O, Kriste, siđi na zemlju da plačemo zajedno
Oče naš, Nebeski,
M i mladi
iz našeg umornog srca
Tebi se obraćamo.
Očevima našim
dao si zemlju,
plodnu i zahvalnu,
pjevajuće šume
i pjenušave rijeke,
cvjetne doline,
jezera i mora,
svijet uređen dostojanstveno
po mjeri obilja i ljepote,
a mi smo
bez baštine svoje ostali.
One su spremale v e l i k i p r a z n i k,
blagoslov Tvoj nisu tražili,
a Nečisti je predvodio
odbrojavajući vrijeme,
i sve evo
u njihovim tragovima
tiho umire:
na zemlji,
pod zemljom.
u vodi i zraku,
ptice, ribe,
i sva stvorenja mila
nisu očekivala
takve zatirače
i ne mogu uzmaći.
Sve je zaprljano,
ružno i žalosno,
i na Tvoju riječ
nabacali su gomilu
ljudske filozofije.
Gdje da nađemo bistru suzu,
gdje još postoji nada
u ovom zagađenom svijetu
i što nam je još preostalo?
Obećavali su nam bolji svijet
a u kakav sumoran dan
su nas uveli.
Mi pištimo
kao goli ptići
u razvaljenom gnijezdu.
O, Kriste,
siđi na zemlju
da plačemo zajedno.
