Engleski dnevnik Karela Čapeka

Nikada se Englezi ne umiju približiti drugim narodima i njihovom životu

Veliki češki pisac Karel Čapek (1890. – 1938.) humana je, plemenita i nadasve duhovita osoba sjajne mašte. Vizionarski je opisao uspon Azije u kolosalnoj parodiji “Rat ljudi i daždevnjaka” (bolje bi zvučalo vodenjaka), skovao je riječ robot, očešao se o našeg zemljaka Dioklecijana, napisao veliku poštansku bajku (nema veze s izborima u SAD-u), opisao nešto poput nuklearne bombe… 

Njegov “Dnevnik iz Engleske” (original 1925., izdanje Zagreb, 1939.)

O Natural history museum piše: “Da, divna je i velika priroda, a ja neumorni putnik k slikama i kipovima, priznajem da su me najviše razveselile školjke i kristali… 

Dakako i mamuti i pragušteri su veoma krasni; isto tako i ribe, leptiri, antilope i druge poljske životinje; ali najljepše su školjke, jer one izgledaju kao da ih je za zabavu stvorio božanski duh u igri očarani nebrojenim mogućnostima. One su ružičaste, mesnate, kao djevojačka usta, grimizne, jantarske, svjetlucave poput bisera i crne, bijele i pjegave, teške kao nakovanj i filigranske kao kutijica za puder kraljice Mab (minijaturni shakespearov lik), tokarenje, naborane, bodljikave, oble, nalik na bubrege, oči, usne, strijele, kacige i na ništa u svijetu. 

Prodire kroz njih svjetlo, opaliziraju, nježne su strašne i neopisive. Što sam htio reći? 

Da, kad sam razgledavao blago i riznice umjetnosti, zbirke pokućstva, oružja, odijela, ćilima, rezbarije, porculan, zbirke stvari urezani, vodenih, tkanih, gnjetanih, kovanih, izlaganih i slikanih, glaziranih, opšivenih i pletenih, uvidio sam ponovno: divna je i velika priroda. Pa onda sve druge školjke koje je u znoju izradilo božanstvo u nužnom nagonu za igranjem; to je sve dao od sebe goli i mekani puž, koji se trese od stvaralačke mahnitosti. Ti prekrasna stvarčico…, kad bih te mogao imati kod kuće, što bi ti meni bila! Ljudska tajna, očitovanje čovjeka, tuđi i dražesni jezik. Ali u tom neizmjernu gomilanju više nema pojedinaca  ni … ruku ni povijesti, samo je mahnita priroda, životinjsko stvaralaštvo, fantastična bujnost lijepih i čudnovatih školjki koje su izvučene iz oceana bez vremena. Budite kao priroda, stvarate čudnovate stvari, lijepe, naborane ili savijene, šarene i prozirne, što bujnije, čudnovatije i čistije stvarate, to ste bliži prirodi ili možda Bogu.”

Strašna dekadensa obojenih rasa

“Jedino savršenstvo koje moderna civilizacija postizava jest mehaničko, strojevi su veličanstveni i besprijekorni, ali život koji im služi ili koji je služen od njih nije veličanstven ni sjajan, nije ni savršeniji ni ljepši; ni djelo strojeva nije savršeno, ali samo Oni, Strojevi su bogovi.”

“Ima 400 milijuna obojenih ljudi u britanskom imperiju (oko 1920. petina čovječanstva, op T.T.), a na izložbi britanskog imperija od svih se njih može vidjeti nekoliko reklamnih lutaka, par žutih ili smeđih trgovčića i nekoliko starih uspomena, koje kao da su ovamo dospjele zbog kurioziteta i zabave. A ja ne znam je li to strašna dekadensa obojenih rasa ili strašna šutnjs tih 400 milijuna ljudi, a ni ne znam što bi od toga dvoje ga bilo groznije. Izložba Britanskog Imperija je golema i prenatrpana; tu je sve, i punjeni lav i izumrli emu; nedostaje tek duh 400 milijuna ljudi.”

“Najveće kolonijalno carstvo nema stvarnog etnografskog muzeja.”

“Ukoliko su Englezi otočani u Engleskoj to je njihova stvar; u neku ruku je gore što su oni otočani pa makar se nalazili gdjegod na svijetu.”

“Nikada se ne umiju približiti drugim narodima i njihovom životu.” 

“Opazio sam da Englezi imaju lijepi smisao za prijateljstvo; ali se čini da su prijatelji samo međusobno.” 

“Engleska je naime zemlja nerješivo kontrasta. Ona je najljepša i ujedno najružnija od svih zemalja što sam ih ikada vidio. Razvila je najgrozniji moderni industrijalizam, a pritom očuvala najprvotniji bukolički život. Ona je najdemokratskija od svih naroda a da pritom poštuje najstarije preživjele ostatke aristokracije. Podjednako je puritanski ozbiljna i djetinjski vesela. Ima i sebi najviše tolerancije i ujedno najviše predrasuda. Ona je najsvjetovnija od svih država, ali je najviše od svih lišena lokalnih i pokrajinskih osjećaja i interesa. Njezini su žitelji neobično plašljivi i istodobno izvanredno samosvjesni. Spajaju u sebi maksimum osobne slobode i maksimum lojalnosti. Engleski je život protkan iz trijeznog common sensa (eng. zajednički smisao, tj. zdrav razum) i iracionalizma Alicinog svijeta čudesa.”

Divni su opisi Engleske, Škotske i Walesa, običaja, egzotičnih tipova, svakodnevnog života, kuća, parkova, sela, svjetionika, brodova i prometa… Svega. 

I za razliku od mojega prikaza, Čapekov je esej pun simpatije za otočane i prožet toplinom. 

Teo Trostmann