Pitamo zar ne ima za naše obale i drugih vrsta stabla koje zimi gube lišće, te bi se mogla saditi, kao što su brijest, topola, din, divlji kesten?
Prava Crvena Hrvatska od 5. travnja 1928. piše “Iz okolice dubrovačke”, o racionalnom pošumljavanju. “Vrlo je pohvalno što su sreska (mjesna) poglavarstva preko općina i pučkih škola počele intenzivnije raditi oko pošumljavanja naših goleti. Ali kod toga valja (?) paziti da pošumljavanje bude racionalno, naime da bude korisno, a nipošto štetno. Kod nas se npr. u primorskoj Dalmaciji počelo saditi bor(ovo)e u mjestima pri moru, ispred samih kuća, i to s južne strane, premda je očito da kuće na taj način gube pogled na more, tj. ono što kod nas najviše vrijedi, i suviše im tim priječi blagodat zimskog sunca, jer boru… lišće zimi ne otpada. Zato pitamo zar ne ima za naše obale i drugih vrsta stabla koje zimi gube lišće, te bi se mogla saditi, kao što su brijest, topola, din, divlji kesten? Bor ne služi za građu (ima dijelova za barke, op. T.T.), loše je gorivo ( zapravo i nije, nego je zapaljiv i mastan op. T.T.), nije nikako a stočna hrana, s njega se drži borov prečac, od kojega crvi ( gusjenice, op. T.T.) padaju vijencima na zemlju i žestoko opale ( kiselinom koju luče, op. T.T.) koga se dotaknu. Nadamo se da će vlasti uvažiti ove primjedbe i nešto uraditi već i poradi pogibelji od požara, a da se bori ne dade uopće u blizini kuća.”
Nadodajem da je bor jakoga korijena, te da se od njegove smole dobijala terpentina.
Dekorativan u priobalju o na otocima, on kao monokultura štetan za biološku raznolikost.
Uporno odbijamo urediti borike, dovodeći sebe stalno u situaciju gubitaka imovine i života.
Svakako bi ljepše bilo imati uređene vinograde i maslinike, šipke, višnje, ljute naranče, bademe, smokve ,rogače, smilje, lavande ali i paulovniju, (o kojoj sam pisao u Hrvatskom Fokusu), makluru, makadamiku, jakarandu, mimozu, planiku (maginju), jer najljepša obala na svijetu se pretvara u bezlični beton i makiju.
Ovdje se sjetiti neutemeljenog jadikovanja dubrovačkoga botaničara Luja Adamovića (1864. – 1935.) koji se bojao da će alepski bor (invazivna i vozna vrsta) uslijed sječe i nebrige šumara nestati.
O Marku Marčiću (Komiža, 1880. – Dubrovnik, 1926.) sam već pisao u Hrvatskom Fokusu, o dr. Rubriciusu, Bruni Šišiću (1927. – 2015.) i dr. postoji literatura.
Narodna svijest od 15. travnja 1924 piše: “Nestalo starih jablana – stražara pred vratima Pila.
Ovih je dana sjekira oborila posljednje vitke i gorostasne jablane, kojih se sjećaju najstariji ljudi od djetinjstva svoga. Pravili su lijepi drvored pred ulazom u gradska vrata. Zašto su ih posjekli? Tako se mnogi bolno , jer im je sada nešto neobično. Pročitali smo se na kompetentnom mjestu i doznali, da je “Dub” (društvo za zaštitu šuma to predložio, jer da su stari, pak da prijete da će pasti; da prekrivaju pogled na kule i na gradske zidine; da jablan ne odgovara našoj tropskoj flori.
I sad zbilja pogled je prostraniji na kule i zidine grada odmah s Brsalja (tj. Pila op. T.T.). Ipak mislimo da bi trebalo zasaditi dva vitka čempresa, ako baš neće jablane kraj potoka vode, da razbiju monotoniju i da svojim crtama dadu još ljepši izgled našim surim kulama i zidinama.”
