LJUDSKA BIĆA U PROSTORU I VREMENU – Potomstvo je sveta dužnost

Uništavati život od začeća je Sotonin posao!

Naš svijet je mjesto gdje se rađamo i umiremo. Rodiš se, boriš za opstanak i odlaziš. Ako imaš sreće da dočekaš prirodnu smrt u tamo nekom sedmom ili osmom desetljeću života, možeš se smatrati relativno sretnim stvorenjem. Rekne netko – čemu mi sva ta muka i trud kad ionako moram umrijeti? Znamo da moramo umrijeti, no ne možemo živjeti udišući zrak i upijajući Sunčevu svjetlost. Ljudski život nije kao život trave. Nikne u proljeće, brzo raste i cvjeta, i onda dođe ljeto kad je suša ubije, ili je životinje popasu, ili kosac pokosi. Moglo bi se čak  naći nekih poveznica s travom i ljudskom vrstom, imamo u Bibliji nekih usporedbi, no čovjek ima neusporedivo više snage, duha, nadahnuća i nakana u sebi. Nastoji svoj život osmisliti, vinuti se što više, učiniti pomak naprijed. Osim toga dragocjena su nam naša djeca, naše potomstvo koje silno volimo, želimo zaštititi, poravnati im putove. Ljubav prema njima gura nas naprijed. Mnogi ljudi pravi su borci, vizionari, krče nove putove. Čovjek se snažno bori da se održi s naraštaja na naraštaj. Suprot onim plemenitima – su oni koji bi nas vezali, okljastili, oslijepili, držali prikovane kao nekoć robove u potpalublju da veslamo i ginemo.  Ne bi dopustili ni da nas Sunce grije. S njima smo uvijek u sukobu. U današnje moderno doba, da se održimo,  borba za ljudski život je nužna, teška, krvava, neizbježna. Zadatak broj 1. nam je očuvati ljudsku vrstu. Naša obveza prema potomstvu je sveta dužnost. A već sada ostavljamo im totalno uništen svijet u kojem teško da će preživjeti.

Djelo Sotone

No, namnožilo se na svijetu svakojakih ljudi, vrlo loših koji neprestano napadaju nekoga i surovo ubijaju, kao da im je ubijanje životna zadaća i jedini posao. Nemaju prema nikomu milosti niti se obaziru na bilo čiju opomenu. Začuđuje kojom silinom  mržnje udaraju na nerođene, one tek začete. Sugeriraju majkama pobačaje. Usađuju im mržnju prema začetom plodu. Otkud im takva shvaćanja, takva protuprirodna nagnuća, takva okrutnost? Pa trava ostavlja iza sebe sjeme da opet nikne, a ljude bi lišili razmnožavanja. U ime koga i u ime čega se sve ubija nedužne, vode bestijalni ratovi, nezamislivo je. Te vjerski, te rasni, te ideološki, te ekonomski. Iza toga uvijek se sklapaju tajni dogovori i protokoli, sve se vrti oko interesnih sfera, tako da smo u velikom neznanju. Izvana gledajući svijet, sukobi u njemu prikažu se drukčije, ali u suštini je to uvijek ugroza  života. Uništavati život od začeća zaista je Sotonin posao, i na to treba obratiti posebno pažnju. Velika je sreća da ima mudrih, dobrih ljudi koji ukazuju na ljudsku ugroženost, nastoje oduprijeti se zatornicima i mrziteljima života i druge poučiti i usmjeriti, kako bi se zajedničkim snagama izborili za ono dobro koje nam otvara svjetliju perspektivu. To su oni koji poštuju tuđi život, tuđu kulturu, imaju visok nivo tolerancije i razumijevanja za slabe i ugrožene, suosjećaju s nemoćnima. Vidimo ovih dana koliko se u nas i po svijetu građani ujedinjuju da obrane ljudski život od začeća do smrti. Majka Terezija na dodjeli Nobelove nagrade za njen humanitarni rad i borbu protiv siromaštva i patnje, 10. prosinca 1979. u Oslu (Norveška), u svom govoru naglasila je. – „Najveći uništavač mira je krik nevinog, nerođenog djeteta. Ako jedna majka može ubiti svoje dijete, koji još gori zločin postoji od ovoga, osim da počnemo jedni druge ubijati?“ A to upravo činimo.

Protiv Božjih zakona

Ako mrzitelji nerođenih i rođenih, zavladaju svijetom, i njihovi pristalice budu donosili zakone koji će ići protiv Božjih zakona, protiviti se ljudskom napretku, jer bez ljudskih masa nema budućnosti, nema energije, nema novih ideja, stvaralaštva, zaleta, inicijative. Što je više ljudi na zemlji, svijet je bogatiji, moćniji, izdržljiviji, kreativniji. Kakav bi to bio svijet sa šačicom bogatih? Hoće li ljudi – roboti, i životinje – roboti, uspostaviti na svijetu ravnotežu i mir kako oni planiraju? Danas imamo svijet koji gubi svoj identitet, totalno neuravnotežen, s nerješivim problemima, okaljan zločinstvima, koji ječi, cvili, u kojem je nastala totalna zbrka. Ako netko umišlja da sve drži pod kontrolom, vara se. Sveljudski problemi su golemi, odražavaju se na društvo i pojedinca. Kod velikog broja ljudi ti problemi uzrokom su frustracija, straha, depresije, duševnih bolesti. Ni religije, ni suvremena filozofija, ni sociologija, ni psihologija, jednostavno nisu usmjerene onim unutarnjim ljudskim nagonom da svi skupa zajedničkim snagama sve loše i negativno odbacimo od sebe i disciplinirano težimo usklađenosti, bez sukoba, srdžbe, nasilja. Neka svatko prakticira svoju vjeru, razvija svoju kulturu, ali ne na štetu drugih. Ono što činimo jedni drugima, ostavlja zauvijek bolne ožiljke na ljudskim dušama. Negdje je ostala zapisana rečenica nepoznatog autora svrstana u mudre izrekle: Otisci što ih ostavlja čovjek na čovjeku, vječni su.

Katolički blagdani

Bi li to moglo značiti ako se povrjeđujemo, ako se mrzimo, ako se istrjebljujemo i ne podnosimo, da će tako biti zauvijek? Ovih dana slavili smo velike katoličke blagdane. Duhove. Sveto Trojstvo. Tijelovo. U biti, svi ti blagdani upućuju na nužnu vezu s Bogom Stvoriteljem u kojemu sve nastaje, biva i opstaje. Bog je uspostavio red koji je čovjek izdajom Boga poremetio, zato je osuđen na smrt i progonstvo, ali s mogućnošću da se osvijesti, prizna svoje grijehe i zablude, pokaje se i živi dolično. Čovjeka ne bi ni bilo, da ga Bog nije stvorio. Između Stvoritelja i stvorenja došlo je do rascjepa i taj rascjep je golem. On nije neka mitološka slika gdje Eva i Adam jedu plod sa „Zabranjenog stabla“. To je puno složenije pitanje. Srž je duboko u ljudskom biću, u klici izdaje Boga, prihvaćanjem onoga što nam nudi gnjevni i oholi neprijatelj Božji, koji je težio i teži za svevlašću. Baš tu je izražen pragrijeh, tu su nastale razmirice, tu dolazi do razlaza. U svijetu, bez obzira na vjeru i filozofiju, bez obzira na interpretaciju tog problema, od najprimitivnijih načina vjerovanja, poganstva, vještičarenja, do modernog antagonizama, nepomirljivih proturječnosti, razvodnjenosti vjere, raznih bezbožnih ideologija, stigli smo do stanja opće ljudske drame. Moralno, duhovno i fizički ugroženi smo svi. Kad naša vjera ne bi bila formalna, kad bi vjernici odražavali ono u što prividno vjerujemo, situacija bi bila posve drukčija. Ako bi bili otvoreni utjecaju Duha Svetoga, uklopili bi se u Božji plan spasenja i atmosfera bi se mijenjala. Bog nas ne može ovakve staviti u Raj, sve bi izneredili, i tamo počeli ratovati i rušiti.

Danas ni dva čovjeka ne mogu se usuglasiti. Svi se sa svima razmimoilazimo. Nekada pomislim, Bože moj, kako bi bilo divno, gotovo uzvišeno, živjeti negdje gdje smo svi zdravi i dobri, svi se  slažemo? Živjeti u istinskoj ljubavi, u miru, gdje nema bolesti, suvremene tehnologije, antagonizama. Ne strepiti od izdaje, od podmuklih uhoda i ubojica, od ratova, kuge, gladi, poplava, potresa? U nekom svijetu gdje žive sretna bića? To bi mjesto bilo nalik na Raj, očišćeno, posvećeno. Uostalom, zašto ne bismo tomu stremili? Pa Isus nas usmjerava upravo na takva nastojanja.

Opasnosti tehnološkoga napretka

Tehnološki napredak je također prijetnja ljudskom životu. Uzmimo samo nuklearnu energiju, nuklearne centrale, a tek nuklearno oružje. Izuzetno cijenim našega stručnjaka za nuklearnu energiju, g. Tončija Tadića, ali ni njemu ne vjerujem kada zagovara nuklearke kao najpovoljnije za proizvodnju energije. Gledala sam emisiju o nuklearkama gdje svoje procjene iznose najeminentniji stručnjaci. Sumnju u njihovu dobrobit izražavaju čak i oni koji drže da je to nažalost za sada jedini način da se čovječanstvo opskrbi energijom koja se neumjereno troši, dok oni koji govore otvoreno, iznose brojne znanstvene razloge zašto se ne bi smjeli u nuklearke pouzdavati. Samo skladištenje nuklearnog otpada koji se skladišti u jednoj francuskoj pokrajini, (to je samo jedan primjer) izuzetno je skupo i zahtjevno, traži golemu predostrožnost, oprez i pažnju. Otpad se ukopava stotine metara duboko u zemlju, u bačvama koje su za tu namjenu proizvedene, koje se zatvaraju na poseban način, zatim se stavlja beton, pa opet stanovita smjesa koja ne bi dopustila da zračenje probije slojeve betona, zatim to odlagalište bude pod strogim nadzorom 300 godina. Potom bi se tu zasadila zelena površina. Otpad se ne će razgraditi za desetke tisuća godina. Uz takve užase, koliko nam uopće predstoji života na zemlji?

Ratovi za sirovine

Ovi najnoviji ratovi u kojima se upotrebljavaju zastrašujuća oružja, koja imaju golemu moć podrijeti u dubinu zemlje, uništiti sve na što su usmjereni, novi su oblici ratovanja. Uništavaju se i naftna postrojenja o kojima ovisi privreda. Tko bude imao naftu, imat će to crno zlato, i ono žuto pod zemljom koje se nalazi gdje se nafta iscrpi, imat će moć kojom može ucjenjivati svijet. A neki žele baš sve. Sliče na one goleme kitove duge do 27 metra, teške do 100 tona koji dnevno pojedu oko 2 tone malih rakova i riba. Što su za njih jadni mali račići i male ribice? Mi, puk, za one na vrhu samo „hrana“. Njihovi su apetiti golemi. Tko za nas mari? I taj puk nema više u sebi nade, klone. Pada pod utjecaj svih mogućih zala. Upitati se imaju li oni koji sve grabe; – majke, očeve, žene, djecu, nije zar da su svi iz tih obitelji isti? Ovo razaranje, ovo doslovno uništavanje gradova, gdje jedna balistička raketa razori cijeli kvart i pobije gomilu ljudi, ne znam koga ne straši, koga ne tjera na razmišljanje, u kome ne pobuđuje sućut prema žrtvama? Može li čovjek to činiti čovjeku? Nažalost, čovjek čovjeku čini neshvatljive stvari, i nikako da shvatimo što činimo drugima da će se odraziti i na nas.

Uhićenja

E sad, kako ne spomenuti sva uhićenja koja se svakodnevno provode kod nas? Ustukne čovjek, čini se nemogućim da se ljudi usude tako vladati, nemaju straha ni od Boga, ni od zakona ni od ljudi. Nemaju ljudskog stida. A tek ono što je duboko zakopano i ne izlazi na površinu. U nas su kazne za sve te prijestupnike koji se vladaju kao da zakona za njih nema, po floskuli, – država – to sam ja, tko mi što može, vrlo male. Neki ih izbjegnu, neki odrade nešto za „društveno dobro“. Što im u ruci, to im u džepu. Kaznene prijave idu u zastaru, izblijede, progutaju ih birokratske ladice. Mudri Sofoklo, starogrčki dramatičar je rekao: Država u kojoj nasilje i pojedinci ostaju nekažnjeni, završit će u dubokoj tami. Ali tko u nas to prima srcu, tko o tome razmišlja? Da razmišljamo ne bi se dogodilo da na katamaranu „Melita“ punom putnika koji je plovio ne redovitoj liniji, Sali – Zaglav – Zadar, u koji je tijekom nevremena prodrla voda, dođe do pucanja trupa. Katamaran je dvostruko stariji od zakonom propisane starosti za takva plovila. Mi imamo više sreće nego pameti, jer to se dogodilo netom prije uplovljavanja u luku tako da je pomoć stigla u vrlo kratkom vremenu i spašeni su svi putnici koji su bili u šoku. Uvijek smo imali vrhunske brodove i brodare, zanatlije, znalce, što nam je jamčilo sigurnost tijekom putovanja na moru. Tko sad servisira te katamarane, brodove, plovila? Kakvi su to stručnjaci i nadzorni organi koji nisu previdjeli mogućnost kvara tog katamarana u oluji, još uz pomoć moćne tehnologije? I vidimo da to nije jedinstvena pojava. Odavno je većini katamarana istekao vijek trajanja. „Staro krpi, konce trati“.

Kriminal i ubojstva

Brutalno ubojstvo dvoje mladih ljudi u Zagrebu, te uhićenje počinitelja, pripadnika elitne postrojbe – počasne bojne Hrvatske vojske, mora nas navesti na razmišljanje. Sad se pitaju, tko provjerava primanje kadrova u Hrvatsku vojsku? Pa u velikom broju slučajeva primaju se po preporukama onih koji su na nekim pozicijama koje im omogućavaju da „potegnu“ svoje veze i nekoga „ubace“ ondje gdje taj netko želi biti. Prave provjere su rijetkost. Njih trebaju obavljati iznimno stručni, nepristrani i pouzdani stručnjaci. Koliko bi u nas osoba trebalo testirati, dati procjenu jesu li sposobni obavljati dužnosti koje obnašaju?

Vrijeme

Nevrijeme u Istri, pokazalo je koliko je čovjek nemoćan spram bijesa prirode. Zaista smo sićušni. Kad one zmijolike munje rasijecaju nebo i silni gromovi zemlju tresu, svakomu se srce stisne. Silina oluje kao od šale iščupa stoljetno stablo, otrgne brodove s veza i smrvi u trenu. Svatko gleda gdje se zavući da spasi glavu. Izgleda, čak ni to ljude ne može navesti na razmišljanje da se vladaju odgovorno. Poštuju prirodu, ne stavljaju se iznad prirode ni Boga.

Mogu ja nastaviti ovako u nedogled, no nekad se upitam ima li uopće smisla pisati, opominjati, ukazivati na ono što mnogi ne žele vidjeti, ne žele znati što nas svih ugrožava? Ima ljudi koji upozoravaju. Kao da govorimo gluhima, pokazujemo slijepima ono što im je pred nosom. Tko nas uvažava? Evo se posvuda dijele nagrade, za mnoga „postignuća“, za kulturne projekte; književnost, glazbu, film, rad u kazalištu… Rijetko ih dobiju oni koje vrijedi upoznati, čuti, saslušati. Često me pitaju zašto ja ne primam književne nagrade, ta zaslužila sam ih svojim zalaganjem za dobrobit društva i književnim radom? Samo slegnem ramenima. Ta da to i objašnjavam nekomu, ne bi shvatili, a to samo pitaju da me podbodu i ponize, ne stoga jer ih to stvarno zanima i čudi.

Kadroviranja

Neki „uglednici“ rekli su mi. Danica, nema nagrada za tebe. Naglasili, – nagrade se kupuju raznim ustupcima, – novcem,  bilo čime što se može nekome učiniti poželjno, uslugama i protuuslugama. Ti nikad ne ćeš dobiti nijednu nagradu, ne nadaj se. Znam ja to i bez da mi oni to kažu. Znam kako to funkcionira i kako će funkcionirati. Nagrade, otkup knjiga, poticaji. Eto im njihove nagrade i neka ih dijele kome hoće. Preživjela sam do sada bez njihovih poticaja. Nikad ništa nisam dobila, a što se otkupljuje, što se gura u lektiru, što se nagrađuje, čovjeku su stvarno smuči. Što se mene tiče, neka sve to svežu mačku o rep, toliko cijenim njih i one koje nagrađuju, uz časne iznimke jer ima i zaslužnih. Poručuju mi da ne ću preskočiti prepreke, odnosno njih i one koje kadroviraju. Nikad ni nisam pisala da bih se nadala kakvoj nagradi, kod mene je pisanje spontano izražavanje misli, osjećaja, nadahnuća. To je moja sržnica. Nešto što mi je svojstveno kao miris cvijetu. Nosi me, vrije u meni. Moje kozmičko obilježje. Ono što mi je dato, darovano. Dublje i veće od moga bića.

Domovina Hrvatska

Pa eto vi koji ste na prodaju, priklanjajte se komu hoćete i čemu hoćete. – „Svaka sila za vremena“. Nije to utješno, mučno je, jer nameće se ono što društvenu klimu čini nezdravom, odvraća društvo od prirodnog zdravog razmišljanja. Na to više ne moram trošiti  riječi. Još ću dodati, da sam svoj zavičaj opjevala kao nitko do sada i svoju Hrvatsku. Uvaženi pokojnik – znameniti pjesnik Petar Gudelj, (kojemu nisu dopustili ukopati se u njegov rodni zavičaj) je rekao, – da sam se odužila svim predcima, djedovima i bakama, svom zavičaju, svojoj Domovini dala mitska obilježja. U 55 godina koliko pišem i svuda mi se objavljuju radovi, nikada me nisu pozvali u moj zavičaj da u nekoj prigodi pročitam nešto. Niti u Podstrani gdje živim, gdje sam kulturi dala golem obol, uložila golem trud. Doprinijela na mnogo načina. I tu sam „zabranjena“. Naš jal i zloba, poznati su u svijetu. To treba progutati kao čašu žući i octa, i jednostavno sebi priznati u stanovitom smislu poraz od strane ljudske zavisti. Nastojati prevladati i nadvladati unutar sebe sva razočaranja, čak i poraze, steći sposobnost nositi se s ovakvim svijetom. Pokušati  sačuvati vjeru i svoj unutarnji mir. Nije lako, obično se u tome ne uspije, tek djelomično. Ne možeš piti pelin koji ti stalno prinose ustima a da ne osjećaš okus gorkosti. Ali svatko ima svoj kompas. Ja znam kuda mene moj vodi, valjda znaju i drugi, pa ako im to odgovara, ne može ih nitko odvratiti.

Danica Bartulović