Svaki dan u Srbiji podsjeća me na Nürnberški proces

Šutnja o pedofiliji, o zlostavljanju, o skrivanju ratnih zločinaca, o bliskosti s režimima koji uništavaju narod

Svaki dan u ovoj zemlji izgleda kao dokazni materijal. Dok promatram kako institucije koje su nekada simbolizirale duhovnost tonu u blato beščašća, u glavi mi se javlja ista misao – Nürnberški proces. Ne u doslovnom, ratnom smislu, nego u moralnom, duhovnom, civilizacijskom. Jer ono što gledamo nije posljedica pogreške, već dugotrajnog suučesništva. A za to netko mora odgovarati.

Ovaj tekst odnosi se na Srpsku pravoslavnu crkvu – instituciju koja je, umjesto da vodi, počela skrivati, opravdavati i izopačavati.

Najopasnija bolest ovog društva nije nevjera, niti bezboštvo – to su posljedice. Najteža i najpodmuklija bolest je lažna samilost, prerušena u “oproštaj”, izopačena do te mjere da postaje zločin. Ta je samilost stvorila monstruma – instituciju koja se više ne bavi vjerom, već politikom, novcem i prikrivanjem grijeha. Instituciju koja više nalikuje organiziranom kultu moći nego crkvi.

Grijeh Crkve

Umjesto pokajanja – manipulacija. Umjesto Krista – nacionalni mit. Umjesto pastira – bogati moćnici u blindiranim vozilima. Umjesto istine – šutnja. Šutnja o pedofiliji, o zlostavljanju, o skrivanju ratnih zločinaca, o bliskosti s režimima koji uništavaju narod. Umjesto ikone – sablazni. Umjesto evanđelja – politički pamfleti.

Najveći grijeh ove crkve nije to što su pojedinci pali. To je ljudski. Najveći grijeh je to što se pad skriva, negira i opravdava. Što se u ime samilosti štite zločinci. Što se, pod krinkom vjere, križ koristi kao štit za nepravdu. Što se blagoslivlja svakog vođu, svaki zločin, svaki poraz – ako donosi moć i novac.

I opet – šutimo. Šutimo pred mantijom, kao da je nepogrešiva. Šutimo pred sablastima koje hodaju kao vladike, govore kao učitelji, a ponašaju se kao trgovci dušama. A svaka ta šutnja – to je pristajanje. Suučesništvo. A sudioništvo u svetogrđu nije manji grijeh od samog zločina.

Vrijeme je za obračun – ne oružjem, već istinom. Vrijeme je da se imenuju odgovorni, da prestanemo skrivati đavla pod epitrahiljem. Jer tko šuti – pristaje. A tko pristaje – suučesnik je.

Ova zemlja zaslužuje očišćenje. Ako ne možemo dobiti istinsko pokajanje, barem prestanimo lagati sebe. Ako ne možemo vratiti povjerenje, možemo barem reći: ovo nije Crkva. Ovo je njezina karikatura. Dosta je bilo.

Bojan Jovanović