Potvrda povijesne istinitosti lažnog muslimanskog viševjerstva življenja po zapovijedima Kur’ana je prisutnost dva muslimana u Predsjedništvu
Bilo gdje i bilo kada, a posebno današnji govor o opstojnosti i funkcionalnosti unitarne muslimanske centralističke cjelovite daytonske Bosne i Hercegovine agresivno osvaja s elementima turskog zločina genocida, crkvocida, čedomorstva, kršćanocida i kulturocida. Zločin eurocida na europskoj periferiji.
A upravo to govore petsto šezdesetdvogodišnji osvajači, agresori i okupatori Bosne i Hercegovine, a i danas najglasniji janjičari, stražari tog crnog turskog vremena. O opstojnosti Daytonskog monstruma, a sada još manje bilo kakve Bosne i Hercegovine, više se ne govori, što je još jedan dokaz zločina takve priče. Priča o opstojnosti i funkcionalnosti neodržive i nefunkcionalne daytonske tvorevine oružje je u krvavim muslimansko-bošnjačkim rukama etničkog vjerskog čišćenja kršćana, posebice Hrvata katolika, trinaest i pol stoljetnog naroda na onim prostorima kojega su daytonisti mirnodopskim zločinima utjerali u federalne okvire, američki rezervat za autohtoni narod, veći dio podijeljenog naroda u prijeratnoj beha zajednici. Zločin daytonista uveličavali su i uveličavaju u istoj mjeri Bošnjaci, visoki predstavnici i haški interesni birokrati.
Tako svi ti mirnodopski zločinci nad kršćanima Daytonsku Bosnu i Hercegovinu pretvaraju u politički zločinački laboratorij, u kojem se kršćani koriste kao pokusni miševi. I umjesto da se prizna i osudi povijesni uzrok stradanja i nestanka Bosne i Hercegovine, turski okupacijski zločin genocida i kršćanskog genocida, te da se bošnjački čuvari i nostalgičari tog najbolnijeg razdoblja kršćanske povijesti Bosne i Hercegovine i kršćana u njoj kazne, isti onaj dio Europe koji je šutio na osmansku agresiju danas ne šuti samo na Bošnjake muslimane kao nastavak agresije, ali i sudjeluje u njoj.
Zločin etničkog vjerskog čišćenja
Među brojnim načinima sudjelovanja je i onaj kojim dopuštaju i organiziraju izbor dva bošnjačka člana tronacionalnog bošnjačko-hrvatsko-srpskog Predsjedništva, čime su počinili zločin etničkog vjerskog čišćenja te državne institucije. Što još jednom potvrđuje da muslimanski proces etničkog vjerskog čišćenja prostora i društva u punom kapacitetu nastavljaju Bošnjaci uz najveću potporu visokih predstavnika i interesnih skupina dijela europske i svjetske zajednice u institucijama Haaškog suda, a koji karakterizira rad nana i stričeva. Sve se to događa u vrijeme ubrzane dekristijanizacije Europe od strane muslimanskih migranata, te snažnog razornog ubojitog islamskog terorizma u europskim gradovima. Nepriznavanje i nenazivanje turskog zločina pravim imenom, svaki znak pet stotina šezdeset dvogodišnje okupacije bratske Bosne i Hercegovine, te porobljavanja kršćana u njoj, znak je europskog sudjelovanja u istom. Međutim, europska šutnja o ovom turskom barbarizmu otvorila je ne samo bosanskohercegovačka vrata muslimanskim bošnjačkim džihadistima, već i europska, što je svakodnevno vidljivo u islamskom terorizmu u europskim gradovima i nad građanima Europe.
Drugo islamiziranje Aje Sofije
Šutnja Europe nad islamskim zločinima koji su počinjeni, i koji se još uvijek čine, nad katolicima i pravoslavcima u Bosni i Hercegovini otvorila je vrata ponovnom turskom genocidu nad armenskim kršćanima u Azerbajdžanu, ali i potpunom istrjebljenju kršćana na Bliskom istoku, kolijevci kršćanstva. Šutnja pet stotina milijuna Europljana, ovu brojku treba spomenuti zbog Bakirovog stalnog prebrojavanja krvnih zrnaca u BiH, jer brojnost Bošnjaka je Izetbegovićevo oružje kojim prijeti kršćanima na europskoj periferiji, te šutnja o Erdoganovom ponovnom pretvaranju osvojene crkve Svete Sofije u džamiju, ojačala je muslimansko-bošnjačke unitariste u procesu islamizacije današnje Federacije i sutra cijela Bosna i Hercegovina. I taj drugi u nizu islamskih zločina, zločin pretvaranja osvojenih crkava u džamije u Bosni i Hercegovini, uzrok je petsto šezdeset dvogodišnje krize i neprekidnih vjerskih ratova u kraljevstvu kraljice Katarine. Gotovo je sigurno da je devedeset posto džamija sagrađenih u vrijeme krvave vladavine Osmanlija u Bosni i Hercegovini na temeljima katoličkih crkava. Uz čuvenu bosanskohercegovačku Aja Sofiju, Crkvu svetog Ante u Bihaću, crkvu Svete Marije u Jajcu, sigurno je još mnogo drugih o kojima se šuti. Ali i toj šutnji doći će kraj, jer zemlja se nebu zaklela da se sve tajne moraju znati. Pod krvavim bosanskohercegovačkim tlom, na koje se taložila, i još uvijek taloži krv kršćanskih šehida, kao klice kršćanstva, islamskog barbarstva, veliki je broj zatrpanih katoličkih crkava, a na površini veliki broj džamija na temeljima.
Ukopana kršćanska crkva
A gdje god je ukopana stopa bosanskohercegovačke zemlje, naći će se ukopana katolička crkva ili kosti hrvatskih branitelja Zlatnog križa časti i slobode. I to je glavni razlog neodrživosti i nefunkcionalnosti bilo koje zajednice kršćana i muslimana u Bosni i Hercegovini. I nije to sadašnjost istine potvrđena u muslimanskom barbarizmu u vjerskom ratu u BiH, muslimanskom osvajanju i kršćanskoj katoličkoj obrani, nego je to povijesni kontinuitet koji se provlači kroz bosanskohercegovačku suvremenost još od nasilne pojave islama na toj zapadnoj eurokršćanskoj periferiji. Dovoljan pogled u prošlost stradanja katolika i rušenja njihovih crkava u tursko-genocidno kršćansko razdoblju, na početku nazirućeg kraja, vidi se muslimansko priznanje nemogućnosti suživota kršćana s muslimanima. I to po naredbi svete muslimanske knjige Kur’ana.
Naime, u prvoj polovici XVIII. stoljeća započela je gradnja biskupske rezidencije u Mostaru. No, gradnja je zasmetala mostarskom kadiji, koji je, kako bilježi biskup Barišić u pismu od 22. listopada 1840., proglasio zakon: “po Kur’anu ne mogu katolici i muslimani zajedno živjeti u gradu Mostaru”. Nakon toga vezir je protjerao sve katolike i katoličke obitelji iz Mostara. I nakon tog muslimanskog etničko-vjerskog čišćenja Hrvata katolika sagrađena je biskupska rezidencija u Vukodolu, skrivena od muslimanskih očiju. Na sudbinu biskupske rezidencije u Mostaru utječe i gradnja crkve “fra Jakova Baltića u Ovčarevu. A ta crkva je trebala biti sagrađena uz rijeku Lašvu, ispod Gospina vrila, ali gradnju crkve na tom mjestu brani travnički kadija, dakako iz istih razloga zbog kojih je Mostar zabranio gradnju rezidencije, “crkva se ne smije vidjeti s puta kojim se prolazi. Muslimani prolaze”. Podmićivanjem travničkih kadija, u Ovčarevu se gradi crkva daleko od puta, ispod vlaških stijena gdje je ni vlaški orlovi ne vide sa svojih visina
Multireligoznost
Jer po Kur’anu katolici ne mogu i ne smiju ni živjeti u blizini muslimana. Slika bosanskohercegovačkog mirnog i podnošljivog života, kojom Bošnjaci još uvijek obmanjuju svjetsku javnost, visoke predstavnike i daytoniste.
Za bolju sliku položaja Hrvata katolika i njihovih vjerskih prava i sloboda tijekom petsto šezdesetdvogodišnjeg tursko-muslimanskog sužanjstva, nazvanog podnošljivom i održivom multireligioznošću, treba znati i uvjete gradnje crkve u Novoj Biloj, ratne bolnice i omiljene mete muslimanske “nenaoružane” vojske samozvane BiH. Isti oni koji su okupirali Franjevački samostan u Gučoj Gori, a čije zločine prati i sadašnji glavni urednik uzurpiranog i islamiziranog “Oslobođenja”. Sigurno će je savjest natjerati da napiše istinu o ulasku Alagića i njegovih zlikovaca u okupirani samostan, pljački, spaljivanju Biblije, uništavanju kipa svetog Franje i smještanju zapovjedništva isilovske vojske u samostanske prostorije.
Travnički mesar Genjac, zenički kadija Džaferović i cijela ratna muslimanska zločinačka organizacija sigurno bi morali reći istinu o ovom zločinu crkvenoubojstva. A novobiljanska crkva se mogla graditi tek sedamdesetih godina kada joj je dozvoljeno mjesto dalje od te iste Jajce Travnik ceste, a da joj se s te ceste ne vidi toranj. Kada su svi ti ucjenjivački uvjeti ispunjeni, u ime vjerskih sloboda i prava katolika koji ne mogu i ne smiju živjeti u blizini muslimana, gradnja je mogla početi.Ovaj proces crkavanja i genocida muslimani nastavljaju u vjerskom ratu, ne samo u Mostaru i Lašvanskoj dolini, nego na svim prostorima kroz koje je prolazila barbarska teroristička muslimanska vojska koja se zvala BiH.
Sudbinu razaranja i stradanja doživjela je i crkva u Docu, na Putičevu, u zeničkom Vitezu, gdje su muslimanski izgrednici upali za vrijeme svete mise i uzvikivali “Allah u ekber”, što se čulo i ispred sarajevske katedrale kada su “euro” muslimani prosvjedovali protiv mise, protiv katolika i protiv kardinala Puljića, a sve pred očima europskih Židova prodanih za šaku ulja i dolara. I, dakle, sve dok se okupirane crkve i danas džamije, sve te Aja Sofije na svim stranama zemaljske kugle ne vrate svojim kršćanskim funkcijama, nije da je iluzorno govoriti o funkcionalnosti i održivosti bilo koje kršćansko-muslimanske zajednice, nego je to zločin prema kršćanima.
Samo troentitetska BiH
I ne samo zločin prema kršćanima, nego i prema muslimanima, jer im njihova najsvetija knjiga, Kur’an, zabranjuje zajednički život s kršćanima, posebno s katolicima, s obzirom na to da su katolici u tursko vrijeme bili jedini narod i jedini kršćani u okupiranoj fratarskoj zemlji. Dakle, u ime žrtava s obje strane beha komponente, u ime budućnosti vjernika obiju vjera, u ime kršćanstva i islama i njihove budućnosti na beha prostoru, povijesna je zadaća, u ovom neizvjesnom i novoorganiziranom uređenju budućnosti čovječanstva, Svjetske zajednice, bošnjačkih unitarista i kršćanskih europejaca, podijeliti Bosnu i Hercegovinu ne onako kako je to učinio mostarski kadija protjerivanjem. svi katolici iz Mostara, iz BiH, ali na bošnjački muslimanski, hrvatski katolički i srpsko-pravoslavni teritorij. Samo u takvoj troentitetskoj Bosni i Hercegovini kršćane ne bi proganjali muslimani, jer im Kuran zabranjuje život s katolicima. Niti bi katolici bili progonjeni i istrijebljeni, niti bi muslimani bili prisiljeni živjeti s njima protivno zapovijedima svete muslimanske knjige, Kur’ana.
Svjetska zajednica ne smije tjerati muslimane da žive zajedno sa katolicima protivno zapovijedima Kur’ana, samo zato što ih Bakir tjera u tu lažnu multi-kulti zajednicu. Zato što Bakir progoni muslimane u lažnu zajednicu da žive sa katolicima, je bošnjačka politika etničkog vjerskog čišćenja katolika, jer on dobro zna, kao i njegov otac ratni zločinac Alija, tu lažnu multireligioznost, da je to zapravo mirnodopski progon katolika, jer toga je bilo, jeste i uvijek će biti, gdje dođu muslimani, nestaju kršćani, katolici, gdje dođe islam, kršćanstvo i katolicizam. nestati. Potvrda povijesne istinitosti lažnog muslimanskog viševjerstva življenja po zapovijedima Kur’ana je prisutnost dva muslimana u Predsjedništvu, gdje su dva Bošnjaka izabrali muslimani, a jedan Hrvat je nestao, jer muslimani i katolici ne mogu zajedno raditi.
