VIDOVDAN – Sveti Vid, lokalni svetac, upitan kult

Kosovska bitka odigrala se 15. lipnja 1389. godine po tada jedinom važećem kalendaru u Europi — julijanskom kalendaru

U vremenu u kojem Crkva sve češće postaje sredstvo političke manipulacije, a vjera se zamjenjuje folklorom i mitom, riječ onih iznutra koji se usude na istinu ima posebnu težinu.

Višegodišnji borac za vraćanje SPC-a pravoslavlju sa svim iskonskim vrijednostima, g. B. Jovanović, sustavno razotkriva visoke prelate te Crkve, kojoj i sam pripada. Pripadnošću je njegov angažman toliko vrijedniji, jer „boraviti u kući u kojoj su i zidovi protiv tebe“ je vrlo mučno i opasno. U tekstu nam daje ujedno i mogući izlaz iz ovog stanja:

„Rješenje ne leži u rušenju Crkve, nego u njezinu čišćenju. Pokajanje, istinoljubivost i povratak temeljnim vrijednostima evanđeoskog života – to je put. SPC mora osnažiti ulogu vjernika laika, osigurati transparentnost u radu i ponovno uspostaviti duh sabornosti.“

— Z. J.

Dragi studenti i ostala akademska zajednico — knjigu u ruke, a ne zvona i zvončiće
Dok Beograd danas bruji od prosvjeda, a ideološke i političke interesne skupine pokušavaju još jednom zajahati „duha Vidovdana“ kao da je vjerodostojan povijesni totem — krajnje je vrijeme da se razjasne neke činjenice koje se više ne mogu ignorirati. Ni zbog istine, ni zbog naroda koji se stalno iznova uvodi u mitološki trans — a svaki put budi u istom porazu, istom razočaranju.
Sveti Vid — lokalni svetac, upitan kult
„Vidovdan“, kako ga danas poznajemo, počiva na kultu Svetog Vida, sveca koji je kod nas dobio izuzetnu simboličku važnost, iako se njegov kult nigdje drugdje ne slavi s tolikim žarom — čak ni u pravoslavnom svijetu. Povjesničari se slažu da je kult Svetog Vida bio značajniji u katoličkoj nego u pravoslavnoj tradiciji, gdje je smatran zaštitnikom igre, veselja, pa čak i… zabave.
Na srpskom prostoru, „Vidovdan“ kao toponim i duhovni simbol učvršćuje se tek u XIX. stoljeću, u razdoblju buđenja nacionalne svijesti i borbi za oslobođenje od Osmanskog Carstva. Dakle, kada se na Kosovu ratovalo — nitko nije znao da tog dana pada „Vidovdan“.

Kosovska bitka nije bila 28. lipnja

Povijesna i kalendarska preciznost moraju biti temelji svake ozbiljne historiografije. Kosovska bitka odigrala se 15. lipnja 1389. godine po tada jedinom važećem kalendaru u Europi — julijanskom kalendaru.

Svi koji su kasnije prihvatili gregorijanski kalendar (npr. Britanci 1752., mi 1919.), retroaktivno primjenjuju nove datume na stare događaje. Samo na taj način možemo imati jednoznačne kronološke podatke u suvremenoj historiografiji.
Prema gregorijanskom kalendaru, datum 15. lipnja 1389. pada 28. lipnja 1389. — ali samo ako radimo retroaktivnu konverziju. Problem nastaje kad se simbolički i vjerski aspekti retroaktivno miješaju s povijesnim činjenicama, što kod Kosovske bitke dovodi do zabune u kojoj se mistifikacija prodaje kao istina.
U stvarnosti, Kosovska bitka nije vođena 28. lipnja, nego 13 dana ranije.

Junaci iz predaje, ne iz povijesti

Miloš Obilić, ikona srpske epske svijesti, ne postoji kao povijesna ličnost. Njegovo ime se ne spominje ni u jednom suvremenom izvoru iz vremena bitke, već tek jedan vijek kasnije, i to najprije u grčkim i turskim, a tek potom u srpskim zapisima. Spominjan je kao „Miloš Kobilić“, „Kobila“, pa tek onda Obilić. Njegovo navodno ubojstvo sultana Murata više nalikuje filmskom scenariju nego bilo kakvom povijesnom izvještaju.
Muratovo ubojstvo — koliko god djelovalo simbolično — nije imalo epsku koreografiju. I posve je moguće da je poginuo u kaosu bojnog polja, kao i mnogi drugi zapovjednici u srednjovjekovnim bitkama.
Kosovo — mjesto mnogih bitaka, a ne jednog mita
Kosovsko polje je, zbog svoje geografske konfiguracije, bilo mjesto brojnih srednjovjekovnih bitaka — najmanje deset velikih okršaja. Ono što se danas mitologizira kao „Kosovska bitka“ jest samo jedna od tih, koju su Srbi kroz stoljeća mitologizirali i pretvorili u temelj nacionalne svijesti.
Ta bitka, inače izgubljena, tek je 1915. godine dobila epohalno značenje, i to ne našom zaslugom, već djelovanjem britanskih obavještajnih službi koje su, u sklopu propagandne operacije tijekom Prvoga svjetskog rata, konstruirale narativ o hrabrim Srbima koji štite Europu od muslimanske najezde. U tom narativu, poraz je postao pobjeda, a mit postao povijest.
I sve to radi mobilizacije saveznika protiv Austro-Ugarske i Bugarske.

Car Lazar — kralj koji to nije bio

„Car“ Lazar, kako ga slavljenje prikazuje, nije bio car. Niti kralj. Od 1371. godine titulu kralja Srbije nosio je bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Lazar je bio knez. Točka.
Mit o njegovom „junačkom izboru nebeskog carstva“ savršeno se uklopio u novu nacionalnu ideologiju i mitotvorstvo, ali nema nikakvu povijesnu potvrdu. U stvarnosti, njegova pogibija jest tragična, ali ništa više od smrti bilo kojeg drugog vođe na bojištu.

A što sad?

Kosovsku bitku smo već prespavali. Ne 1389., već u svakoj sljedećoj godini u kojoj smo mit stavili ispred znanja, a emociju ispred razuma. Danas, dok zvona zvone i zvončići se njišu u ritmu masovne zablude, Srbija ponovno gubi povijesnu priliku da se trgne iz mitološke hipnoze.
Građani Srbije će, kao i toliko puta prije, ponovno biti prevareni — ne zato što je netko zlonamjeran, već zato što ne znaju. Ne uče. Ne propituju. I zato će, po tko zna koji put, brutalno platiti svoje neznanje, svojim razočaranjem, energijom i propuštenim prilikama.
A trgovački sustav, ovaj put predvođen aktualnom vlašću i Srpskom pravoslavnom crkvom, iz svega će ponovno izaći neokrznut. Jer nisu Vučići i SPC stvorili kaos — već je kaotičan, mitološki sustav stvorio njih. Iz tog sustava ne izlaze promjene, već samo novi oblici istoga — nakon jednog Vučića dolazi drugi Vučić, a stvarni život i stvarne promjene ostaju — u mitologiji.
I tako u krug, dok nam zvončići zvone, a knjige skupljaju prašinu.

Bojan Jovanović