Hrvatski Fokus
Kolumne

Pismo dida Vidurine suprotiva UDBI i đeneralima…

Ma ne ćete prodani đenerali ovaj Uskrs nam pokvarit’

 

– A moj dide evo nama na Veliki Petak još jedne Kalvarije, Bože mi ‘prosti, vrti glavom ljutito mala Marica.

– A šta je bilo dite moje drago, jest’ proživljavamo u mislima skrušeno Kalvariju Velikog Petka Gospodina našega Isusa Krista, ali znamo da će doći Uskrs i radost cilom svitu pa i našem napaćenom narodu ‘rvatskom, sad će pomalo veselo did da razvedri svoju miljenicu.

– Ma znam dide moj, ali nije to, nego jedna druga vist me ražalosti pa ne znam trebam li ti uopće i reći, nu jednako ćeš saznati pa eto…

– Ma reci dite moje drago, navika sam ja na sve, već je nestrpljiv did.

– Ma dide, vrpolji se mala Marica, znaš ti onoga Nobila, onog crvenog vražijeg odvitnika, izokola će Marica.

– Onoga đavla šta je sudija našega Andriju, već se uzruja did, onu crvenu beštiju šta je iša’ tuć naše političke zatvorenike po titinim kazamatima, šta okolo sikće na sve iole hrvatsko k’a crveni kmer najgore vrste još od titine crkotine šugoslavije pa sve do danas, a braneći svaki udbaški i komunistički šljam, đava li ga lipi… ma šta mi ga spominješ dite moje u ovo sveto vrime, okriće se did iznenađeno prema maloj Marici.

– E taj dide, taj, a znaš da je on branitelj onih udbaša Perkovića i Mustača, pojašnjava Marica.

– Ma znam dite moje, ali što mi i te udbaške krvnike sad spominješ, čudi se još više did, pa zar ta gamad titina nije u pržunu di ih je ono Njemačka spremila kad već naša banda nije, opiruć’ se onomad i rukama udbaškim i nogama partijskim, da su čak i onu grdu babu Merkelicu najidili prid crni nam ulazak u EU pa ni na proslavu im nije došla, zaključuje did malo s podsmihom.

A čekaj, siti se sad did, zar nisu ono taj crveni ološ komunistički nidavno primistili u naš ‘rvatski zatvor, vrpolji se did misleći šta bi moglo s njima bit’ kad mu ih Marica sad spominje, ali ipak su zatvoreni tiši se did, nu jest ono da su krvnici ‘vamo došli nadajući se da će ih udbašija zaostala iza Franjine pomirbe tetošit’, ali ipak je to zatvor, domišljava se did.

– Ma spominjem ti ih dide, jer taj crni, ma crveni Nobilo, uz ostalu udbašiju koja vlada ovom titnom kiflom zvanom Republika Hrvatska, ne miruje već rovari i spletkari na sve strane tražeći pravne načine i smicalice  kako izvući iz zatvora svoje prijatelje udbaške i čini se da u pomilovanje najviše viruje, pojašnjava mala Marica.

– A to je, već sida nestrpljivi did, crveni Zoka desničar im je uzdarje, češka se did po glavi. Ali jest da je on komunjara i da je čak s Merkelicom ono skoro zarati’ da udbaški smrad ne izruči na suđenje u Njemačku, ali ipak zar nije posli’ priča da pomilovanje neće nikome dati pa tako i nije nikoga do sada pomilova, a nije da mu Plenković nije sla’ zahtive, čujem čak dvistasedamdeset i pet, podsmihuje se s gorčinom did.

– E u tome i je nevolja dide moj, vrti opet glavom mala Marica. Crveni Nobilo je naša’ Jude u našim redovima da bi se približi’ tom pomilovanju za crvene krvnike, ljuta je mala Marica.

– Ma koje Jude, dite moje, pa dovoljan nam je jedan Juda Iškariotski koji Isusa prodade za trideset sribrnjaka, zabrinuto će did, šta mi to ‘oćeš reć dite moje.

– A dide evo najbolje da sam čuješ pa da ti pročitam ništo iz jednog pisma od nikih „naših“ prema „našem“ prisidniku, ali prvo sidi i drži se čvrsto za štokrlu, upozorava Marica dida svoga:

„…Dvojica vrlo zaslužnih ljudi za obranu RH nalaze se na izdržavanju kazni koje su proizišle kao direktna posljedica pogrešne odluke sudaca Vrhovnog suda i neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona vezano za kaznu i prava na uvjetni otpust. Ova nepravedna situacija u kojoj su se našli brigadir Josip Perković i brigadir Zdravko Mustač ne može se razriješiti navedenim mehanizmima. Zato vas gosp. Predsjedniče, molimo da vi sanirate nepravedne posljedice za naše suborce, u okviru vaših zakonskih i ustavnih ovlasti.“

– A stani dite moje, stani, srce će me izdati, uznemiri se did skroz na Maričine riči. Ma koja to dvojica zaslužnih ljudi, koje pogrišne odluke, koje neusklađenosti zakona, koji uvitni otpust, koji naši brigadiri, koji mehanizmi, koji naši suborci, koje saniranje nipravednih poslidica puštanjem na slobodu udbaških ubojica, zlotvora koji tolike pobiše na pravdi Boga, toliku dicu ostaviše sirotinjom, tolike unisrićiše, zarad proklete im Jugoslavije i protiv slobodne nam Hrvatske, baci did kapu s glave i k’o oparen skoči sa štokrle.

Ma koja to udbaška gamad more tako govorit’ bez obraza i stida, misli se did, a nije da ih nema pa Franjo ih sve ostavi u slasti i masti na vlasti, a Šušak ih sve i mazio i pazio dok su naši Paradžik, Barešić, Pavlović, Kraljević i ostali dobivali metke u leđa od udbaških skotova, nije valjda po mojoj zapovidi, rastuži se did sidajući na stolac kod male Marice.

– E to su ti pismo potpisali naši, ma zapravo Franjini i Šuškovi, generali, dide moj, ka’ eto čestitku hrvatskom narodu i svim udbaškim žrtvama za Uskrs ovog lita Gospodnjeg 2022., ustade mala Marica i ljutito baci štivo didu prid noge.

– Ma kakvi naši generali, dite moje, pa tako ništo bi mogli potpisati samo đenerali a la Kadijević, Adžić, pas Šljivančanin i ostala im banda šugoslovenska, ali njih nike je valjda već đava crni odnia, pa su valjda mrtvi, tješi se izninađeni i sad još više zabrinuti did.

– Dide drži se dobro, sad ću ti reć’, potpisali su ova sedmorica umirovljenih generala titine nam kifle zvane RH, dakle Jude Iškariotske današnjice nam hrvatskog naroda su: Ante Gotovina, Ivan Čermak, Krešimir Ćosić, Pavao Miljavac, Ljubo Ćesić Rojs, Marinko Krešić i admiral Davor Domazet Lošo, a evo međ’ njih se sad lakta i onaj crveni jad, ali isto niki general, Džanko, pogleda bojažljivo mala Marica dida svoga.

– Ma šta govoriš dite moje, ma nije istina, ma nije moguće, pa di će oni dite moje za udbaške zlikovce pomilovanje tražit’, takvo što pisati i zlotvore svojim suborcima nazivat’, zacrveni se did od bisa i srama što je nekad’ za njih agitira po selu i svađa se i prepira ono sa svojim Jurom koji ih je odavno bi’ razotkria, pa iša’ sam čak i u Zagreb sa svojim starim kostima na doček im i na onu Misu kad su ono generala Antu i Markača nam oslobodili iz Haga, drži se did za srce dok drugom rukom traži stolicu da sidne. Nu, side tužni did i zašuti, zašuti i k’o da ga nestade među živima.

Ma ja, lupa se did po prsima, a generale đenerale, a generali đenerali, kukavni li ste, kukali vam mi, što bi ono stari Strikan reka’, jadni ti smo u našoj žalosti, pribire did po sićanjima.

Zar sam zato ja drža’ sliku tvoju generale Ante kad je zabranjeno bilo, kria se da me Račanovi i Sanaderovi žbiri i milicajci ne privedu, il’ da me crveni Zoka i Ostoja mu Ranković u aps ne metnu, a ti sad njemu pismo pišeš da tvoje suborce, udbaške ubojice, zaslužne ti građane, brigadire hrvatske vojske, pomiluje u okviru svojih ustavnih i zakonskih ovlasti.

Jadan je to Ustav, jadni su to Zakoni koji udbaše, zlotvore, ubojice, na slobodu puštaju, dok u istim ti zatvorima čame ljudi zbog izgovorene riči ka’ i u vrime komunizma, dok u zatvorima umiraše nam generali i časnici hrvatske vojske k’o zadnji zločinci bez skrbi i pomoći koja se i živini daje, dok se ne pomilovaše oni koji to uistinu zaslužiše zbog svoje žrtve za dom i narod pa i dalje trunu pod lažnim optužbama i osudama, da jadni moj generale k’o što je jadan i tvoj potpis pod ovom sramotnom molbom.

Dobro ajde Rojs, umiri se did uronjen duboko u misli, znamo tko je, pa onda Čermak koji boj s bogatstvom bije k’o i u ratu kad mu samo fijuci maraka oko glave letiše, pa i Lošo koji se nit’ stidi nit’ srami blatiti nam dičnog i hrabrog Poglavnika, pa i onaj Ćosić privrtač k’o i Krešić, a o Miljavcu kukavelji kukavnoj da i ne govorim, ali ti generale, ti koji si ima status hiroja našeg, i ti ovako!?

A nije da me nisi posli’ svega ne jednom hladnom vodom po glavi polija, pribire did sad misli i sića se kako ga ono Markač obradova pri prvom obraćanju pri povratku iz Haga, a on Gotovina ga silno ražalosti na veličanstvenom dočeku na Trgu s onim “rat je gotov i okrenimo se budućnosti“ dok komunistička neman zatiraše hrvatstvo na svakom koraku i uzdizaše jugoslovenstvo i udbašiju, a uzdali smo se u te’ generale ka’ u sunce svitlo i na mistu prisidnika te vidili, jada se gorko žalosni did sam u sebi.

– Dide, dide, viče mala Marica i drma dida koji se k’o nit’ miče nit’ diše. Dide čuješ li me, zabrinuto će mala Marica koja već babu i Juru upomoć zove.

– Ma čujem dite moje, prenu se did dok je od pusta šoka koji mu đenerali priskrbiše po mislima nešto pribira i oduzima, čujem te sunce moje, grli did svoju mezimicu Maricu.

– A pripade me dide, zovem te, a ti ništa, nit’ mic nit’ zuc otkad ti ja ono vajne potpisnike spomenu i dil pisma im pročita, sad će Marica već mirnije.

– Ma ništa dite moje, malo sam se zamislija, smiruje i did, a di smo ono stali dite drago.

– A stali smo dide, da ‘prostiš, u udbaško govno u ovoj udbaškoj prćiji što nam je u amanet ostavio naš Franjo Tuđman, pridruži se razgovoru i dragovoljac Jure koji ču od Marice o čem su pričali dok ih je malopri’ zvala upomoć zabrinuta za dida.

– Evo vam i malo limunade sviže da se povratite od puste iglene, eto ti babe s malim Ivom i Lukom, sva sritna što je didu dobro.

– To baba, srknu did ‘ladne limunade, ako me ovo ne povrati u život posli’ ove đeneralske ujdurme neće ništa, zadovoljno će did nakon što je evo malo doša’ sebi. E moj Jure, je tako je, ali triba bit mudar i k’a šta je i Tuđman u nikim stvarima bija, ali u nekim je baš i gadno zas…, stade did u po’ riči da prid dicom ne govori koju kakvu ružnu.

– I to u bitnim stvarima, stvarima koje život znače, stvarima koje nam državu pripoloviše, ratnike ubiše, udbaške okove ostaviše, povisne laži samo jače zacimentiraše, hrvatstvo satraše, narod i mladost rastraše, a mi još o njegovoj mudrosti trubimo, nezadovoljan je dragovoljac Jure, mudrosti koja domoljube u smrt otra, a partiju i zlotvore nad hrvatskim narodom u pozicije vlasti i moći povrati i ostavi.

Pa sve ovo današnje stanje je rezultat toga, pa i ovo pismo može poteći samo od Ante Gotovine i pajdaša mu Zoke i zlotvora Nobila i ostalih mu đeneralskih sudrugova, srdi se Jure sve više dok did pozorno sluša.

Pa dide dok se ono od Haga skriva jesmo li i mi patili s njim i molili za njega i javno glas dizali protiv one haške ružne babe i njenih udbaških antihrvatskih pomagača na vlasti u ovoj kukavnoj nam kifli titinoj, dide moj, pa kad ga u’vatiše k’o da su nam najmilije u zatvor stavili i lažima osudili, pa kad ga oslobodiše k’o da smo Gospu vidili, a on nas ono na Trgu ‘ladnom vodom poli, pa jesam li ti već onda reka’ prisićajući se ratnih dana da su ga sigurno nikako ucinili i možda kupili da onako zbori k’o da ništa bilo nije i da se u politiku ne pitlja i ne povede Hrvatsku u slobodu protiv jugokomunističke nemani koja sve zatrova posebno nakon 2000.-te, pa onda ode u ribare u biznis k’o da Hrvatske nima nit’ je je bilo, pa mu prijatelji postadoše sve nike nove il’ stare komunjare i jugoslovenčine.

Da, ostavi nas na cidilu k’o da se nikad u putu nismo srili, a evo sad nam i gotovo zari nož u leđa, do srca, evo baš na Veliki Petak k’o ono Juda Iškariotski Isusu, ražesti se dragovoljac Jure.

Ma da ništa drugo ne znam dovoljno mi je bilo čuti kad je ono tražio brzoglasom Skeju da HOS-ovci spašavaju stvar u Škabrnji pa kad mu se u Vojarni odazva mlada bojovnica i odzdravi sa Za Dom spremni on odbrusi da je na… na k…, ne mogu dide sad prid dicom beštimat’, i da mu da odmah Skeju, a tribala ga je odma’ tad’ poslat’ tamo di i spada, u piz… udbašku i neodgojenu, zajedno s jaranima mu suborcima Perkovićem i Mustaćem, bisan je još više Jure.

A što ja nisam tamo bi’, da mu ja tad’ kažem što ga ide. Što njih udbašine nije zva’ i pomoć tražia, ta oni su mu eto zaslužni za obranu RH, a i pita bi ga ja i za što su zaslužni Ante Paradžik, Ludvig Pavlović, Miro Barešić, Blaž Kraljević i osmorica  mu suboraca, i još mnogo drugih, kad ih sve pobiše k’o pse, kad ih sve izdajnički stisnuto i zlotvorno mrak proguta, stekliški će s čvrstom desnicom dragovoljac Jure.

– Zato što su bili za cilovitu Hrvatsku cilog hrvatskog naroda, za NDH, što se nisu klanjali Tuđmanovojj pomirbi i udbaškim skotovima, moj strikane, radosno uskoči mali Luka, dajući do znanja zašto ih udbaški okot pobi s blagoslovom Franje Tuđmana i Gojka Šuška.

– Tako je netjače moj, razvedri se odmah strikan Jure, tako je, borili su se slobodu cilog hrvatskog naroda koji je jedno na prostoru cile nam Domovine Hrvatske, koja je jedna k’o što je i jedna majka, i borili su se da bude i jedna Država za sve, a ne da nam udbaški okot i titini koljači određuju što je Hrvatska, da nam za Hrvatsku odrede pola Domovine bez Bosne i bez Hercegovine koji su njene srce i duša, a što je uvik bilo i uvik će bit’ za svakog rodoljuba i domoljuba od kad je svita i vika, i tako nas okljaštrene i osakaćene, tlom, tilom i duhom, vuku bez zadrške i stida bespućima partizanskog zla i dan danas, dide moj, zavapi tužno dragovoljac Jure.

Je li naš vajni general za njih suzu pustio i rič reka’ Franji dok je činove dobija, škrguće Jure, je li mu Hrvatska oduvik bila ono što zlotvori komunistički iskrojiše, nego je zašutio i glavu pognia, dide, baš k’o i ono meni kad sam ga prezrivo pogledom prostrilia tu u ondašnjem mu Stožeru kad mi dobaci „jeste li vi ispunili svoju dužnost“ dok sam nezaustavljivo drža’ bukvicu političkom mu zapovidniku obrane  grada, a koji mi prigovori da su mu eto HOS-ovci ukrali minobacač i puškomitraljez iz rova na prvoj crti, a mislim da bi zašuti’ i da sam bio prisutan kad je onu HOS-ovku divojku sla’ u k… na spomen Za Dom spremni, jer bijah pun ideala čistog i neustrašivog hrvatstva, neokaljanog nikakvim udbaško-komunističkim otrovom!

Ma dide nisam se tada nikog boja’ dok je kalašnjikov bi’ pri ruci, steže šake, prisićajući se, dragovoljac Jure.

– Da strikane, nije ih bilo čuti tad’ da su dizali glas ni on ni ostali vajni generali, supotpisnici ovog Nobilova sramnog pisma istomišljeniku Zoki Milanoviću, na pogibiju spomenutih naših vitezova, niti što se ne ide u oslobađanje Banja Luke i cile nam Domovine, priče je valjda bilo bračno putovanje, a nisu puno pričali ni kad ih ona mizerija Mesić umirovi nakon onog pisma, zapravo ni zuc ni muc, a kamo li da su ka’ pravi generali pozvali branitelje i ustrojili hrvatsku vlast, mičući narodnom voljom s narodne grbače jugokomunističke zatornike svega hrvatskoga, pa kom’ krivo kom’ pravo, domeće strikanu mali Ivo.

– Ma tako je netjače moj, ozari se odmah lice strikanu Juri, to su ti takvi ljudi kojima je karijera, biznis i osobni interes ispred svega, nema u njima, nit’ je kad i bilo, ideala, čistog hrvatstva, a da je bilo proveli bi se k’o i Paradžik, Barešić ili Ludvig Pavlović i Blaž Kraljević, ta znao je Šušak sa jaranom mu Perkovićem tko kako diše, hrvatski il’ udbaški, vrti glavom opet dragovoljac Jure.

Mi smo tada svi skočili u rat, jer smo znali za što se borimo i to smo i govorili prvo na javnim skupovima, a onda i u rovovima i to s puškom potvrđivali, borili smo se za slobodu hrvatskog naroda na cilom povisnom i narodnom području, borili smo se da oslobodimo cilu nam Domovinu i da na njenom području i oživotvorimo ponovno hrvatsku Državu, jer je ona jedino jamstvo i sigurni uvjet opstanka, bivstvovanja, slobode i napretka cilog hrvatskoga nam naroda i svakog pojedinog Hrvata i zato smo sa prezirom gledali i slušali svaku hrvatsku mizeriju koja je prid očima za nekakvu Hrvatsku imala samo titinu kiflu i svakog iole svisnijeg Hrvata smatrali za crnog ustašu, fašista, zločinca i neprijatelja, a takve je Franjo protežira, nameća i uzdiza, a nas zatira i eto ti današnjih nam gorkih i otrovnih plodova koje svi kusamo, žesti se opet dragovoljac Jure.

Ma dide moj dosta je više, moramo jednom za svagda s bandom raskrstit i stavit’ ih tamo di im je i misto, maše Jure desnicom hrvatskom!

Pa stalno govorim bolje da smo do dan danas ratovali i tako konačno stvorili slobodnu i cilovitu Hrvatsku di će svaki pošten Hrvat raditi i živiti i nova pokoljenja u radosti i sreći podizati na čast slavu svim poginulima i mučenima za svetu nam Hrvatsku, neg’ ovako!

Juga se raspala, ljudi izginuli, za Hrvatsku nam UDBA nametnula titinu kiflu, Bosnu i Hercegovinu otrgnutu ostavila i Hrvate joj izdala, vlast zadržala, hrvatstvo ogadila i progonila, narod osiromašila i rastrala, idealizam ubila, ravnodušnost i beznađe zalivala krvavim Judinim škudama, tolike branitelje u miru u smrt otirala, sve iole hrvatsko ismijala i ponizila, pa klatež antihrvatska vlada i dan danas!

I to nam je onda ta neka vridnost Domovinskog rata, to je to dilo dičnog nam Franje, na tom mu imamo biti zahvalni što nam je oživotoria titinu papirnatu Hrvatsku u kojoj je nad Hrvatima genocid počinjen i koja je okljaštrena za pola, i u kojoj zločinci i dalje povist nam pišu, a svete nam žrtve i mučenici hrvatski koji krvcu nevinu za Dom proliše imaju biti kuš i glasa ne smiju ni dić’ kroz glas priživilih!

Je li to ta vridnost koju imamo poštivati i klanjati joj se, je li to ta pomirba u kojoj partizan i četnik caruju, a žrtva hrvatska i dalje jaram nosi i plješćati ima laži, potvori i beznadnom umiranju i zatiranju sveg’ hrvatskog, je li to to, dide moj, jesmo li se za to borili?!

Za to li smo krv lili da bi udbašija i gamad antihrvatska samo šinjele prisvukla i novu firmu istakla i nastavila i dalje k’o i za tite, k’o da se ništa dogodilo nije, k’o da genocid nad hrvatskim narodom nije tito izvršio, k’o da nikad nismo pod jarmom komunističkim zastenjali ni krik za Hrvatsku pustili, k’o da nikad porobljeni nismo bili, k’o da nikad Hrvati nismo bili, nego smo eto živili k’o bubreg u loju u jugokomunističkom raju i najednom smo se samo morali braniti prid pobišnjelim Miloševićem i velikosrpskom agresijom na milu nam titinu Socijalističku kiflu papirnatu Republiku Hrvatsku, grmi nadahnuto dragovoljac Jure u jednom dahu!

E pa nismo i nikad nećemo, ginuli smo za ono za što ginemo od stolića sedmog i za ono za što su ginuli najsvisniji i najbolji Hrvatski sinovi kroz cilu nam povist u vrime Nezavisne Države Hrvatske, za rod časni i slobodu zlatnu, ali s pomirbom prokletom crveni nas prevariše i zmiji crvenoj isporučiše!

Ali ima nas, ima još Hrvata, i uskrsnut će ponovno stari zapreteni hrvatski duh novom silinom i uskrsnut će nam slobodna i cilovita Država Hrvatska, unatoč svoj sili i zlu jugokomunističkom i svitskim silnicama starih okova, dide moj, radosno zaključuje i hrabri sve dragovoljac Jure sa sjajem u očima k’o nekad ono ’91., il’ nas ne će biti!!!

– Tako je oko moje, zadovoljno će did ljubeći u čelo svoga Juru ka’ ratnika koji taman s bojišta sad dođe, dok im obojici iz oka suze radosnice pođoše na sam spomen sritne i cilovite Hrvatske koja štiti srca koja za nju izgaraju, Hrvatske u kojoj srca mlada k’o jedno radosno u budućnost gledaju.

– Tako je strikane, radosno će i mala Marica, svi kažu na mladima svit ostaje pa što je to dano nama mladima osim okova u kojima je čini mi se teže sad slobodu ostvarit’ u cilovitoj Hrvatskoj nego onda dok ste dide bili u titinim okovima!

Nu, tada ste jasno vidili neprijatelja i radili i snovali sve moguće i nemoguće da se oslobodite nošeni velikim idealima i ciljevima prid sobom, a kako sad cilj postaviti i ideale pređa naših i budućih pokoljenja probuditi i ostvariti kad pola države nam je s tila nacionalnog otkinuto, misao i slava pređa naših zatomljena, narod raseljen, duhovno razoren, a sve to još pod jarmom nikog ludila nazivamo ostvarenjem stoljetnog sna u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj, pardon Republici Hrvatskoj kojoj je granice postavio najveći zlotvor u povisti hrvatskog naroda, potišteno će Marica?!

– E dite moje, jašta mi je muka, jašta me jeza podilazi, ginuli smo a cilj od sebe udaljili i s puta u stranputicu pogibelji skrenuli, a udbašija nam još sol na ranu stalno stavlja, rastuži se opet did.

– Ma nek’ sole rane naše, dide, ustade dragovoljac Jure, nek’ nas gaze, ma samo nas to izgleda može osvistiti, samo nas to može probuditi iz ove jugoslovenske omorine i omamljenosti ravnodušja u beznađu udbojugokomunističkom i na akciju odgovarajuću nagnat’. Ta da ono nije Miloševića bilo i da nije zadra’ ‘nako još bi mi u jugoslaviji, federaciji il’ konfederaciji Franjinoj, trunuli i o Hrvatskoj sanjali.

– Ima i ta mista Jure, siti se did onog dužda koji poruči svojima da se čuvaju Hrvata koji oštre koplja na grobovima svojih poginulih.

– Ma strikane, možda bi i bilo bolje da ga đava nije donia dok još stare partizannčine i udbaši ne odu đavlu na istinu u paka’, ta lakše bi smo, mislim, još zla jugoslovenskog pritrpili i onda bez udbašije stare za vratom, bez ikakvih natruha zločinačke partizanštine, jugoslovenstva i komunizma, i sa cilim narodom na čelu s istinskim Hrvatima, kojima je hrvatski čovik i Hrvatska na prvom mistu, srušili jugu-šugu, federativnu il’ konfederativnu, i oživotvorili pravu sanjanu nam Hrvatsku!

I ne bi nam sigurno bila po ure duga i po ure široka ka’ danas, niti bi smo u njoj imali zlo koje danas imamo, nit’ bi smo pljuvali po borbi i žrtvi pređa naših i laž za povisnu istinu imali, nit’ bi smo izginuli za loše sluge goreg gospodara, i plakali za propuštenom prilkom ka’ ono 1918.-te, podcrtava istinito mala Marica.

– Imaš pravo srce strikino, pa izdržali bi mi svaku Jugoslaviju nu prestali se boriti za Hrvatsku nikad ne bi, a gamad partizansko-udbaška pi pomrla i ne bi nam borbu mutila il’ k’o devedesetih na čelo zasila i ciljeve određivala, prosvitlivši se grli Jure mezimicu svoju.

Imaš pravo, jer stari psi partizanski znaju za stare parizanske navike i trikove, potvore i laži i za njih je, koliko se god naoko priobratili, Hrvatska ono što im zlotvor i krvolok tito u glavu usadi dok su i sami Hrvate klali i ubijali dok su genocid nad vlastitim narodom provodili i državu najveću nam u povisti rušili, potvrđuje Marici dragovoljac Jure.

– Da dico moja i meni se opet u glavu vraća da smo mi samo iskorišteni kad je majka Partija i ‘ćer joj UDBA, gledajući kako pada Berlinski zid, aktivirala stari plan, da iskoristi težnje Hrvatskog naroda za slobodom i demokracijom u ciloj nam domovini Hrvatskoj, za svoje otrovne ciljeve partijskog osamostaljenja u Socijalističkoj RH i sa novim starim strukturama zajamči i zadrži vlast, moć i krvavi novac, sad pod novim imenom, s novom firmom i s novim mamcima i igračima kad im je već Milošević otkazao i ozbiljno zaprijetio gubitkom većine povlastica ako ne i života ‘oteći opet sve preuzeti bez posrednika u otvorene velikosrpske ruke, škrguće did još zdravim zubima.

– Eto dide možda i neke koristi od ove vražje ujdurme đeneralske, sve više vidimo di nas dovede Franjina pomirba, il’ udbaška podvala i prevara, nekažnjavanje zločinaca, ne formiranje znanstvene podloge za povisnu istinu i ne progon komunističkih laži iz javnog prostora, ne odavanje počasti mučeničkoj žrtvi hrvatskog naroda, te stavljanje komunističkih zločinaca u prve redove vlasti bez ikakvog suda i kazne, bez pokajanja i oprosta, pa onda slijedom i udbaška pretvorba i privatizacija dok su najhrabriji i najsvisniji ginuli i trunuli u rovovima, uništavanje industrije, krađa iseljeničkog novca i onemogućavanje im povratka na didovinu i aktiviranje ogromnih znanja i životnih snaga za razvitak Domovine, da opet sve ne ponavljam dide, kazuje Jure dok šake čvrsto steže kivan na današnje stanje Doma i roda.

– Sve si dobro reka’ Jure moj, ka’ i uvik, od velikih gorućih ideala hrvatstva ne vidismo  pakleni plan izdaje i prevare jugokomunističke zmije, zamišljeno će did.

– E da dide, da strikane naš, ovo pismo vajnih generala je tako samo prozirno uzdizanje na pijedestal antihrvatskog izdajničkog jugokomunizma, partizansko udbaškog zločina, pa samim time i potiranje i bacanje u zaborav sviju žrtava koje od njega padoše na najsvirepiji mogući način da bi im i sam sotona na tomu pozavidio, ustade mali Ivo pred dida i Juru.

Pa zato razočarana i povriđena, nastavi mali Ivo,  i niki dan Andrea Jelena Barešić, onako kaza: „Sramite se, umjesto pravde, dočekala sam izdaju! Dvojica udbaša ni po čemu nisu zadužila moju Hrvatsku, ni Hrvatsku moga oca!

– Kojeg oca, koja je to Barešić, pita did.

– Ma dide to ti je kćer našega hrvatskog viteza Mire Barešića kojeg ono UDBA nove hrvatske vlasti Franje Tuđmana na početku ovog rata podlo u klopku uvuče i kukavički, mučki, kako i samo znade, s leđa pogubi, pojašnjava mali Ivo.

– A tako, riči joj se pozlatile, milo će i neutišno did sićajući se hrabrog i neustrašivog Hrvata Mire koji je puno moga’ dati pravoj nam Hrvatskoj, jer bijaše stina i uzor svim pravim Hrvatima, hrabrim hrvatskim dragovoljcima. Di bismo bili da je on hrabre dragovoljce u boj vodi’, sa sjetom će did.

– De dite moje pročitaj nam sve što kaza sirotica naša, zasuzi i babino oko dok misi pogaču na kamenu stolu prid kućom.

– ‘Oću baba, evo ovako kaza, nastavi mali Ivo:

„I ove godine, kao i prethodnih trideset, moja sestra Viktorija, mama Slavica i ja – nismo za uskršnjim stolom mogle blagovati zajedno s mojim tatom. Oca su mi uzeli kada sam imala samo sedam mjeseci. Znam da se cijeli život hrabro i beskompromisno borio za slobodnu i sretnu Domovinu. Jedva je čekao da se vrati, a ovdje ga je dočekao rat u koji je otišao, poput mnogih, bez ikakvih kalkulacija i s vjerom u bolje sutra – za svoju obitelji, svoj narod i sve nas.

Udba ga nije uspjela likvidirati tijekom desetljeća žestoke borbe u političkoj emigraciji. Nisu uspjeli ubiti niti mene, koja sam bila u utrobi moje trudne majke, kada su je plaćenici jugoslavenskog komunističkog režima gurnuli iz jurećeg autobusa u dalekom Asuncionu, glavnom gradu Paragvaja. Bila je u šestom mjesecu trudnoće, pala je u komu, a ipak me je donijela na ovaj svijet. I hvala joj na tome!

Bila sam tatin ponos. Kažu da sam od njega naslijedila tvrdoglavost, ali i osjećaj za pravdu, kao i borbenost zbog koje i sada, ovo govorim. Otac je poginuo u nikad razjašnjenim okolnistima, 31. srpnja 1991. godine u Donjim Miranjama, u zadarskom zaleđu. Nisam mu stigla niti reći tata. Tek nakon što je mami javljeno da ga više nema, uspjela sam izgovoriti tu – meni važnu i svetu riječ.

Teško je bilo nadomjestiti oca. U njegovim sam suborcima i braći po oružju, tražila tatu kojeg su mi uzeli. Mučki iz zasjede. Nadala sam se da ću jednog dana konačno saznati  tko mi ga je točno uzeo? Kažu da su ga navodno ubili četnici, ali ja bih ipak voljela znati nešto više o tome. Tko ga je izdao? Tko ga je poslao u zasjedu? Zašto se o tome ni tri desetljeća kasnije ne bi smjelo govoriti? Zašto je moj tata morao biti pokopan pod tuđim imenom?

Mnogo toga što sam uspjela otkriti privatnim istragama, sugerira da su sa smrću moga oca veze imali upravo oni koje danas neki žele pustiti na slobodu. Isti ti udbaši pokušali su tatu ubiti i ranije, na raznim stranama svijeta – ali nisu uspjeli. Svoj zločinački naum uspjeli su ostvariti pod krinkom rata i velikosrpske agresije.

Moja obitelj istinu i pravdu traži već trideset godina. A sada sam umjesto pravde, dočekala izdaju. Ljudi koji su mi dolazili u kuću i trudili se nadomjestiti moga oca, ljudi koje sam cijenila i vjerovala im, danas traže puštanje na slobodu osumnjičenika za ubojstvo moga oca.

Nikada neću zaboraviti kako je general Ante Gotovina na otvorenju spomenika tati, pored križa, na mjestu gdje je ubijen, izgovorio meni važne riječi: “Ovaj spomen neka neprijatelju bude opomena da nas tuđa noga više nikada neće gaziti!”

Gospodine generale! Dragi moj Ante, zašto si sada ti, svojim potpisom, zgazio ne samo uspomenu na moga oca, već i na sve druge očeve, žrtve udbaških krvnika? Ta dvojica udbaša ni po čemu nisu zadužili moju Hrvatsku, niti Hrvatsku moga oca! Možda jesu zadužili neku lopovsku zemlju, zemlju ubojica i nitkova za koju moj otac sigurno nije dao svoj život!

Umjesto molitve za blagdanskim stolom, pismo koje su potpisali generali bez vojske, a koje javno brane ljudi bez stida, unijelo je nemir u moju obitelj. Mama, umjesto da unucima peče kolače, već dva dana plače i uzrujana je zbog izdaje ljudi kojima je vjerovala i koje je puštala u naš dom – jer je mislila da su naši iskreni prijatelji. Nažalost, nisu. Niti naši – niti države za koju je moj otac dao svoj život. A volio ju je isto kao što ja volim njega. Sram vas bilo! Izdali ste naše snove!“

– E svaka joj čast, baš tako, briše suze baba iz oka od dragosti na riči rodoljubne, dobro si reka dide moj, riči joj se pozlatile, a dobro si to pročita moj Ivo, ka’ da je anđeo Božiji milozvučno pojio sa ovako iskrenim ričima, milo je babi koju je pogodila sudbina njena i oca joj neustrašiva borca.

– Da baš tako baba moja, na vlastitoj koži je doživila tragediju obitelji pod udarom UDBE i suboraca ovih pritvornih nam generala koji čas puštaju suze, čas otkrivaju nezainteresiranost, pa odaju bahatost i konačno pljuju na sve žrtve ovih zločinaca koje bi oni tako milosrdno pomilovali da bi im i svaki farizej pozavidio, ljut je dragovoljac Jure.

Ma dide, ne sićam se da je dični general Ante Gotovina tako priča kad je te naredbodavce, ubojice, trebalo izručiti na traženje Njemačke di su krvnički udbaški psi sikirom zatukli rodoljuba nam Stipana Đurekovića.

– E strikane tada 2013. godine radostan što RH ulazi u EU i što su ga pozvali na niku svečanu akademiju tužne nam HAZU, odnosno stvarne JAZU, povodom i te izdaje hrvatskog naroda, uskoči u raspravu i mali Luka, on na novinarsko pitanje o političkim peripetijama oko provedbe europskog uhidbenog naloga i slučaja bivšeg jugoslavenskog obavještajca Josipa Perkovića reče: „O tome nemam ideju i ne pratim to. Ja se bavim ribarstvom, ja sam ribar, stalno sam na moru i ne znam što se događa. U svakom slučaju to je stvar naše izvršne vlasti, to je stvar naše zakonodavne vlasti i to je stvar o kojoj će oni odlučiti što će biti.

– Bravo kompjuteru moj, grli Jure svoga netijaka Luku, očito mu je sada za to pomilovanje vrime sazrilo. I kad već su oni tako milosrdni prid Muku našeg Gospodina Isusa Krista, kad svatko žali i tuguje nad Isusovom sudbom i mukom Njegovom, kako im, ako su već virnici, ne dođe do mozga da kako bi to bilo da se nađoše neki i za Judu i za Poncija Pilata i one koji mu čavle u ruke i u noge zabijahu – tražiše pomilovanje.

Pa valjda, ka’ što i rekosmo, prije milosti i oprosta triba čuti jasno, iskreno i neglumljeno pokajanje, vidit’ doživljenu katarzu i prosvitljenje zločinca, a i onda samo žrtva može nešto oprostiti, a ne država ka’ zštitnik prava i pravde, a ne ni niki tamo kojima sve u džep, a ništa iz džepa, škrguće opet dragovoljac Jure.

Tko ste vi đenerali da nekomu ništo opraštate i da u ime generalsko tražite pomilovanje i pljujete time i na pravo i na pravdu. Tražite vi što hoćete ali pod svojim imenom, mada time pljujete na svoje ime i na naše ukazano vam povirenje, ali vi tražite pomilovanje za zločince kao generali, a za to nemate nikakvo pravo, sram vas bilo i ja vam to jasno i glasno kažem, ta je li ta gamad koju suzu pustila, rič pokajanja izrekla, oprost tražila, pokoru činila, glavu pognila, za sve koje krvnički zbog hrvatstva u grob otiraše zarad zločinačkog jugoslovenstva i velikosrpskog jarma, čvrsto će dragovoljac Jure!?

– Moga je to sramno pomilovanje Gotovina zatraži’t ka’ ribar, domeće mali Ivo, jer je ono prid izbore 2019. godine poruči’ prid novinarima: “Ja sam bio vojnik, a sad sam bivši vojnik i bavim se poslom koji sam odabrao, a to je ribarstvo”.

– Je to stalno ponavlja kad triba glumit nezainteresiranost i ne uplitanje kad je rič o očekivanjima mnogih u rišavanje gorućih problema u kojima se nalazi Hrvatska i hrvatstvo! Da, tada je ribar, a sada kada je za udbaše biti ili ne biti onda je odlučan i ustrajan, jer evo sada kad su svi bili ošamućeni i u nevirici da je on mogao potpisati takvo što, on tako daje priopćenje bez imalo zadrške, srama i stida:

„Da! Potpisao sam pismo podrške brigadirima Hrvatske vojske Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koji su uputili molbu za pomilovanjem mjerodavnoj državnoj instituciji. Brigadira Josipa Perkovića upoznao sam početkom Domovinskog rata, prvog dana mojeg pristupanja Zboru narodne garde. Kroz sve godine rata imali smo korektnu profesionalnu suradnju. Kao pomoćnik ministra obrane, zaslužan je za izgradnju i ustroj Sigurnosno-informativne službe. Danas su ovo dvojica ljudi poodmakle životne dobi i narušenog zdravstvenog stanja.

Nisam poznavao niti jednog od njih prije 1991. i stoga ne osporavam valjanost njihovih osuda. Ovaj čin podrške je u skladu s mojim životnim načelima.

Pravo i pravda: sjetimo se naših branitelja koji sjede u zatvorima diljem Europe, koji također traže ili će tražiti pomilovanje. Pamtimo sve procese i osude, optužbe međunarodnog kaznenog suda pod sintagmom “Udruženi zločinački pothvat” – na čelu s predsjednikom hrvatske države dr. Franjom Tuđmanom, ratnim ministrom obrane Gojkom Šuškom, načelnicima Glavnog stožera, zapovjednicima i svim znanim i neznanim sudionicima. Pamtimo optužbe utemeljene na lažima, manipuliranim dokazima i namještenim, iznuđenim svjedočenjima.

Nedostatak osjećaja za pravdu, manipulacije, laži, bahatost i pohlepa uzroci su sukoba i ratova među ljudima i narodima. Proživjeli smo to iskustvo kroz Domovinski rat i poslije rata, danas tome svjedočimo i u Ukrajini. Nepravde stvaraju frustracije, gnjev, mržnju i želju za osvetom. Oko za oko, zub za zub – znači nastavak sukoba i nova stradanja.

Tome nasuprot su oprost i osjećaj za milost, koji na razini čovječnosti nisu odraz slabosti, nego snage. I neprijateljskom vojniku zarobljenom tijekom bitke dužni smo sačuvati ljudsko dostojanstvo i dati potrebnu skrb. Savjest nalaže djelovati u okviru ljudskih i zakonskih mogućnosti, kako bi ljude vratili njihovim obiteljima.

Držim da o gladi može govoriti siromah, o ratu onaj koji ga je proživio – bilo kao civil, bilo kao vojnik. O slobodi onaj, koji ju je jednom izgubio, bio u okovima i živio u tamnici, o pravdi oni, koji su otrpjeli nepravdu.

Danas su glasni teoretičari, koji imaju mišljenje o svemu – bilo bi dobro da se nauče slušati i čuti onog iz druge perspektive – ostati ponizni i, ako su vjernici, zahvaliti Gospodinu što su pošteđeni osobnog iskustva onog o čemu govore.

I pod pretpostavkom da su Josip Perković i Zdravko Mustač ispravno osuđeni, moj je stav da pravda i ljudskost zahtijevaju od nas da pružimo milosrđe. Podržao sam zahtjev za pomilovanjem ovoj dvojici hrvatskih branitelja, kao što sam već tražio i tražit ću i dalje da se milost pruži i drugim hrvatskim braniteljima koji sjede u zatvorima u Hrvatskoj i diljem Europe.“

– O zemljo otvori se, gleda u nebo ljuti dragovoljac Jure, nisam ga čuo da je tako diga’ glas za generala Brodarca, kojeg već spomenusmo da skonča život u zatvoru ka’ najveći kriminalac bez zdravstvene skrbi i pomoći za vrime vlasti one pogrde Suzane Vasiljević, ili da se obratio vlasti i zavapio nad tolikim mu suborcima dragovoljcima koji kroz sve ove godine na sebe digoše ruku ne mogavši više gledati zlo i nepravdu u kojoj se nađoše oni i Hrvatska za koju su krv hrabro i požrtvovno lili, e moj generale opet zavapi Jure!

Pa zapita li se kad generale zašto heroj i žrtva hrvatstva nam Zvonko Bušić dignu ruku nase posle misnog slavlja, nakon tolikih godina teške robije po amerikanskim najstrožim zatvorima, opet će ljutito i gorkim s prezirom dragovoljac Jure.

– Ma strikane i posli svih brojnih reakcija drugih generala i branitelja on opet uzvrati:

„Svatko ima svoje mišljenje, kao što ja imam moje mišljenje i stav u svezi nečeg, tako i svaki drugi može imati svoj stav i svoje mišljenje. Svi mi imamo određene principe koji nas vode u životu. Mene to ne uzbuđuje, ja imam svoje mišljenje i dao sam priopćenje… Sve to čini život. Da vam iskreno kažem, uopće to ne pratim. Dao sam svoje priopćenje, prenijeli su oni koji su htjeli, niti sam promatrao tko je sve… Svatko ima pravo da misli“, opet domeće mali Luka nove generalove umotvorine.

– Da dico moja on ustraje, ma sve mi se čini da je on i ostale pogura’ da tu svinjariju potpišu, a moguće i parajlija Čermak, jer nima govora da bi potrčko Rojs to moga’ sam svojim uticajem napraviti, e moj Ante šta uradi rezignirano će did nakon svega.

– Da dide on ustraje, a prvi im je zbrisa’ onaj Ćosić koji ka’ povuče potpis ka’ i posli’ sudrug mu Krešić na sam Uskrs, ali pismo prisidniku ode s njihovim potpisima po onoj da se Vlasi ne dosite, napominje mala Marica. Pa tako kukavni Ćosić kaže:

„…S obzirom na podjele koje je pismo u javnosti i u braniteljskoj populaciji izazvalo, odlučio sam na njega uskratiti svoju suglasnost. Nikad nisam bio niti želim biti uzrok takvih ili sličnih podjela i političkih sukobljavanja. Naprotiv, uvijek sam se zalagao, a to ću i dalje svim svojim bićem činiti, za svehrvatsko pomirenje i jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske, pri čemu mi je ideja vodilja misao prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“, a onda i još kukavniji Krešić isto tako:

„…U ozračju Velikog tjedna simbolom pobjede nad grijehom i smrti, vođen plemenitom idejom svehrvatske pomirbe, a uzimajući u obzir određeni doprinos brigadira Josipa Perkovića i brigadira Zdravka Mustača u Domovinskom ratu, kao i o njihovoj poodmakloj životnoj dobi i zdravstvenom stanju, dao sam suglasnost na pismo svojih suboraca predsjedniku Republike Hrvatske sa zamolbom za postupanjem u skladu sa zakonskim i ustavnim ovlastima.”, pročita mala Marica dil priopćenja vajnih generala u pokušaju da se opravdaju prid javnom kritikom svih istinoljubivih branitelja i žrtava jugokomunističkog terora.

– Čuj kukavelji s obzirom na podile u javnosti koje je pismo izazvalo, a da nije, da smo svi ludi i izdajnici, onda ništa, on bi komunističku gamad, ubojice i dalje podržava’!

A i ovaj Krešić mizerija  jedna šta se kiti Velikim tjednom i svehrvatskom pomirbom i nariče i dalje nad teškom sudbom koja snađe udbaške krvnike pa eto doživiše duboku starost što mnogi rodoljubi neuspiše pa još im i zdravstveno stanje šteka pa se eto njemu nešto smililo i rastužilo srce dobro vidivši ih jadne nepravedno osuđene od nacističke Njemačke i sad u hrvatskom zatvoru pa je tako u trenutku tronutosti dao potpis ne misleći da ga netko može i napasti zbog toga, ajde kukavelji jedne pokrijte se ušima i zašutite, ljut je opet dragovoljac Jure.

– Ma Jure moj nije li se taj Krešić bija trpa međ’ pravaše i upisa tamo nike godine u HČSP, sad i babi padne na pamet taj Krešić dok još misi pogaču.

– Ma je baba, i meni se čini, metilja je tamo ništo, to su ti te interesdžije koje, vrag bi ga znao zašto, dođu i isto tako, neprimtno odu, možda ‘oteći kupiti bolju prošlost za buduće ovakve udbaške ujdurme. Svi ti oni, baba moja, povremeno nešto ka’ malo u ekstreme odu da posli’ mogu nož u leđa lakše zabit nacionalnoj stvari, škrguće opet Jure.

Ali stvarno je jadan i proziran ovakvo nešto potpisati i kad je onda vidio reakcije branitelja, onda bi se nešto izmotava al’ da se i udbašima ne zamiri, dakle šićardžija bi i ovce i novce k’o i svaka vrdalama. Da su oni imalo virnici i Hrvati barem bi za vrime Velikog tjedna mučali i bili kuš, glumili poniznost i ne grišili, kad već ono ništo štrapaju o simbolu pobide nad griom i smrti, jasan je dragovoljac Jure.

– A evo strikane šta opet reče i onaj đeneral Miljavac:

„…Gospodina Perkovića znam od 90-ih godina, znam što je uradio za uvoz oružja, znam da je kamione pratio prema Hercegovini. Mnogima je davao putovnice. Tuđman veli da nije bilo Perkovića, ne bi bilo ni mene, ni HDZ-a, a ni države .Ono što je bilo prije, ja u to ne ulazim… Mene je zvao general Rojs, mislim da je Gotovina, Čermak, mislim da su kod predsjednika razgovarali o tom koliko znam…”, nadodaje opet mali Luka.

– A kamo sriće da ga nije ni bilo pa ni danas udbašije ne bi bilo il’ bi k’o i ostali jugoslavenski zlotvori ono na početku priokreta bili u mišjim rupama, zagrmi dragovoljac Jure!

Drukčija bi Hrvatska bila, drugo bi nas sunce danas grijalo i zasigurno cvali bismo u srići i slobodi, pa makar i koja žrtva veća i bila, jer ovi koji posli takve nepravde i zla prema hrvatstvu na sebe ruku digoše bi zasigurno rado bili te dodatne žrtve radi oživotvorenja istinske slobode i sriće Hrvatske i hrvatskog naroda u cilini a za što se i odazvaše spremno u rat, neg’ ovako uzalud nakon izdaje, prodaje i propasti svetih im hrvatskih ideala za koje živješe, jasno će i snažno dragovoljac Jure k’o čvrsti hrast hrvatski!

– Tako je Jure moj, svaka ti čast na tim ričima, podržava did, a i vidiš, dobro sam ono reka’, to ti je krenulo zasigurno potpisom od Gotovine il’ Čermaka uz Nobilovu đavliju ideju i nacrt i Milančetovo poguravanje te krvavi novac u zaleđini i onda su i ovi ostali pali k’o kruške gnjile, ta lako ti je žabu u vodu natrat’, pa se sad vade i opravdavaju il’ ne, eto ti ih crni vraže, već rezignirano nakon sve iglene domeće i did.

A sad je li to Tuđman to prid njim reka’ to ne znam, ali da je UDBA, odnosno Partija od početka konce vodila uz dogovorno instaliranje Franjino, uzevši njega  s njegovim idejama i nakanama ka’ najpovoljnijeg za njih i njihovu stvar, uz davanje mu putovnice da prvi ode međ’ našu emigraciju radi širenja svoje vizije i kupeći povirenje hrvatskih ljudi gladnih slobode i Hrvatske sanjane, dok drugim znatno većim žrtvama hrvatskim to ne bi dano ni u primislima, dok je mrak neslobode još careva u šugoslaviji, k’o što si već obrazlaga prije moj Jure, to zasigurno, ruku u vatru bi stavi’ da je to puna istina, jer po plodovima će te ih njihovim pripoznat’, vrti glavom zamišljeni did nad kletom nam sudbom.

Nije Franjo dao lustraciju tobož’ da se ne otvara drugi front, doduše i ja sam nekad u tom bio oprezan, i previše čini mi se, ali da nije to i bila od početka udbaška ujdurma, nakana, otvorio je tim ne samo stražnja vrata nego cile dvore naše obrane petoj koloni zasigurno, trese did kažiprstom.

Jer manji problem neprijatelj koji ti je nasuprot i ide direkt’ na te nego izdajica u vlastitim redovima koji ima neometan’ pristup svemu i još mu poviravaš dužnosti u svojoj obrani, e onda je to sigurni put u pakao i ako naoko u čem i pobidiš, jasan je did imajući na umu riči Marcusa Tulliusa Cicerona:

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne. Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.

Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.

A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.

Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik – on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.

On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti. Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga!

– Ma dide evo i potrčko Rojs tako i kaže: „…Ako je valjao Franji Tuđmanu i Gojku Šušku, tko sam ja da govorim nešto kontra?… Stojim čvrsto iza svoje odluke. Što me više napadaju, ja sam još čvršći. Ne samo ja nego i ostale moje kolege generali”… Kada je Ante potpisao, da je bio put popločan u pakao, ja bih išao u pakao s Antom Gotovinom. Radije s Antom u pakao nego s nekim veleizdajnicima u raj”, pa je, kako si i reka’, očito koga su prvog pridobili i da bi bez njega ovakvo spadalo samo zujalo uokolo poput muhe bez glave, ali s udbaškim nagonom pa mu je tako i UDBA raj, zločinci sveci, a veleizadajnici valjda svi kojima je UDBA i udbaši zločinačka krvava ruka titine Partije, zaključuje mala Marica.

– Baš tako, dite moje, baš tako, ne znam ni sam šta bi više čovik reka’, tolike žrtve podnismo, tolike na najkrvoločniji način nam pobiše i tolike muke pritprišmo i ovakvu gamad nam utrapiše kao tobožnje profesionalce,kao one koji će pomoći našoj obrani, i tako sa zatornicima hrvatstva i graditeljima komunizma i šugoslavije gradišmo obranu prid velikosrpskom najezdom, k’o i da rđu pripustišmo na čisto željezo da joj damo željenu patinu i zaštitu, pa se poslije, k’o pura dreku, čudimo šta nas to izide iznutra i zašto ostadosmo u goroj situaciji neg’ što smo bili, a tobož’ pobidismo bandu, mudro će rastuženi did!

E šta nas snađe Bože dragi, upinje did pogled u nebo zazivajući Božije prosvitljenje i spoznaju istine.

– Dobro zboriš dide moj, odobrava baba, nu deder Marice moja pročitaj nam cilo pismo tih naših nesritnika da i ja sve čujem, traži baba dok šudar steže i traversu trese od pustog brašna.

– E baba nisam sve ni pročitala neg’ sam didu sam dio citirala pa vidiš di je i kud sve krenulo i moglo otić’, podsmihuje se malo mala Marica. Ali evo sve ću od a do ž da kažem što sritnjaci generalski bez srama i stida potpisaše, baba moja:

”Poštovani predsjedniče i vrhovni zapovjedniče,

Mi, niže potpisani generali proizašli iz Domovinskog rata, slobodni smo vam ukazati na tragičnu sudbinu brigadira Josipa Perkovića i brigadira Josipa Mustača. Ne ulazeći u ocjenu jesu li Perković i Mustač imali pošteno suđenje u Njemačkoj, ističemo sljedeće:

  1. Brigadiri Perković i Mustač izručeni su njemačkom pravosuđu odlukom Vrhovnog suda koja je donesena usprkos zakonske nemogućnosti izručenja zbog nastupjele zastare kaznenog progona. Iz tog nezakonitog izručenja, u konačnici, je i proizašla kazna zatvora koju obojica služe već 8 godina.
  2. Obojica su osuđena na minimalnu doživotnu kaznu zatvora, što u Njemačkoj znači da mogu izaći na slobodu istekom 15 godina (tj. 2028.). Kao stranci mogu izaći i nakon isteka 7,5 godina uz protjerivanje u Hrvatsku, što bi se onda dogodilo 2021.
  3. Kako u RH nema doživotnog zatvora, a osuđenici su se željeli vratiti u RH, Županijski sud u Zagrebu tu je kaznu preveo u naš sustav kaznenih sankcija na način da je Perkoviću izrekao 30 godina, a Mustaču 40 godina zatvora. Prilikom prilagođavanja doživotne kazne zatvora, koju kaznu naš zakon ne poznaje, sudovi nisu primijenili u potpunosti naš Kazneni zakon koji nalaže korištenje kazne koja je bila propisana u vrijeme izvršenje djela (1983.) ili kasnije kazne, ako je ona povoljnija za okrivljenika.

Da su suđeni u Hrvatskoj, onda bi im maksimalna kazna zatvora mogla biti 15 godina (načelo legaliteta), jednako koliko maksimalno pred hrvatskim sudovima dobivaju ratni zločinci koji su se borili na strani JNA i paravojnih skupina. Dakle, uslijed neusklađenosti sustava kaznenih sankcija, obojica brigadira u Hrvatskoj su u gorem položaju nego u Njemačkoj, gdje bi već najvjerojatnije bili na slobodi.

Hrvatski sudovi izriču brigadiru Perkoviću kaznu od 30 godina, što znači da bi on mogao izaći na slobodu kad navrši 99 godina, a brigadir Mustač, kome je izrečena kazna od 40 godina, mogao bi izaći iz zatvora u dobi od 122 godine. Dakle, obojica ne bi više nikad izašla iz zatvora.

  1. Kod izricanja sankcija sud u Njemačkoj nije uzeo u obzir prijašnji život, tj. doprinos Perkovića i Mustača u uspostavi Republike Hrvatske, njihov doprinos u Domovinskom ratu u obrani nezavisnosti i cjelovitosti RH, te odlikovanju koje su dobili od predsjednika Tuđmana.

Da im se sudilo u Hrvatskoj, to su okolnosti koje bi svaki sud u Hrvatskoj, na zakonom predvideni način, cijenio. Zbog svih ukratko nabrojanih okolnosti, dvojica vrlo zaslužnih ljudi za obranu RH, nalaze se na izdržavanju kazni koje su proizašle kao direktna posljedìca pogrešne odluke sudaca Vrhovnog suda i neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona vezano za kaznu i prava na uvjetni otpust. Ova nepravedna situacija u kojoj su se našli brigadir Josip Perković i brigadir Zdravko Mustač ne može se razriješiti redovnim pravnim mehanizmom.

ato Vas, gospodine predsjedniče, molimo da Vi sanirate nepravedne posljedice za naše suborce, u okviru Vaših zakonskih i ustavnih ovlasti.

S poštovanjem,

general pukovnik Ivan Čermak,
general pukovnik Ljubo Ćesić,
general pukovnik Ante Gotovina,
general bojnik Marinko Krešić,
general zbora Pavao Miljavac,
admiral Davor Domazet – Lošo”.

– Uh đava ih lipi u šumu okrenio, pa ovo je i gore neg’ sam mislila, okriće se baba didu, čuj im ti tragične sudbine, čuj ti ne ulaze je li u Njemačkoj pošteno suđenje bilo, a dabogda vam dragi Bog pamet da i prosvitlia pa više ne lagali, čuj ti u Njemački sud sumnjati i pravednu kaznu ubojica na doživotni zatvor dovoditi u pitanje i tragičnom sudbom nazivati sram vas i stid bilo, ljutita je sad baba i odmah joj na um padoše one riči stekliša Matoša:

“Hrvati su jako čudan narod.

Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno.

No, na čudan način oni postupaju s njima.

Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom,

Englezi ih povješaju po podrumima,

Srbi ih jednostavno pokolju,

a Hrvati ih njeguju ko najveće nacionalno bogatstvo.”

Pa ovo dide k’o da onu krvavu udbašku sikiru vade iz Đurekoviće glave i ponovno zamahuju i opet krvoločno ubijaju njega i sve nevine žrtve koje padoše od zločinačke udbaško-partijske ruke i još k tomu se izruguju i pljuju na njih ovakvim bljuvotinama zamotanim u milosrđe prema ubojicama, a o ubijenim nevinim dušama ni zuc, e jadni li ste, jadna li vam majka koja vas rodi, žalosna je sad baba s mislima na sve koji padoše od krvave partizanske ruke.

– E baba moja, briše joj did suzne oči, ne plači, izdržali smo i gore pa ćemo prigrmit’ i ovu ujdurmu paščadi udbaške, hrabri did svoju babu.

I dobro si ono reka’ Jure da ih je UDBA dobro upregnula pod svoje pa se svi potpisaše sa general ovo general ono, te admiral, a ne sa ribar, šofer, monter centralnog, KOS-ovac, kukavica, i šta ti ja znam šta sve ne, vrti did glavom ukazujući na paklenu nakanu potpisnika i podnositelja zahtiva za pomilovanje ovih bandita zločinačkih.

– Tako je dide kad triba skrenut’ pogled sa zla u kojem se nalazimo i u kojem nas udbaški gojenci, briselski fićfirići, ugojena potrčkala i beskrupulozni zgrtači novca drže i otrovom ravnodušnosti i bezizlaznosti truju i branitelje i istinu progone i na stup srama pribijaju, u zatvore trpaju i na samoubojstva nagone, onda su oni ribari, demokrati, legalisti, a kad triba udbaške zlotvore spasit onda su odjednom agilni, milosrdni samaritanci i general bojnici, general pukovnici, admirali, generali zbora i što sve ne, k’o što kažeš dide moj, razočaran je gorko dragovoljac Jure.

Pa dokle dide da nas u okovima ovog zla laži drže, pa zar nisu dovoljno zla učinili ovom napaćenom hrvatskom narodu, zar se nisu dovoljno naplatili, zar nije dovoljno lopovski, komunistički privatizirano, zar nije dovoljno narodne imovine pokradeno, zar nisu dovoljno iseljenici prevareni, pa ako nije nek’ kažu koliko smo im još dužni za tu njihovu toliku žrtvu i te činove pa da jednom rišimo i to za sva vremena pa da onda konačno počnu snositi račun za svaku rabotu prljavu koju započnu il’ se o hrvatski narod i državu opet ogriše, ali da se više skinu s grbače hrvatske i da nam Hrvatsku konačno ostave na miru da može konačno prodisati s oba pluća u svoj svojoj veličini i svoj svojoj nezapretenoj snazi, jasno će Jure.

– Strikane nešto tako je i veliki general Paton prodanim dušama izreka: „Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac!”, dometnu mali Luka stricu svome.

– Bravo srce moje, dobro reče general Paton, pa nisu mu se zalud’ ono uticali svi pred komunističkom opasnosti nakon sloma nacističke Njemačke, pa ga banda zato i mučki ubi na pravdi Boga, opet zdvaja dragovoljac Jure nad kletom sudbom svih koji su na strani istine i pravde kako i onda tako i dan danas.

– Evo dide, evo strikane, poslušajte što reče i general Lucić na sve ovo, nosi novine mali Ivo:

Moramo prvo precizirati o čemu govorimo, malo je generala potpisalo to pismo podrške Perkoviću i Mustaču, na kraju njih samo petero, a rasprava koja se vodi je općedruštvena. Nažalost, u njoj sudjeluju i generali, to je, smatram, velika pogreška. U pitanju je politička rasprava, jer samo se tako može razgovarati o Perkoviću i Mustaču. Čim se spomene njih dvojicu, neizbježno ulazimo u prostor vrednovanja jugoslavenske države i djelovanja svih njezinih službi, čega se svi u Hrvatskoj stariji od 40 godina sigurno sjećaju… Moram priznati da je malo čudno da niti ja niti 90 posto članova Hrvatskog generalskog zbora nismo pojma imali da se radi na tom pismu… Za mene je ključan problem što se zbog ovog uopće pristupilo generalima. Nobilo je čovjek koji je od najranije mladosti vezan za jugoslavensku državu, bio je u njoj apsolutno privilegiran. S već tridesetak godina bio je državni tužitelj. I njemu su hrvatski generali potpisali to pismo?! Zašto se Nobilo za pomoć nije obratio osobama koje pripadaju njegovom jugoslavenskom miljeu? Što mu se nisu potpisali Ivo Josipović, Josip Manolić ili Vesna Pusić, ljudi koji nas 30 godina uporno pokušavaju vratiti vrijednostima bivše države?… Nobilo je svjesno išao prema osobama koje imaju status nekakvih javnih autoriteta. I tu dolazimo do jako važnog detalja. Što mislite da bi se dogodilo da je nakon Drugog svjetskog rata kardinal Alojzije Stepinac prihvatio Titov zahtjev i Hrvatsku Katoličku Crkvu odvojio od Vatikana?

No, Stepinac je odbio Tita, podnio žrtvu i ostao moralna vertikala hrvatskog naroda. Idemo dalje, ako se, ne daj Bože, opet zarati, pitam vas, bi li ti generali koji su potpisali to pismo ponovo mogli stati pred hrvatsku vojsku? Znamo da su generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko stradali u vrijeme onog režima, a u Domovinskom ratu bili su 80-godišnjaci s neokrnjenim moralnim autoritetom. Bi li ova petorica generala mogla s 80 godina s moralnim autoritetom stati pred hrvatsku vojsku? Svi mi hrvatski generali svojim smo zapovijedima uputili u smrt ogroman broj naših ljudi, koji su ratovali za ideju hrvatske države. Obitelji poginulih, kao i oni branitelji koji su izranjavani, sada razmišljaju o tome što se zbivalo u ratu. Oni osiromašeni razmišljaju još i o pojedincima koji su se obogatili u razdoblju nastajanja ove države…

Generali potpisnici su trajno izgubili autoritet koji su uživali. Ali ne može se ni sve njih isto promatrati. Imate admirala Domazeta koji je praktično do samog kraja služio jugoslavenskoj državi, do kolovoza 1991. nije iz JNA prešao na hrvatsku stranu… Dopuštam da je možda bio hrvatska krtica unutar JNA, ali mi nikad nismo čuli da je do kolovoza 1991. tamo radio za našu stvar…

Žao mi je Gotovine, mog prijatelja. On je iz svijeta došao u Hrvatsku i ranije se nego Domazet priključio obrani, Prvoj gardijskoj brigadi. Još ga smatram prijateljem, ali činjenica je da je teško pogriješio tim potpisom. Njega se zapravo zlouporabilo, čovjeka koji je pouzdano bio žrtva za Hrvatsku…

Mustač je bio nekako samozatajan, ali za Perkovića je u Jugoslaviji dosta ljudi čulo. Obojica su svojom voljom radila za taj režim, i to za njegov najokrutniji dio, usmjeren na uništavanje svake hrvatske ideje u zemlji i inozemstvu. Nemilosrdno se ta Služba obračunala i s akterima Hrvatskog proljeća, koji i nije bio protujugoslavenski pokret…

Prešli su oni na našu stranu kada je Slobodan Milošević već tri godine razbijao Jugoslaviju, iako su u Hrvatskoj u državnim službama i gospodarstvu kao direktori dominirali Srbi. Ne bi oni nikad promijenili stranu da nisu shvatili da se njihova Jugoslavija raspada, nikada. Nisu oni do 90. bili hrvatski opredijeljeni.

Oni su svoje usluge ponudili novim vlastima zato što nisu imali izbora i bili su, to je nesporno, svi prihvaćeni. Uostalom, nije im se ni sudilo u Hrvatskoj, nego u Njemačkoj. Makar, u Hrvatskoj su bili moralno osuđeni, a nije ni to bila mala stvar. Zato je neprihvatljivo što im sada petorica generala iskazuju milosrđe. Postoji zakonska procedura, predsjednik Republike ima ustavnu ovlast donošenja odluke o pomilovanju i ja s tim nemam problema. U zavisnosti od Milanovićeve odluke, ja bih na nju reagirao. Problem je, ponavljam, nastao kada su se u ovoj priči pojavili generali i iznova otvorili duboke rane, pukotine u hrvatskom nacionalnom biću. Naravno, nisu se oni samoorganizirali. Neka Nobilo javno kaže ime tog generala kojem se prvom obratio, a koji je zatim ostale uvjeravao da se potpišu. Mi znamo tko je to bio i taj zna da mi to znamo. Ali pozivam Nobila da ga imenuje i da si potom jedni drugima možemo pogledati u oči. Danima mi mobitel ne prestaje zvoniti, stotine me, tisuće ljudi zovu kako bi izrazili svoje frustracije zbog potpisa generala. Nikada se ti potpisi neće izbrisati, ostat će tvrdo zabilježeni jer su njima odškrinuta vrata rehabilitaciji Udbe i režima čiji je ona bila snažan, zločinački instrument.

Mnogi su pridonijeli u Domovinskom ratu, nema nikakvog razloga Perkoviću i Mustaču davati poseban status. Stvorili bismo mi i bez njih dvojice ovu državu, to je sigurno… Tuđmanovo je vizionarstvo bilo pronaći mjesto i iskoristiti i te koji su prethodno sve činili kako bi onemogućili osamostaljivanje Hrvatske. Ali nacionalna pomirba ne podrazumijeva oprost za ubojstva Hrvata po svijetu. Niti nakon ratova se ne oprašta počiniteljima zločina, nema abolicije za ubojice… 30 godina određeni krugovi nas branitelje proglašavaju zločincima, ne Perkovića i Mustača. Koliko je blata bačeno na Domovinski rat i ljude koji su stvarali Hrvatsku.

Kakve olakotne okolnosti za Perkovića i Mustača, kazao sam da nam se ta struktura ne bi pridružila da nisu osjetili da je hrvatski narod odlučan stvoriti svoju državu. I mi bismo sada trebali biti dužni Perkoviću i Mustaču? Njihove obitelji nitko ne proganja, mirno žive u Hrvatskoj. Udba nije proganjala samo članove obitelji, nego čak i prijatelje onih koji su označeni kao državni neprijatelji. Samilost za Perkovića i Mustača? Gdje je bila samilost za generala Glavaša, koji je mjesecima, godinama bio izvrgnut pravoj kampanji, a borio se za Hrvatsku? Sjetimo se kampanje protiv Mirka Norca ili Tomislava Merčepa. Ni oni nisu bili vrijedni samilosti? Što je sa samilošću za desetke i stotine u javnosti anonimnih hrvatskih branitelja? Glavni lažnjak zvani Fred skoro je sve nas koji smo ratovali za Hrvatsku tretirao kao lažnjake, ni na kakvu samilost nismo naišli. Nije nas se čak niti pitalo kako se osjećamo. A naša su djeca i unuci morali slušati da smo bili zločinačka organizacija na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom. Mi smo ti koji smo omogućili demokraciju i slobodu za one koji nas danas pljuju i proglašavaju zločincima. Ti isti izdanci jugoslavenskog režima puni su milosrđa za Perkovića i Mustača.

I zato će generali koji su dali potpis za Perkovića i Mustača još godinama morati objašnjavati zbog čega su to napravili. Gdje god da netko od njih dođe bit će mu postavljeno pitanje zašto je to potpisao i je li u tom trenutku bio svjestan kakve će emocije taj njegov čin izazvati u Hrvatskoj. Nisu to potpisali dječaci, nego zreli ljudi u svojim šezdesetim i sedamdesetim godinama.

– Pa dobro i kaza, sinko moj, eto  dico moja, tako triba govorit’ hrvatski general koji nije mizerija, zadovoljan je did, baš dobro dite moje da si nam i to pročita, jest da general griši kad još uvik viruje u vizionarstvo Franjino glede uključenja udbaša i starih struktura, ali eto, ako nije dosad, valjda bi sad triba dobro sve razmotrit’ i još bolje promislit’ kad vidi di smo i kako smo i odgovori je li za njega rišeno hrvatsko nacionalno pitanje državom koja se prostire na području pola Domovine, podcrtava jasno did s kažiprstom u zraku.

– A onda dide evo i predsjednik Udruge veterana Četvrte gardijske brigade, Boris Lapenda Lav, je potpisnicima sramotnog pisma o pomilovanju i njihovim jatacima oštro poruči’ „da se srame i da nikad više nisu dobrodošli među veterane Četvrte gardijske brigade“, podsića Marica da ima još časnih Hrvata koji nisu iznivirili svoje braniteljsko poslanje i ne boje se jasno i glasno reći da je car gol, ponosno će mala Marica.

– Bravo i za njega Marice moja, nu zaista dide, triba nam LUSTRACIJA, triba nam istina istrgnuta iz srbokomunističkog mraka koji nas, uz tolike žrtve, pokolje i progone hrvatske vojske i porobljenog naroda, gotovo proguta u titinoj klaonici jugoslaviji.

Zapravo tribala nam je čim se urušila titina tamnica da bi smo mogli, kako rekosmo, prodisati punim plućima i tako doniti slobodu hrvatskom narodu i uskrsnuti Hrvatsku državu na pravdi, istini i staroj slavi, a ne dopustiti da nas omađijaju komunistički okovi laži, podila i podvala poput Franjine pomirbe, pod čijom se firmom provela tranzicija iz Jugoslavije i papirnate Socijalističke RH u „samostalnu, nezavisnu, suverenu“ Socijalističku (udbaško-partizansku) Republiku Hrvatsku samo bez ovog Socijalistička u nazivu, a sve ostalo ostade isto, granica okljaštrene Hrvatske, strukture vlasti, povisne istine, odnosno komunističke laži, progona i ubojstva istinskih Hrvata, pljačke narodne imovine, zgrtanja bogatstva na trudu u i muci hrvatskog čovika u rukama starih i novih partijskih kadrova i krvave UDBE, samo sada amenovano kroz nazovi hrvatsku vlast i demokratski legalitet i legitimet dok smo trpili žrtve i razaranja u velikosrpskoj agresiji na sve hrvatsko, u dahu će nadahnuto opet dragovoljac Jure.

Zato su i inizistirali na Obranbenom ratu, a zapravo ni to, ta RAT nikad nismo ni proglasili što nikako nije bez vraga, a samo dan dva su tada na televiziji imali naslov RAT ZA SLOBODU i odmah su ga preimenovali, opet po onoj da se Vlasi ne dosite, u Za slobodu, jer ka’ eto mi hoćemo mir, mi smo demokrati, hoćemo demokratsku Jugoslaviju, konfederalnu, Franjinu, i mi se onda samo branimo prid Miloševićevom najezdom, agresijom, pa tako onda i branimo svoj teritorij, i ne samo njega, Socijalističke RH, jer to je Hrvatska, naravno za njih!

A to onda prizna i Badinterova komisija amenovavši titine granice po zahtivu ovih naših tobožnjih priobraćenika kojima naivno, k’o ovce, pridadosmo svoj usud i težnje za oslobođenjem cilokupnog hrvatskog naroda i cilokupne nam porobljene Domovine, pa tako onda na povisnom i narodnom području hrvatskog naroda i ne bi Hrvatskog oslobodilačkog rata s jasnim ciljem oslobođenja i ujedinjenja rastrganih hrvatskih zemalja u jednu hrvatsku Državu, jer mi prečusmo i kod zdravih očiju ne vidismo što nam govore i što nam crtaju sa stalnim mantrama o reformiranoj, demokratskoj Jugoslaviji, te da imamo Hrvatsku, oslobođenu ’45. od okupatora i domaćih izdajnika, titinu kiflu, i nju branimo od velikosrpskog napada i eto takvom velikosrpskom politikom i agresijom prisiljeni smo da više da ne budemo u Jugoslaviji i da vodimo obranbeni rat.

I eto ti ga crveni vraže, evo nas, koliko ćemo to puta ponovit’, di i jesmo u obranjenoj titinoj kifli zvanoj RH osakaćeni za pola Hrvatske, osakaćeni za pola naroda, osakaćeni za tolike žrtve koje padoše, osakaćeni za istinitu povist, za veličajnu hrvatsku svist, za hrvatsko jastvo, zajedništvo i spoznaju vlastite veličine i ispravnog puta prema slobodi i pobidi istine, naravno sve uz oslobođenje hrvatskog naroda od narodne mu imovine i bogatstva, grmi ponovno dragovoljac Jure!

– E baš tako junače moj, baš tako, sve ti potpisujem dragi moj Jure, sa sjetom će osokoljeni did, gledajući pred očima tolike pale s virom u vičnu nam Hrvatsku, muke njihovu i patnje njihove i sad neostvareni cilj koji Jure osvitli, ali i novi polet i klicu vire za taj sveti cilj u mladim svisnim Hrvatima koji Juru slide poput netjaka njigovih, opet se oraspoloži did namištajući kapu na glavi i grleći sokoliće svoje, malog Ivu, Luku i Maricu, sve pogledajući u babu zauzetu pripremom obida u ove svete dane.

Nadati nam se, moj Jure, da će ta istina izići na vidilo i u svist cilog nam naroda i da će se odbaciti povisna laž prid zatomljenom povisnom istinom i da ćemo imati nove, probuđene, svisne Hrvate koji će znati povesti svoj narod u slobodu cile nam svete i mučeničke Domovine bez ikakve zadrške i straha koristeći i moguće nove povisne silnice, Božije proviđenje, i viru da će uz slavlje uskrnuća našega Gospodina Isusa Krista tako vrlo skoro uskrsnuti i cilovita nam Hrvatska Država, donoseći zaštitu i slobodu cilom hrvatskom narodu, u dahu će i zanešeni did prid očima mu nadošlim žarom Božije pravde i hrvatske junačke slave.

– Tako je dide moj, po ko zna koji put, zaključuje veselo baba, a sad se svi primaknite za stol pod ovom rascvalom trišnjom da blagujemo ovaj sveti obid i zahvalimo Bogu za Uskrnuće Svoga Sina i naše spasenje, zadovoljno će umorna baba, grleći svoju unučad. Luka moj de ti se krsti, radosna je baba,

– ‘Oću baba moja, ustade i skrušeno i s ponosom započe, mali Luka: U ime Oca i Sina i Duha svetoga…

– Radosno sad s suzama u očima gleda did sokoliće svoje, i dalje, čitav narod svoj i jasno svima poruči: E kukavni generali ne ćete nam ovaj Uskrs pokvarit’ ni Hrvatsku još i više unazadit, a i tebi Milanoviću Bog dragi pamet nek’ prosvitli’ pa se jasno i glasno poput vitra s Dinare od ujdurme pomilovanja udbaške dvojke ogradi’ i zahtjev im odbaci i za sve zablude protuhrvatske ti od hrvatskog naroda iskreno i oprost zatraži…, jasno će did pa veselo svima dobar tek zaželi uz sretne i blagoslovljene Uskrsne blagdane…

Did Vidurina

Ante Matić

Povezane objave

Svakidašnje jadikovke i poneki san

HF

Laži, laži svugdje oko nas

hrvatski-fokus

Udbaš Mišo Deverić

HF

Pridružite se milijunima probuđenih u svijetu i pružite otpor teroru psihopata

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više