Hrvatski narod je zapravo punih 20 godina (od 1919.-1939.) u svojoj vlastitoj domovini u bio u nekom podređenom položaju
Dr. Josip Andrić, „Obitelj“, broj 33/34, 5. rujna 1939.
Kad je godine 1918. stvorena Jugoslavija, hrvatski je narod odmah dao jasne izražaje svom nezadovoljstvu, što su mu u novoj državnoj zajednici bila oduzeta prava na vlastiti hrvatski narodni i državnopravni individualitet.
Naše je narodno osjećanje reagiralo na to kao na degradaciju, koju je narodna duša bolno osjećala.
Hrvatski je narod svoj narodni i državnopravni individualitet znao sačuvati kroz tolika stoljeća i kroz tolike državno-političke obrate, što ih je morao u svojoj mukotrpnoj povijesti proći.
Posljednjih pedeset godina je Hrvatska u austrougarskoj državnoj zajednici imala državnopravni položaj s jasnom zakonodavnom i upravnom samostalnošću u bitnim područjima narodnog života.
Ta je autonomija Hrvatske bila doduše lukavošću Beča i prepotentnošću Budimpešte dosta stegnuta, ali je svejedno imala oznake vlastite narodne i državnopravne individualnosti, koju joj nitko nije mogao oteti ni uništiti.
I dobro je poznato, kako je hrvatski narod bio nezadovoljan s tadanjim svojim državnopravnim položajem, te je i Pešti i Beču zadavao velikih jada. A kad je austrougarska monarhija godine 1918. propala, što je bilo naravnije, nego da Hrvatskoj u novoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, u koju je vanjskopolitičkim stjecajem prilika i unutarnjopolitičkim razvojem dospjela, budu ne samo priznata dotadanja njena autonomistička prava, nego da joj budu još i povećana!
Hrvatska je trebala osjetiti, da joj je u novoj državnoj zajednici položaj i s obzirom na vlastiti narodni, zakonodavni i upravni život bolji i povoljniji, nego što je bio u nekadanjoj državnoj zajednici. Ono, što joj je bilo uskraćivano u starom državnom sklopu, to joj je trebalo biti dano u novom. Tako bi hrvatski narod jasno osjetio razliku između svog pređašnjeg i novog položaja. I ne bi bilo sveg onog nezadovoljstva, što ga je hrvatski narod osjećao preko 20 godina. Sva pitanja, što ih državni i politički život sobom nosi, bila bi se rješavala na zdravim temeljima i normalnim putem, a to bi bilo na opću korist.
No ljudi na državnom kormilu te logike nisu shvaćali.
Hrvatskoj su oduzeli sve atribute individualnosti i samostalnosti te je nastojali utopiti u centralističkoj nivelizaciji državnog života.
A kad je hrvatski narod protiv toga stupio u borbu, proglašene su njegove težnje „ostatkom austrijanštine“. I na tom temelju bio je hrvatski narod zapravo punih 20 godina u svojoj vlastitoj domovini u nekom podređenom položaju.
Tomu je, hvala Bogu, sad učinjen kraj.
Ustrajnošću hrvatskog narodnog vodstva i razumnošću onih, koji su uvidjeli, da je dvadesetogodišnji položaj hrvatskog naroda i za državu dalje neodrživ, stvoren je i objavljen 26. kolovoza o. g. između predstavnika hrvatskog i srpskog naroda državni sporazum, kojim se Hrvatskoj vraća ono, što joj je bilo g. 1918. oduzeto.
I ne samo to, nego joj je priznato i više, nego što je imala u državnopravnom svom položaju do godine 1918.
Uspostavljena je Banovina Hrvatska na čelu s hrvatskim banom i hrvatskim saborom te ona sad opet počinje da živi vlastitim narodnim i državopravnim životom.
Vođa hrvatskog naroda dr Vlatko Maček proglasio je u svojoj dugogodišnjoj borbi za prava hrvatskog naroda, da se za rješenje hrvatskog pitanja treba vratiti na godinu 1918.
To je eto i učinjeno. Hrvatska nastavlja svoj samostalni život tamo, gdje je g. 1918. bio prestao. Dne 29. listopada 1918. imao je hrvatski sabor svoje posljednje zasjedanje. Po prilici u isto vrijeme (a bilo bi simbolično, kad bi se to desilo na isti taj historijski dan) nastavit će hrvatski sabor nakon 21 godine svoje zakonodavno djelovanje kao vrhovna ustanova hrvatskog narodnog života. A hrvatski ban, odgovoran samo hrvatskom saboru i kralju, postaje doista opet ono, što je Hrvatskoj od davnih davnina bio: potkralj, a ne puka figura ove ili one centralne vlade.
No nije Hrvatskoj vraćeno samo ono, što je imala godine 1918. Ona je sporazumom stekla kud i kamo više, nego što je imala u austrougarskoj državnoj zajednici. I tek sad je evidentan njen bolji položaj u sadašnjoj državnoj zajednici, nego što je bio u nekadanjoj. A to je ono glavno, što svakog Hrvata mora ispunjati zadovoljstvom i opravdanom nadom u bolji hrvatski narodni život.
U čemu je to, što danas Hrvatska ima više, nego je imala do godine 1918.? Ponajprije u svom području. Otkad je godine 1409. Dalmacija potpala pod mletačku vlast, Hrvatska nikad nije obuhvatala ovoliko područje, kakvo ima danas. Vjekovna težnja, da se Trojednica Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ujedini pod jednom hrvatskom vlašću, bila je trn u oku i Austriji i Ugarskoj, pa do njena ostvarenja hrvatski narod nije u austrougarskom državnom sklopu mogao nikako doći. A sad je evo ta težnja konačno ispunjena.
Hrvatska, Slavonija i Dalmacija pod jednim su banom i imat će jedan hrvatski sabor. Pa i to je temeljno trojedino hrvatsko područje još povećano čistim hrvatskim katoličkim dijelom Bosne i Hercegovine.
I još je priznata mogućnost, da se to područje daljnjim razvojem nadopuni, kao što bi i trebalo na primjer u prvom redu bunjevačko-šokačkim područjem s onu stranu Drave i Dunava.
No nesamo povećanim područjem, nego i vlašću nad tim područjem Hrvatska je danas u mnogo boljem položaju, no što je’ bila do g. 1918.
Hrvatskoj je bana do g. 1918. imenovao kralj na prijedlog peštanskog ministra predsjednica. Sada tog više nema: hrvatskog bana imenuje sam kralj, te je odgovoran hrvatskom saboru i nezavisan od beogradske vlade.
To je tako dalekosežna državnopravna tekovina, da je sada još pravo ne možemo ni ocijeniti. Ona će nam se tek tijekom budućeg razvoja hrvatskog narodnog i državnopravnog života ukazati u svom golemom značenju.
Hrvatski je sabor nosilac zakonodavne, a hrvatski ban nosilac izvršne vlasti u Hrvatskoj. Područje je te samostalne hrvatske zakonodavne i izvršne vlasti obuhvaćalo do godine 1914. samo ove 3 grane državnog života: unutarnje poslove (policiju), sudstvo i prosvjetu. Tek za vrijeme svjetskog rata proširena je samostalna vlast i na četvrtu granu: na narodno gospodarstvo.
A sada samostalna zakonodavna i izvršna vlast u Hrvatskoj obuhvata ovih 10 grana državnog života: unutarnje poslove, sudstvo, prosvjetu, poljoprivredu, trgovinu i industriju, šume i rude, građevine, socijalnu politiku i narodno zdravlje, fizički odgoj i financije. Hrvatska je dakle opet svoja.
Ona je sada kud i kamo više svoja, nego što je bila do godine 1918. To je ono, što svakog Hrvata mora ispunjati velikom radošću i zahvalnošću prema hrvatskom narodnom vodstvu, koje nam je to ostvarilo. Vođi će hrvatskog naroda dru Vladku Mačku za ovaj novi i sretniji položaj hrvatskog naroda hrvatska povijest ubilježiti ime među najslavnija imena, što ih je Hrvatska u cijeloj svojoj prošlosti dosada imala.
