnih mandata u državnim tvrtkama u energetskom sektoru i onima u kojima država ima značajan udio, te činjenicu da UV HERA-e nije popunjeno od 2022.? Što smo si s tim napravili?
Stanje u tom pogledu je zbilja alarmatno i energetski sustav Hrvatske još dobro i funkcionira s obzirom na ovakvo ponašanje. Postavite sami sebi pitanje o čemu će razmišljati uprava koja je postavljena na rok od šest mjeseci – o dugoročnim razvojnim planovima? Učinkovitosti organizacije? Maksimizaciji vrijednosti za svoje dionike? Ili će se baviti same sa sobom i kako da nešto ne potpišu, ne odluče i da si osiguraju idućih šest mjeseci. Umjesto da se pusti profesionalce i stručnjake da rade, preuzimaju poslovne rizike, odlučuju i unapređuju sustav, mi smo se doveli u situaciju gdje svi žive u egzistencijalnom strahu i bave se jedino sami sa sobom. Svijet energetike snažnim koracima grabi naprijed, a mi smo sami sebe doveli u situaciju potpune paralize i nečinjenja, jer to je jedino inteligento riješenje – ne odlučuj ništa, ne donosi ništa, ne pokreći ništa i tako ćeš sigurno najmanje pogriješiti. Jasno je da su ovdje odgovorna i politička kadroviranja, ali krajnje je vrijeme da se dogovori tko god se treba dogovoriti te da se uz politiku uzmu i energetski stručnjaci i krene se više naprijed u modernizaciju i u ekspanziju hrvatske energetike u regiju jer ako Hrvatska ne krene u regionalnu ekspanziju regija će krenuti u hrvatsku ekspanziju.
