Tri golgote Hrvata u Srbiji

Prve dvije golgote doživjeli su od danas većinskih Srba, a za treću odgovorni su neki od samih Hrvata

Počelo je prisajedinjenjem Vojvodine Srbiji 1918. godine u Novom Sadu pri čemu su ključnu ulogu odigrali Bunjevci (Blaško Rajić), a prvu pravu golgotu Hrvati u Vojvodini (Srbiji) doživjeli su podjelom Srijema po završetku Drugog svjetskog rata na zapadni i na istočni dio, neposredno poslije čega je ubijeno bez suđenja tisuće nevinih srijemskih Hrvata!

Drugu golgotu Hrvati u Vojvodini (Srbiji) su doživjeli devedesetih godina prošlog stoljeća pod Miloševićevim režimom kada je samo iz Srijema prognano oko 40.000 Hrvata i ubijeno njih 26!

Treću golgotu Hrvati u Vojvodini (Srbiji) doživljavaju u zadnjih dvadesetak godina kada su sve ovdašnje „hrvatske“ krovne institucije zbijene na krajnjem sjeveru države, praktično u jednu jedinu zgradu u Subotici, gdje su na svim  rukovodećim, svim ključnim i u većini na svim drugim mjestima uposleni dobro plaćeni takozvani „bunjevački Hrvati“, mimikrirani Bunjevci.

Ovo mjesto predstavlja pravu crnu rupu Hrvata u Srbiji koja će progutati i posljednjeg ovdašnjeg Hrvata i sav njihov novac!

Radi se o velikoj koristi pojedinaca jer ovakvo „konačno rješenje“ hrvatskog pitanja u Srbiji debelo financira i Rapublika Srbija i Republika Hrvatska!

U Srbiji će tako uskoro ostati par tisuća „bunjevačkih Hrvata“ čija će povijest, kultura, jezik, nošnja, običaji i sve drugo biti predstavljeni kao hrvatski, a  srijemskim Hrvatima, kao jedinim autohtonim Hrvatima na ovim prostotima, treba zatrijeti i korjene i zaboraviti sva nekada hrvatska mjesta u Srijemu!

Došlo je vrijeme da Hrvati u Republici Srbiji moraju pod hitno (da se spasi što se još može spasiti) formirati političku stranku koja će objediniti sve Hrvate u cijeloj Srbiji i eliminirati sve podjele (primjerice, DSHS, Demokratski savez Hrvata u Srbiji) i biti potpuno neovisna od bilo koga te čije sjedište (kao i drugih ovdašnjih krovnih hrvatskih institucija) mora biti u Beogradu ili Novom Sadu!

Okupimo se oko rodne kuće bana Jelačića, našeg ovdje najvrijednijeg  spomenika, i budimo Hrvati srcem i dušom, ne zbog novca ili bilo kakvih privilegija, pa će nas i drugi cijeniti.

Miroslav Cakić