O. Ante Gabrić – misionar i uzor Božje ljubavi

Preko njega su i Hrvati širom svijeta sudjelovali u misijskom i čovjekoljubnom radu u nama malo poznatoj Indiji

Hrvatski je narod dao lijep broj misionara i misionarki koji su živjeli ili žive i rade diljem svijeta. Krenuli su u misije puni vjere i Kristove ljubavi, ne za „čovječanstvo” nego za svakoga čovjeka, za bližnjega svoga. A bližnji su im oni najsiromašniji i najzapostavljeniji na Haitima ili Solomonskim otocima, u Ruandi, Ugandi, Zambiji, Kongu, Ekvadoru, Beninu i drugim zemljama gdje siromaštvo i društveni nered razaraju ljudsko dostojanstvo i život.

Od hrvatskih misionara iz prošloga stoljeća najpoznatiji je bio o. Ante Gabrić, koji je proveo 50 godina u Indiji, koja je zadugo bila poznata kao zemlja gladi i neimaštine.

Od Metkovića do Indije

Ante Gabrić (1915. – 1988.) rođen je u Metkoviću 18. veljače 1915. godine. Bio je deveto dijete u obitelji. Nakon završene pučke škole u rodnom mjestu pohađao je i završio gimnaziju u Travniku (1929. – 1933.). Upravo u Travničkom isusovačkom sjemeništu, dok je slušao riječi misionara Josipa Vizjaka, osjetio je poziv da i on, kad bude spreman, pođe u Indiju propovijedati ljubav Kristovu i raditi s najpotrebitijima.

Nakon gimnazije stupio je u isusovački novicijat na Jordanovcu u Zagrebu (1933. – 1935.). Potom je studirao filozofiju u Gorici i u zavodu „Aloisianum” u Gallarateu u Italiji. Za vrijeme studija podnio je molbu starješinstvu reda da mu dopuste poći u misije. Odobrenje je dobio u svibnju 1938. godine. Prije odlaska posjetio je domovinu, rodbinu i prijatelje, a 20. listopada 1938. iz Genove je otplovio u Indiju.

Prve godine u Indiji (1938. – 1943.) proveo je studirajući bogoslovne nauke te učeći engleski i bengalski jezik. Za svećenika je zaređen u studenom 1943. godine. Od tada počinje njegov pravi misijski apostolat. U početku je pomoćnik, a potom preuzima brigu za misiju u mjestima Morapai i Bošonti.

Djelotvorna ljubav

Upravo kad o. Ante Gabrić otpočinje (1943.) svoj misijski rad, u Bengalu je nastala jezovita i smrtonosna glad koja je trajala sve do 1945. godine. Računa se da je tijekom tog vremena od gladi umrlo oko dva milijuna ljudi. Bilo je to misijsko „vatreno krštenje” u radu za narod u koji je s ljubavlju pristigao. Možemo samo zamisliti s kakvim je žarom on poduzimao sve što je mogao da bi nahranio gladne.

O. Ante propovijedao je riječju i djelom. Bio je neumoran u pomaganju najbjednijima i najugroženijima – bilo hindusima, muslimanima ili malobrojnim katolicima. Među ostalim, utemeljio je banku riže da bi zaštitio siromašne od lihvara, otvarao je seoske pučke škole, zanatske škole, bolnice, sirotišta…; organizirao prehranu školske djece, nadareniju djecu slao na srednje i više škole; pravio je putove i nasipe, gradio kolibe, putovao po zabačenim selima, hranio gladne, liječio bolesne, odijevao gole, zbrinjavao beskućnike…

Brinuo se i za udovice hindusa, koje su uobičajeno bile društveno odbačene i materijalno nezbrinute jer nisu imale zakonsku zaštitu. Naime, nakon muževe smrti nisu ništa mogle naslijediti. Muževa rodbina izbacila bi ih „na ulicu”. O. Gabrić pružao im je utočište i za njih sagradio dom.

Utemeljio je dvije misijske postaje, „Maria Polly” i „Jesus Polly” sa školama i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime „Otac Ante Gabrić“.

Bio je blizak suradnik Majke Terezije, koja jednoć o njemu napisa: „Što je otac Ante učinio u Bengaliji, morali biste doći tamo i vidjeti. To nije moguće kazati.“

„Tamo gdje palme cvatu“

Uza sve djelatnosti u Bengalu, otac Ante održavao je stalnu vezu s domovinom i Hrvatima u iseljeništvu. Povremeno bi izdao svoj listić „Tamo gdje palme cvatu“ i preko njega nas upoznavao sa svijetom u kojem je živio i radio.  Bio je neumoran u pisanju pisama znancima i prijateljima. Nekoliko je puta posjetio hrvatske naseobine i župe u Americi, Kanadi i Australiji te tri puta i Hrvatsku. Preko njega su i Hrvati širom svijeta sudjelovali u misijskom i čovjekoljubnom radu u nama malo poznatoj Indiji. Premda daleko u svijetu, nikad se nije otuđio. Ljubio je svoju rodnu grudu i svoj narod. U jednom pismu piše: „Hrvatska i Indija nisu razdvojene, to je sve dio jedne velike cjeline Božjega naroda. Ljubite našu lijepu hrvatsku domovinu! Ali ne zaboravite jedno, a to je da proširite ljubav prema svojoj domovini na cijeli svijet.“

Ljubav je vječna

Otac Ante Gabrić preselio se u vječni život 20. listopada 1988. Pokopan je u misijskoj postaji „Maria Polly”. Na vječni počinak otpratilo ga je oko 20 tisuća katolika, muslimana i hindusa. Po njegovoj želji, uz njegovo tijelo stavljena je šaka neretvanske zemlje iz Metkovića i bočica vode iz Jadranskoga mora, što nije samo odraz njegove odanosti svojoj domovini, nego i poveznica ljubavi između naroda iz kojega je o. Ante potekao i onoga među čijim je članovima radio i umro.

Isusovački provincijal na pogrebu o. Ante reče i sljedeće: „O. Ante Gabrić rodio se u Hrvatskoj, živio i radio u Bengalu, a umro u župi gdje je najdulje živio. Živio je poput Bengalca i čitav svoj život proživio sveto i neumorno radeći za duhovni napredak bengalskoga društva i čitave tamošnje zajednice. Danas smo svi zahvalni za njega, što je bio među nama i ostat će s nama zauvijek.“

Otac Gabrić bio je čovjek za svakoga, iz njega je tekla istinska ljubav za Boga i svakoga čovjeka. Postupak za proglašenje blaženim i svetim o. Ante Gabrića već je počeo i vjerujemo da ćemo u skorijoj budućnosti imati još jednoga Hrvata među blaženicima Crkve katoličke.

Dr. Ante Čuvalo, HKV