Od crkve ništa. Pobunili se lokalni muslimani i prijetili, da će katoličku crkvu zapaliti, ako ne budu mogli spriječiti gradnju njezinu
SULTAN DAROVAO MOSTARU GRADILIŠTE ZA KATOLIČKU CRKVU
Dr. Rudof Horvat, „Obitelj“, Zagreb, broj … – 1932.
U Mostar je 9. lipnja 1861. došao iz Carigrada vezir Omer paša. Nekoliko dana iza toga posjeti on franjevačkoga biskupa Barišića, koji je stanovao u Mostaru.
Premda je Omer paša bio poturica, ipak je biskupu obećao, da želi mnogo toga učiniti na korist hercegovačkih katolika. Biskup mu razloži, da bi katolici u Mostaru najnužnije trebali crkvu te mušku i žensku školu.
XII.
Tu je molbu podupro Stjepan Pehlivan, koji bijaše godine 1861. član carigradskoga povjerenstva u Mostaru. (Pehlivan je inače bio rodom Armenac.) Omer paša obeća, da će katolicima za gradnju crkve i škole pribaviti Alipašin perivoj. Divan taj perivoj okrenuo je Omer paša godine 1851. u „begluk“. (Begluk biva, kada kakva nekretnina — izgubivši gospodara — spane pod vlasništvo carstva turskoga.)
I zaista je Omer paša održao riječ. On je kod sultana u Carigradu izradio
„ferman“, kojim se katolicima u Mostaru daruje Alipašin perivoj, da u tome perivoju sagrade svoju crkvu i školu. Tada se Omer paša nalazio u Skadru. Odanle je biskupu Barišiću brzojavio, da će mu ferman donijeti mostarski paša Huršid; podjedno je Omer paša u istom brzojavu izrazio svoju žalost, što mu ne može osobno uručiti spomenuti ferman.
Sultanov je ferman u Mostar stigao 9. svibnja 1862. uz nalog, da ga Huršid paša izruči biskupu Barišiću u vlastite ruke. Huršid paša je taj ferman kod sebe zadržao punih 20 dana. Tekar 29. svibnja pozove k sebi biskupa Barišića, te mu preda ferman u prisutnosti njemačkoga konzula. No paša dade biskupu samo ferman, a ne i ključeve Alipašina perivoja.
Poznavajući tursku lukavštinu zamoli biskup odmah na talijanskom jeziku njemačkoga konzula, neka sklone Huršid pašu, da mu uz ferman dade i ključeve. Konzul mu na to odgovori:
XIII.
„Non e adesso tempo.“ (Nije za to prikladno vrijeme.)
Valja spomenuti, da hrvatski jezik nije govorio niti paša niti konzul.
Imajući u ruci sultanov ferman ipak nije biskup Barišić mogao pristupiti gradnji katoličke crkve i škole, jer nije bio u posjedu Alipašina perivoja.
Često se biskup zaputio k paši Huršidu s molbom, da mu preda ključeve darovanog perivoja. No paša je uvijek odgovarao „bakalum“ (gledat ćemo).
Kad je to biskupu dosadilo, pođe opet sa svojim tajnikom i kodobašom do Huršida, pa ga ozbiljno zapita: da li će mu već jednom izručiti ključeve; pri tom je biskup dao paši znati, da će se pritužiti Omer paši. Huršid paša obeća, da će ključeve predati „on beš đun“ (iza 15 dana).
Strpljivi biskup opet čeka, ali ključeva nema te nema. Što više: biskup doznade, da je paša dao u perivoju saditi glavato zelje. To je biskupa razljutilo, te on opet pođe k paši. Iza mnogog prepiranja konačno je Huršid paša predao biskupu Barišiću ključeve Alipašina perivoja. S ključevima dade mu i t. zv. „burjuntiju“, t. j. pismo izrudžbe. Ipak nije biskup Barišić još dugo mogao pristupiti gradnji katoličke crkve u Mostaru. Protiv gradnja ustadoše naime nahuškani muslimani. Oni su po ulicama vikali: „Radije ćemo svi sa svojim pokoljenjem izginuti pod sabljom, nego li dopustiti, da se među nama u Mostaru sagradi đaurska crkva.“
XIV.
Drugi su pak muslimani prijetili, da će katoličku crkvu zapaliti, ako ne budu mogli spriječiti gradnju njezinu. Tako je sultanov ferman ostao samo na papiru.
DRAGUN, TOMISLAV i KLANJČIĆ, KLAUDIJA, Hrvatsko državno pravo, knjiga 182 – 1, Naklada Gornji Draguni, Zagreb, 2025., str. XII.-XV.
