Ante Laušić napisao monografiju o Hrvatima u Venezueli, te bio sutvorac s Josipom Anićem knjige Južna Afrika i Hrvati (2000.)
Ante Laušić (Kreševo kod Šestanovca, 8. V. 1940. – Zagreb, 16. VIII. 2012.) završio je povijest i filozofiju, predavao u srednjoj školi, 1972. pritvoren zbog hrvatstva. Radio na institutu za migracije i narodnosti.
Napisao monografiju o Hrvatima u Venezueli, te sutvorac s Josipom Anićem knjige Južna Afrika i Hrvati (2000.). Pisao i o zavičaju, Poljičkoj “republici” o čemu je i doktorski rad objavio.
Josip Anić (Poljica kraj Imotskog 1936.- ?) nakon učiteljske škole diplomira industrijsku psihologiju. Objavio niz radova u Institutu za migracije i narodnosti.
Iz ove uzorne knjižice istaknuo bih nekoliko zanimljivih životopisa.
Pavle Vidas (Hreljin, 1858. – Hreljin, 1928.). S 12 godina asistent je inženjera pri gradnji riječko-karlovačke željeznice. S nepunih 14 odlazi “navigat”, pa u SAD, Južnu Ameriku, Australiju, te dvaput u Južnu Afriku gdje u Pretoriji ima trgovinu. Njegova lutanja opisuje kroničar južnoafričkih Hrvata T. A. Mursalo (Sarajevo, 1930. – Zagreb, 2016.)
Tvrtko Andrija Mursalo završio je u Londonu School of Polymer Science and Technology, od 1971. u Johannesburgu na visokim položajima u industriji lasteksa. Bio konzul Republike Hrvatske u Južnoafričkoj Republici (JAR), koja se do 1960. zazivala Južnoafrička Unija (JAU).
Vratimo se Vidasu; Borio se u englesko-burskom ratu (1899. – 1902.) na strani Bura. Vidas je nažalost stekao predrasude o Englezima, koji da su “bursku djecu trovali, stoku na livadama ubijali, kuće palili, drva i sadnice uništavali.”
Aco Živković (Orašje, BiH, 1912. – Zagreb, 1999.), bio sjajan nogometaš “Concordije”, od 1935. u pariškom PSG-u. Bio ataše NDH u Bukureštu, pa nakon Berlina i Milana, te posjedujući u trgovini Italije i Indije dospio u JAR. Vodio klub NK Croatia iz Johannesburga.
Uspješan je farmer bio George Juraj Sinovic (Sinovčić, 1904. – 1957.), kojemu se otac Bračnim borio na strani Bura.
Za održavanje hrvatske zajednice u JAR-u imao je velikih zasluga Mostarac dr. Đuro Spužević, koji je surađivao sa svećenicima, npr. sa fra Ivom Stankom Perovićem (Arbanasi kod Zadra, 1913. – Jeruzalem, 1995.).
Hrvatsku zajednicu uspješno je vodio i Pero Barač rođen 1893. na Pelješcu u selu Sreser, umro 1999. u JAR-u.
Petar Bašić rođen 1945. u Splitu bio je vrlo daroviti izumitelj. Upravo njegov srčani stroj je odabrao poznati kardiolog dr Christiaan Barnard (1922. – 2001.). Vodio emisije na engleskom i hrvatskom jeziku, piše pjesme, hrvatski dobrotvor i vjernik.
Zanimljivi su vrijedni domoljubi Blaževići, Ante Blagović, elektrotehničar Buljanović, Mladen Brković, i dr.
Bokeljski plemić Carlo Corner rođen 1904. u Herceg Novom bio je obavještajac JAR-a. Šteta što obavještajci ne objavljuju memoare.
Ulderiko Franić rođen u Vrgorcu 1871. od prvog se dana bori na strani Bura, o čemu je pisao u “Narodnom listu” 1900. godine pod naslovom “Sa bojišta.”
General Louis Botha (1862. – 1919.) mu je nakon ranjavanja nudio da uđe u njegovu osobnu gardu, što je Franić odbio. Na nadgrobnom spomeniku piše:
“Erika dalmatinskog spomenik
Od Vrgorca Franić Ulderika
Bijaše vitez od vojnika dika
Kojega majka dalmatinska dade
Boreći se ovdje slavno pade.”
Od naših domoljuba, klesara, rudara, vinogradara, obrtnika, pomoraca izdvojio bih još Klementa Mlinarića (Grijani kod Rijeke, 1873. – JAU (Južnoafrička Unija), 1938.). Taj samouki arhitekt koji je školovao svih svojih 10-ero djece, nakon propasti ušteđevine u Zagrebu kazao je za Jugoslaviju: “U ovoj zemlji ne bih želio biti ni mrtav!”
