Europarlamentarci, gorljivi pobornici Novoga Svjetskog Poretka
Proteklih dana toliko smo govorili o našim rukometašima, pratili njihove utakmice, da je Hrvatska barem u jednom pogledu bila ujedinjena, ako se izuzme one pogane koji žaluju nad pobjedama naših rukometaša. Poput Zorana Pusića koji proziva Vladu da na dočeku u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, mora bez prigovora zabraniti nastup našemu Marku Perkoviću Thompsonu. Ma vidi tebe Zorane Pusiću, otkako sam se rodila znam samo za užasni strah i zabrane u Hrvatskoj. Kao da mi je žig ropstva na koži. Izgleda umrijet ću s njim, jer ti i tvoji ne dopuštate nam disati. Što tebi smeta u Hrvatskoj? Ako ti je toliko odbojna, odlazi iz nje zajedno sa svojim čoporom, pusti nas konačno na miru. Ti bi opet zapovijedao, tjerao Hrvate s njihove grude. Smeta ti što se Hrvatska zanjihala, zapjevala, malo predahnula. Jesi li ti crnomisaš, jer da si imalo čovjek s minimalnom dozom ljudskosti sramio bi se sam sebe. Ironija je u tome, što ovako maleni pobjeđujemo moćne športske protivnike, porazili smo svih osim Egipćana, i Danaca, koji su zaista fenomen, a i išlo im se na ruku. I pjevat će Marko Perković svoju pjesmu – Ako ne znaš što je bilo… Tu je Hrvatska koja živi, koja diše, koja još nije mrtva. Spriječili bi Marka oni s vrha, ali odnio je vrag šalu, sklisko im pod tabanima, zabranom njegova nastupa izdali bi konačno narod, a narod bira na izborima. Dopušteno mu je nakon toliko godina nepravde, (da ne povjeruješ), ali uz pomoć Božju i njegovu nesalomivu vjeru, kao što piše o biblijskim patrijarsima i prorocima: – „…svi oni po vjeri zadobiše obećano…„ da nastupi. Sad hajde Marko, vadi vruće kestene iz vatre da spasiš bar malo obraz Vladi, trebaš im, trebaju im domoljubi.
Hrvatski stijeg vijorio je gdje god su naši rukometaši bili. Vijori gdje god se hrvatski športaši natječu. Vijorio je u Danskoj, blistao, njime su se ogrnuli naš legendarni Duvnjak, mladi igrači, navijači. Borba za medalje bila je uistinu krvava. Športaši su baš poput gladijatora u arenama koji su se borili do krajnjih granica ljudske izdržljivosti.
Veličanstveno
Publika je bila u stanju ushita, ekstaze. I konačno završilo je Svjetsko prvenstvo u rukometu, naši su vitezovi osvojili drugo mjesto, okitili se srebrnim medaljama. Kad je zrakoplov Croatia Airlinesa ušao u hrvatski zračni prostor, i kad su ih na hrvatskom nebu dočekali borbeni zrakoplovi, – Rafali, piloti ih pozdravili kao i kontrolori leta, to ih je diglo, plakali su, nisu takvo što očekivali. Doček u Zagrebu 3. veljače 2025. nadišao je sva očekivanja. Mladi, djeca, stariji koji su došli odasvud, bili su poput gorućih baklji. Hrvatska je planula, mislim da su i duše naših mrtvih domoljuba zablistale, osjetile neopisivu radost. Ta lijepa mladost koja je visoko dizala naš hrvatski stijeg, bendovi i pjevači na pozornici, svi s našim trobojnicama, u majicama i s bezbroj rekvizita u bojama, crven- bijeli -plavi. Bio je to blagdan, nešto zaista, kako su pjevali, – neizrecivo. Cvat hrvatske duše, lijek za napaćeno hrvatsko srce. Satisfakcija, za sva poniženja koja trpimo. Hrvatska je bila veća od svijeta u izlijevanju svojih emocija, svojih neviđenih domoljubnih osjećaja, pod svojim stijegom pod kojim nikad nikoga nismo napali, na nikoga nasrnuli, samo smo branili svoje i obranili. Izbornik naše momčadi, Islanđanin Dagur Sigurdsson, bio je potresen, čovjek se raspametio, pjevao hrvatske domoljubne pjesme. Meni je osobno smetala ona maskota koja se vrmzala među igračima, to je nešto što ne spada u naš nacionalni folklor. Taj doček bio je najgledanija emisija na RTL-u ikada. Rukometaši će za uspjeh biti nagrađeni premijom po 12.500 eura. Koja smiješna svota za toliki trud i takva postignuća!
Ako ne znaš šta je bilo…
Ti naši športaši, iako ozlijeđeni i preumorni, dobili su krila, sa svojim narodom pjevali punim srcem i dušom. Svi koji su nastupali bili su izvanredni. Ali pjesma koja je svima nahranila dušu, najviše inspirirala i motivirala naše rukometaše, ponijela publiku te postala neslužbena himna rukometaša, jest, – Ako ne znaš šta je bilo… Tekst je napisao Nenad Ninčević, a Thompson ju je pjevao u svom elementu, nisu ga puštali s pozornice. Kolika li je naša žeđ da budemo svoji! Poklopilo se da se istodobno u Dubrovniku slavila 1053. Festa sv. Vlaha, zaštitnika grada. I opet se pokazalo koje kulturno i vjersko blago ima Hrvatska. Došli naši ljudi sa svih strana, iz inozemstva. Kićene nošnje, vezene zlatovezom, čipka, sva blaga koja su brižno čuvana i iznesena iz škrinja, na narodu su doslovno blistala. Posebno na dječici koji su se s toliko djetinje radosti nosila tu odjeću, koji su im napravile vrijedne i spretne majke, i očevi, osjećali se odrasli. Vihorili su barjaci, tradicija brižno čuvana i njegovana, prenosi se s pokoljenja na pokoljenje. Divota nad divotama. Kojeg li sretnog dana za cijelu Hrvatsku i onu iseljenu, jer se i ona svom dušom i srcem iskazala u jedinstvu sa svojim narodom. O kolika je naša želja da se vrate, da im kosti više ne rastače tuđina. Bože, vrati ih na njihovu grudu, na očinski prag.
Nasilje
Naša mlada Zrinka Ljutić, novo je čudo. Malo su njeni rezultati pali u drugi plan, no nije za zamjeriti, i za nju imamo svi simpatije, pružamo joj podršku i divimo joj se. Takvi nas drže. Krv nam uzavri, zaboravimo nakratko užase koji nas svakodnevno izbace iz ravnoteže, rastuže, zaplaše, kao ono što je učinio pijandura koji je u Čakovcu gotovo usmrtio dvoje blizanaca, desetogodišnjake brata i sestru koji su se vraćali iz škole, i kad su prelazili preko zebre naletio na njih. Molimo Boga da ta dječica prežive bez posljedica. I ta petljanija oko bolnice u Čakovcu. Tko tu muti? Ni glave ni repa, nikako razlučiti tko su sukobljene strane, zašto su sukobljene. Sve začahureno. Posvuda nered. Veliki problem su nasilnici na prometnicama, po ulicama, koji provaljuju u kuće i pljačkaju, nigdje više nismo sigurni. Morat će EU opet uvesti granice u svaku državu. Oni eto sveti, velikodušni, ljubokrvni, mirotvorci, navalili kao „grlom u jagode“. Hoće slobodnu, modernu EU. Ne će biti ni Policije ni Vojske, ne će nikomu trebati. Vladat će mir kao u Raju. Pa Bog ima arkanđele i anđele koje predvodi vojskovođa Mihael s mačem u ruci. Ima borbene postrojbe i čuvare Svojega kraljevstva. Da ih nema, sve bi bilo devastirano, poharano, usmrćeno. Vrag bi sve zgazio. Europarlamentarci, gorljivi su pobornici Novog Svjetskog Poretka, iako znaju da su u zabludama, ne će promijeniti svoju politiku. Kao da mikserom usitnjavaš razno voće i povrće kako se ne bi znalo koje je koje. Kakve se sve protuhe klatare po zemljama EU, po Hrvatskoj? Svakoga tko dođe u malu Hrvatsku treba unijeti u sustav, da u svakom trenutku Policija zna tko je ušao, gdje prebiva, ima li kriminalni dosje. I ako si problematičan, odmah van, bez sata zadržavanja.
Dosta nam je Srbije!
Više nam je prekipjelo izvještavanje o prosvjedima u Srbiji. Ne bi toliko izvještavali da je cijela Hrvatska u plamenu. Bubaju o tome dan i noć, to im je izgleda glavni zadatak za koji su plaćeni. Sve druge informacije o tome što se događa u svijetu, dozirane su kao kapi za oči. Jedna mala kapljica. Totalna neinformiranost, opasna cenzura koja nikad nije ukinuta. Podržavam prosvjednike, hrabri su, bore se za sebe, ma gdje su bili kad je Srbija do zuba naoružana jurišala na Hrvatsku koju su oplijenili i činili zlodjela koja spadaju među najbrutalnija u svjetskoj povijesti ratovanja. Narodu oduzeli i ono malo jadnog oružja, koju puškicu što je imala Teritorijalna obrana. I naši hrvatski studenti sad su postali fora, kao eto oni podupiru srpske studente. Organiziraju po Hrvatskoj skupove potpore kolegama u Srbiji. Budale, samo daju streljivo Vučiću da nas još više napada. Ako su tako hrabri što ne prosvjeduju protiv nepravdi u Hrvatskoj? Malo sutra, kako da ne? Lako je podupirati druge iz svoje mišje rupe. A vidi se i tko stoji iza svega toga. Tako smo mi postali eto potpora srpskim prosvjednicima, Ukrajini i svima koji su ugroženi i traže svoja prava. Nije li to bizarno, neobično, pomalo nastrano?
Mrtav u dalekom Alicanteu
Pronađeno je tijelo 24-godišnjeg hrvatskog nogometaša, Jakova Jelkića, koji je sa svojim klubom iz Švicarske otputovao u Španjolsku u grad Alicante gdje su trebali odigrati utakmicu. Nakon posjeta noćnom klubu koji je Jakov napustio u 2:30 sati u noći s petka na subotu, 1 veljače, Jakovu se gubi trag. Policija je uz pomoć nadzornih kamera otkrila da je Jakov došao u luku (?), te se utopio u lučkim vodama. Njegovo tijelo pronađeno je na dva metra dubine. Njegova smrt je zaista misteriozna, tragedija strašna. Ti noćni klubovi su prava pošast i mjesta gdje se učestalo događaju prave drame. Što je Jakov pio, što je konzumirao, jer da je bio priseban u to gluho doba noći u tuđem gradu, sigurno ne bi išao u luku. Koliko nesreća, koliko mladih Hrvata iz neznanih razloga negdje izgubi život.
Samo se mijenjaju nazivi suvremenijih oblika ratova
Imali smo u proteklom XX. stoljeću; Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Hladni rat. Niz lokalnih ratova na određenim područjima, preslagivanje na geopolitičkom planu. U ovom XXI. stoljeću imamo Pandemijski rat. Imamo Kibernetički rat u koji je uključena AI (umjetna inteligencija) koja može itekako biti od koristi, ali u rukama opasnih ljudi i grupa, može biti pogubna. A takvi su je se dočepali među prvima i koriste je za najmračnije naume. I Pandemijski rat, i Kibernetički rat, proširili su se na cijeli planet, to su ratovi koji uzrokuju goleme nesreće, igraju se ljudskim životima, uništavaju ih nemilice. Sad je pokrenut, – Ekonomski rat. Namjerno te ratove započinjem velikim slovom, jer to jesu veliki globalni ratovi. Nisu ničiji umišljaj, halucinacija, kako ih neki žele prikazati. Oni su najstvarnija, zastrašujuća stvarnost, proizvod bolesnih umova. Nastupa nova neizvjesnost i novi kaos, nova prijetnja čovječanstvu. Globalizam je svjestan da gubi uporište, ali njegovi pobornici će žrtvovati cijele narode da pokušaju sačuvati svoju poziciju. Svaka zemlja koja ima razumnu Vladu, trebali bi znati što to može prouzročiti. S globalizma treba se preusmjeriti na održivost vlastitog naroda i imati jasan stav, prvenstveno poticati proizvodnju hrane, a mi imamo zemlju Bogom danu, sve moguće resurse da u tome uspijemo.
Važnost hrane
Unatoč pogubnim politikama i nesposobnim ministrima, još u našem narodu, posebno u Slavoniji, Međimurju, Hrvatskom Zagorju, nije ugašena u ljudima želja da proizvode hranu. To im je u genima. Nadaren je to narod, uspijevaju u svemu, ali oranice na kojima su žita, soja, suncokret, uljana repica, povrće i voće, te štale pune stoke, njihovo je obilježje. Njima je vrlo bitno da imaju gazdinstva, istaknu se kao uzgajivači hrane, stoke. I znaju kako to uspješno raditi. To je njihovo vjekovno zanimanje. Treba im samo dati mogućnost. Taj resor je u od ključne važnosti. Ovo je posljednji trenutak da se trgnemo, podne nam je davno odzvonilo, svaka odgoda može nam biti samo propast. Kao da nam nisu dovoljne pouke iz prošlosti, kad su nas izgladnjivali. Kažu – koga zmija ugrize i gušterice se boji. Nas su grizle zmije iz pakla i grizu nas, ali da nas ugrize zmaj, i stotinu hijena, nema nade da postanemo oprezni ni razboriti. Ne marimo za upozorenja koja nam povijest podastire.
Pao je konačno i klan Uprave Jadrolinije sa Soptom na čelu. Koliko je trebalo brodskih havarija, nesreća i mrtvih, da se maknu oni koji očito nisu baš marili za Jadroliniju. U fokusu Vlade sad je, upravitelj Hrvatskih šuma, Nediljko Dujić. Pravi lisac. Hoće li ga maknuti ili će i dalje ostati na visokoj poziciji unatoč kriminalu i lošem gospodarenju Hrvatskim šumama? Narodna poslovica kaže, – „što je čovjeku deblji novčanik, manje mu je srce.“ To je očito, postupno novčanik zamijeni srce. Srca se mnogi lako odreknu, punog novčanika nipošto. Nema umjetnika u umjetnosti toliko vještog da bojom prikrije sve mrlje, koliko su vješti oni koji rade s novcem, kako novac izvlačiti i gdje ga skriti. Ne će Dujić otići tek tako, što god mu stavljali na teret, ali Vlada je u opasnosti ako on ne ode. Pa barem nešto da učine ispravno, nemaju više koristi od svoje bahatosti i uvjeravanja naroda da čine sve u najboljoj namjeri. Vidimo posljedice tih njihovih – najboljih namjera. I neka provjere tko sve prima socijalnu pomoć, imaju to evidentirano. Mnogi primatelji ispod madraca imaju novaca više nego naše banke. A primaju razne oblike pomoći, izvrte iz kamena neopravdanu dobit.
Bogomdani Trump!
Ne može se izbjeći Trumpa. Nijedan imlo pametan čovjek zna da se u politiku ne može miješati, ako nije političar, jer ne znamo tko što ima u planu, kakve tko poteze vuče. To su – velike tajne, veliki apetiti su u pitanju. Mi smrtnici samo trpimo posljedice svih loših politika, ma čije god bile. Utrka između moćnih sila nesmiljena je, okrutna, mali su narodi nemoćni. Robovlasnički sustav, imperijalizam, nisu iščezli, oni traju pod nekim krinkama, i nikad ne će prestati. Ali ovo što Trump čini s carinama, jest, – milo za drago, – kako ti meni, tako ja tebi. Pa da se vidi dokle će tko. Već su neki promijenili ploču. Najbolje skloniti se sa strane, ne naći se velikima na putu da nas ne zgaze. Oni koji nisu plaćali porez na proizvode koje su plasirali u SAD, sad će plaćati. Financiranje mnogih udruga u azijskim i afričkim zemljama, davanje ogromne financijske potpore za obranu, a lova završila u džepovima raznih kriminalnih skupina. Najmanje ondje za što su sredstva bila namijenjena. Pošteno je tomu stati na kraj. Sipati novac da bi se mafija bogatila i dodatno pogoršavala situaciju u zemlji i svijetu, bila jača od države, ne može se više tolerirati. To je odavno trebalo iskorijeniti. Financijski stručnjaci tvrde, 70 % novca iz EU koji je usmjeren za pomoć Italiji ide u džepove mafije. U nas svakodnevno nailazimo na slučajeve preusmjeravanja novca iz EU fondova, u privatne džepove. Europski istražitelji istražuju u Hrvatskoj mnoge firme i pojedince. Diljem svijeta krađa novca postala je uobičajena. To ruši pravni poredak u bilo kojoj zemlji, uništava zdravu populaciju, onemogućava bilo kakav napredak.
Molitelji u Splitu
Naši hrabri muškarci molitelji, kako ih neki posprdno zovu, „klečavci“, sve brojniji. U Splitu nema skupina koje bi nasrtale na njih goropadnim parolama, vrijeđanjem Boga, Gospe, svetaca. Ovo je ipak Dalmacija. Kamena, tvrda, žilava, s mnogo otoka na kojima se jedva preživljavalo. Da nije bilo vjere u Boga, tisućljetnih upornih molitava siromašnog puka, zavjeta, žrtava, da nije bilo naše zaštitnice Blažene Djevice Marije koju častimo posvuda, nas ne bi bilo. Mi smo prošli kroz žrvanj, nad nama su vršeni nebrojeni genocidi, nama su korijen gotovo istrgnuli, zatirali nas mačem i ognjem. Sjetimo se pjesme Vladimira Nazora, – Galiotova pesan. U svjetskoj literaturi nema možda snažnije ni dojmljivije pjesme od ove, napisane na bračkoj čakavici koja govori o našoj sudbini, nepravdama, ljudskoj boli i patnji.
Galiotova pesan
Patlen su me prikovali zlizane za ovi daski,
Ja nisam već davno videl, ni svoje zagledal majki.
Sil cela mi, kućo bela . sil mi majko prebolela.
More, more sinje.
Dekle su me ukopali, va ovu drvenu rukvu,
Videl nis bora va šume, ni na sebe sunce žarko.
Sil se drvo osušilo? Sil se sunce ugasilo?
More, more sinje.
Noge su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan sam ti na tem svetu! Galebi oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdravite majku!
More, more sinje.
Kad bi naši „kulturnjaci“ ovu pjesmu pročitali i malo o njoj razmatrali, kad bi naši političari imali srca koliko je srce malenog ptića, rasplakali bi se nad našom vjekovnom sudbinom. Naravno, njih ovo ne će taknuti, iako je pjesma poznata nadaleko i naširoko, nisu je vjerojatno nikad pročitali. Te tužne majke, ti jadni očevi koji su bili tuđi robovi, djecu im odvodili u ropstvo, prikovali da veslaju na lađama koje su tonule u ratnim okršajima, bivale potopljene u olujama, oni postajali hrana ribama. I sad im netko brani moliti se Bogu na svojoj grudi. Neka dođu oni koji su na tuđa leđa sjeli i bič drže, mislim da bi ih naše pobožne žene mahom rastjerale, jer u nas su crkve nedjeljom i blagdanima pune, i kakvi god da jesmo, Boga nismo posve iznevjerili. Protekle godine u sva Marijanska svetišta hodočastilo se više nego ikada, i sad nam opet otpadnici od Boga i ljudstva brane da se molimo.
Ljudi dragi diljem planeta, utapamo se u živom blatu, nitko nas ne će izvući ako nas Bog ne izvuče. Ne upirimo prstom u druge. Pođimo od sebe, od svojih obitelji, od rodbine, od svoga naroda. Preispitujmo se, padamo li pod utjecaj zla, što činimo, gdje posrćemo, pružamo li potajno ruku za mitom, malo pomalo skrećemo s Božjega puta? Jedno po jedno, odmetnuše se mnogi, povukoše za sobom svih u bezdan. Jedno po jedno, saberimo se, pogledajmo se, prosudimo, nije život od danas do sutra, on je vječan, ako sad ne pokušamo spasiti ga, nemamo više šansu. Vi moćni, oligarsi, i svi koji nas vodite u bespuća stradanja i patnje, ako izgubite iz vida da smo svi samo ljudi, nema ni vama pomoći. Svi skupa moramo svijet skrenuti na drugi kolosijek, da bi imali udio u Vječnom Dobru. Zar vam to nije nimalo primamljivo?
