Zelenilo kao iz bajke, divna tišina i zvijezde čiste, velike i treperave
U Vrućicu Donju zaputih se kod fratra karmelićanina Dražena Vargaševića koji živi kao pustinjak u nekadašnjoj župničkoj kući. Stara minijaturna kapelica na groblju, prostrana crkva među čempresima, puteljak koji vodi na brdo još iz antičkoga doba (rimska promatračnica?), zelenilo kao iz bajke, divna tišina i zvijezde čiste, velike i treperave…
Zašto ekolozi ne žive ovdje gdje ima ljekovita bilja, šparoga, maslina, a more preko brda je u divnoj Dubi Pelješkoj (kraj Trpnja) nego u zagrebačkom betonu?
Dražen je inteligentan i osjećajan, podsjeća nas na slike fratarskijeh Dulčića (Ivo, 1916. – 1975.) i Medovića (Celestin, 1857. – 1920.), koščati čovjek, jake crne brade i umjetničkih ruku. Malo nalik na tipičnoga Slavonca kao što je bio Matko Peić (1923. – 1999.), doajen kunsthistorije.
U pustinji čovjek ima tišinu i vrijeme za razmatranje, da nađe sebe i možda Boga. K njemu dolaze ljudi sa svojim bolima, mladići, branitelji, žene koje je pogodila tragedija… Šetam po selu koje je u stotinjak godina opalo od 600 stanovnika do dvadesetak. Česte su omirine, kamene ruševine.
Jedan prolaz čuva tromi njemački ovčar, kojeg zaobilaznim, na drugom se nalazi u mirnom suživotu s mačkama preslatka lovna psica koja noću razgoni prace (divlje svinje) i čagljeve.
Nailazimo na gospodina koji mi kazuje jakim glasom (nagluh je) da ovdje ništa nije na prodaju. Valjda mu sličim na noahidskog Židova. Bogu hvala što u Hrvatskoj nešto nije na prodaju.
Čovjek naliči na Dioklecijana (284. – 305.), i na dr. Borića (Igor, 1959.), vječni Rim Philipa K. Dicka (1928. – 1982.) SF pisca. Čita Charlotte Grimshaw (1966.), nešto ležerno. Pitam ga o Steinbecku (John, 1902. – 1968.) i Vonegutu (Kurt, 1922. – 2007.), okreće temu na Roberta Ludluma (1927. – 2001.).
Ljudi koji piju kvalitetno vino i čitaju dobre knjige mogu postati valjani katolici, kao Englez Gilbert Keith Chesterton (1874. – 1936.). Kazujem mu za incident na indijsko-pakistanskoj međi, Kašmiru, dijeli moju zabrinutost.
Gospar je iz Splita, ali ovdašnjih korijena, Lepetić, rođak Lepetića iz Dube koji je nakon teškog rada u SAD-u napravio lijepu kuću u Dubi. Žena toga Lepetića iz Dube je potomak kralja oštriga Jurišića iz New Orleansa, o čemu sam već pisao u Hrvatskom Fokusu. Lepetići su starinom iz Boke. Vrućički Lepetić je domazet Šeputa, tumači mi natpis kako su Šeputi gradili kuću 1690. godine.
+
IHS
JA MARKO I FRANICH SCEPVT (ŠEPUT)
SAGRADISMO P(?) NASCEMU TERINU (TERENU)
OBEDVI KUKJE (KUĆE ) DASE?PEI MA NIKO NASLONITI S?T SE PRENESTIMA POD SCMUNIK (ŽMUNIK?)
Šeput na aromunskom znači zamka, možda je i Maja Šuput u rodu s Drakulom, ili makar Bonifacijem Drakolicom (1504. – 1581., svećenik pelješki).
Zanimljivost je da su na magazinu manja i nepravilna kamenja dolje, gore velika i pravilno tesana. Tumači mi da su radili nedjeljom kad nema inspekcije stroge Republike, te zato stavljali veliko kamenje gore. Priča mi “ne drži vodu”, valjda su našli ili kupili kamen negdje.
U crkvi imena svetih Kuzme i Damjana (arapski liječnici, umrli mučenički u Siriji 286. godine) su dva natpisa, biskupa Zaffrona (Ivan, 1807. – 1881.) na latinskom i don Mata Štuka na hrvatskom .
BDS
VENTURA ŽENA MIHA HUNIĆ PRILIKU MARIJE D.U
U VALPARAISU SLIKOVA CRKVI OVOJ POKLONI.
MATO ŠTUK DOMORODAC I PELJEŠKI NADŽUPNIK O(L)TAR JOJ DAROVA NJ. U ŽUPK. SANGALETI PUK IZ CRKVE MILOSRDJA SVEČANO SLAVNO DONESE POSVEĆUJUĆI JOJ SE OVDI BOGOLJUBNO POSTAVI DNI XIV STUDENOG MDCCLXXV (1875.)
ZA VJEČNU USPOMENU
Crkva je građena 1548., proširena 1873. kad dobiva i kupolu. Tu su i slike izrađene od don Ante Cibilića, župnika, koji je pod oltarom i pokopan. Na groblju ima obitelj Žegura, čuveni je znanstvenik biokemičar Stephen Zhegura živio u SAD-u 1943. – 2019. I on sliči na Dioklecijana i dr. Borića. Tu su i Tešvići koji podigoše zvonik.
Na odlasku kao mariachi nas pozdravljaju drugovi čagljevi. Ljudi je sve manje, čagljevi lukavo zauzimaju šume i brda. Pitat ću dr. Borića je li se zahvaljujući AI smanjuje lubanja i kapacitet mozga homo sapiensa a povećava kod canis aureusa.
Za milijun godina, tko zna, čije ovce toga i planina.
