Bojan Pipp: Imaju sjajne mirovine, domove i vikende

Na kraju rata Bojan Pipp bio je maloljetni domobran 3. voda Željezničke baterije sa sjedištem u Grosuplju. Nakon demokratizacije napisao je svjedočanstvo pod naslovom Moji biskupski instituti, u kojem je opisao komunističko uništenje Slovenaca mučenjem i izgladnjivanjem

Na kraju rata Bojan Pipp bio je maloljetni domobran 3. voda Željezničke baterije sa sjedištem u Grosuplju. Nakon demokratizacije napisao je svjedočanstvo pod naslovom Moji biskupski instituti, u kojem je opisao komunističko uništenje Slovenaca mučenjem i izgladnjivanjem.

Bojan Pipp: Kod kuće sam već neko vrijeme i svakim danom sam sve više kod kuće. Međutim, u rujnu ili početkom listopada primio sam poziv iz terenskog ureda da ih kontaktiram odmah nakon što sam primio obavijest. Ured se nalazio na Vodovodnoj točno u gostionici Fortuna, koja se danas zove Na Brinju. To je ona poznata gostionica u kojoj je za vrijeme rata postojala baza iz koje su vojnici odlazili u svoje ubojite podvige, na akcije, kako su ih zvali. Padao je mrak, već je bilo hladno, pa sam obukao jaknu. Od kuće sam otišao u Zholger’s. Tamo gdje se siječe s Vodovodnom ulicom, i bila je najosvijetljenija, a pored nje dolazi Dermotova, četiri bjegunca skočila su na mene iz uglova i počela me tući. Jedan je bio moj kolega iz razreda, a ostale sam poznavao. Nisam nikome učinio ništa loše, nisu dobili nikakve loše poteze od mene. Odmah sam bio po cijelom licu, nos mi je bio razbijen, imao sam modrice po cijelom tijelu. Konačno, bespomoćna, čučnula sam i sakrila se kako bih se obranila i bila što manja. Udarali su me straga, sprijeda u trbuh i posvuda. Zatim su izvukli svoje oružje, gurnuli me sa sobom u leđa i odvezli me u kuću u vlasništvu obitelji Langus na ispitivanje. Tamo je bila trgovina Kamenšek, kasnije je imao Mercatorovu trgovinu, ne znam kako se zove ta ulica. Sljedeća je vila Langus.

Unutra me primio Zdenko Roter, kapetan Ozne

Unutra me primio Zdenko Roter, kapetan Ozne ili tako nešto, i počeo me ispitivati. Poznavao sam ga jer je bio srednjoškolski kolega mog starijeg brata. Sjedio je za stolom i iako nije mogao ne primijetiti kako sam sva natečena i kako mi krv teče iz nosa i lica, ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Pitao me o mom bratu, o meni, o cijelom ovom putovanju, što kažeš na što. Moram reći da je bio u pravu, dobro se snašao, iako je vjerojatno sve učinjeno pod njegovim zapovjedništvom. Ispostavilo se da je on u to vrijeme bio šef Ozne, jedva godinu dana stariji od mene. Bio sam tamo ne znam koliko dugo, više od sat vremena.

Jesu li to Slovenci, jer ne mogu biti sunarodnjaci

Kući sam stigao tek oko jedanaest. Moji su roditelji bili užasnuti mojim izgledom, ali u isto vrijeme im je laknulo. Rekli su mi kako su zabrinuti što se nisam vratio. Otišli su u terenski ured da pitaju i saznali da nisam s njima i da nisu ni znali za poziv. Možda i ne. Već neko vrijeme liječim svoje pretučene rane i kvrge. Ležao sam kod kuće, nisam izlazio na ulicu, sve mi se užasno opiralo, cijelo društvo vani, osim kućnog okruženja, gadilo mi se i opiralo mi. I tada, na putu kroz Kranj, dok su nas ljudi tukli i tukli dok smo se penjali na taj klanac, rekao sam sebi: “Ali sada vidim da smo se besplatno borili za određenu nacionalnost. Jesu li to Slovenci! Jer oni ne mogu biti sunarodnjaci, oni su tako zavedeni, okrutni i zaslijepljeni ovim komunizmom.” Bio sam razočaran i posramljen što sam Slovenac. Vani je bila samo radost, posvuda neke veze, ali ja sam preživjela i nosila tu okrutnu istinu u sebi i doživljavala je cijelo vrijeme. Nije mi se dalo izaći iz kuće. Nisam smio ići u školu, jer ni oni nisu puštali druge, Suhadolčeve djevojke, na primjer, izbacivale su iz škole jer su sudjelovale u tim studentskim antikomunističkim organizacijama.

Podlom i prljavom laži prouzročili su smrt tisuća ljudi

Dugo vremena nismo znali što nije u redu s mojim bratom. Jedne večeri čuli smo tutnjavu u poštanskom sandučiću. Otišao sam gledati. Vani nije bilo nikoga, a u poštanskom sandučiću pronašli smo poruku s rukopisom mog brata u kojoj je pisalo da se “njegova grupa uspjela probiti kroz brda Tirola u Italiju, ali da je Bojan vjerojatno ubijen”. Kasnije smo saznali da su bili u strašnoj nevolji, da su ih Englezi progonili i da su im se čudom uspjeli pobjeći. Opet ti Englezi! Smatram ih jednim od najgorih prljavih ljudi u povijesti. Nemam želju poći s tim ljudima. Podlom i prljavom laži prouzročili su smrt deset ili petnaest tisuća slovenskih dječaka, pa čak i branili svoje postupke. Reći: “Nismo znali da će se ovo dogoditi. Žao nam je, napravili smo povijesnu pogrešku!” Ne, čak su organizirali suđenje protiv Nikole Tolstoja, proglasivši ga lažljivcem i krivcem i izričući mu nemjerljivu novčanu kaznu. Prije mnogo godina nisu bili ništa drugačiji, samo pogledajte što je lord Owen radio u Bosni i Srbiji. Uvijek nešto miješaju. Samo su nitkovima, svađama i eksploatacijom kontrolirali svoje kolonije. Da nije bilo svega što je komunizam donio, Slovenija bi bila drugačija. Sada, kažu, desničari ne znaju kako se organizirati i upravljati zemljom. Naravno da ne, jer su pobijedili najbolje, ali tko god je ostao, nigdje nije stigao. Od djetinjstva nadalje, njihove su se party vode uzgajale s mlijekom za zabavu i rasle u milosti s Bogom i s ljudima. Priznajem da desnica nije tako sposobna kao ljevica, ali ne znaju kako priznati odakle dolazi strašni deficit.

U Beču sam polagao kocke i razbijao pijesak

Godinu dana nisam smio ići u školu. U proljeće sam se konačno pokolebala i namignula. Prijavio sam se za posao na Dunajskoj cesti, koja je prije bila makadam. Položio sam kocke i kajganu. Tako sam zaradio nešto novca. Inženjer koji je bio zadužen za izgradnju, pisao je Vrhovni inženjer, zadirkivao me kako to da nisam išao u školu kao mladić. Nismo imali pravo glasa, ni ja, ni moja majka, nego moj otac. Budući da je bio u službi u željezničkoj upravi, podržavao ga je OF, pasivni simpatizer, na dužnosti, slično kao i svi članovi sindikata donedavno Nisu ga imali napisanog crnom bojom, iako je imao dva takva sina.

Sve dok karakteristike nisu došle s terena…

Pa, onda sam sljedeće godine dobio pravo ići u školu. Morao sam položiti ispite nostrifikacije u svim razredima i ponovno sam počeo pohađati 7. razred gimnazije, iz koje sam u listopadu 1944. otišao u domobranstvo. Došao sam među dječake koji su bili dvije godine mlađi. Jedva da sam bio u školi dva mjeseca kada su me regrutirali u jugoslavensku vojsku. Budući da nisam imao diplomu srednje škole, dvije sam godine služio vojsku. Dok karakteristike nisu dolazile s terena, imenovan sam službenikom voda, ali onda smo protjerani i poslani u kaznene jedinice, gdje smo bili pod posebnim vojnim režimom. Bio sam konjanik do posljednjeg dana svoje vojne službe. U jesen 1948. ponovno sam se vratio kući, brzo sam se vratio u školu, položio sedmi i osmi razred, diplomirao 1950. i upisao medicinsku školu.

Slušao sam ih neko vrijeme, a onda mi je bilo dosta

Čak i kao student, imao sam peripeteju. Cijela stvar je bila, neposredno prije diplome, htjeli su me izbaciti s fakulteta. Godine 1954. (vjerojatno ne 1953.) bili smo, kao i ostali, tjedan dana u ginekološkom internatu. Znali su što sam, Lunaček, Kobal i naš Dinko. Kako bi me isprovocirali, počeli su se opterećivati o tome kakvu vrstu domobrana radi. Slušao sam ih neko vrijeme, a onda mi je bilo dosta i rekao: “Znate što, partizani su nakon rata ubili tisuće ljudi.” Pogledali su me začuđeno, prvi put kad su čuli za Rog, možda neki od njih stvarno nisu znali, ali većina ih je bila zbunjena. Znali smo već 1945. godine, znali smo za Tehar, odmah smo znali za Kočevski rog, da su svi oni koji su nestali ubijeni, ali zapravo ne za Hrastnik i druga mjesta. Naravno, to je već bilo previše za njih.

Da, ubijali smo vas i ubit ćemo vas

Smislili su vrlo intenzivan sudski i istražni sud protiv mene. Bez obzira koliko su me puta ispitivali. To je učinjeno u nekadašnjem Akademskom domu u Miklošičevoj ulici, gdje se nalazi novi dio hotela Union, nekadašnji Holiday Inn. U njemu se nastanio omladinski politički establišment. Uvijek sam se držao ozbiljnim i neustrašivim. Čuo sam ih kako kažu: “Ali ovaj je takav da biste mogli odrezati remen s njega i ne biste ga pustili.” Ponovio sam im: “Dugujete mi ovo i ono, ali u stvarnosti ne možete sakriti činjenicu da ste ubili tisuće ljudi.” Bili su vrlo oštri, a to su uglavnom moji kolege s fakulteta. Prijetili su mi protjerivanjem, a također sam bio povrijeđen time što sam morao napustiti svoju poziciju prosvjednika u histologiji.

Otpušten sam na temelju toga što nisam sposoban

Ali razmišljao sam sa svoje strane. Što je, vraže. Kod kuće, siromaštvo, sa skromnom očevom mirovinom, živjeli smo s majkom. Mama je bila snalažljiva, sama je sve sašila za nas kako bismo nekako preživjeli. Moj novac za demonstrante došao je vrlo, vrlo korisno. Kupio sam si stari bicikl za vožnju na posao. Izgubio sam ga, dobio sam otkaz na temelju toga što sam neprikladan.

Što će se dogoditi ako mi stvarno zabrane studiranje. Nešto je trebalo poduzeti. Odlučio sam potražiti razumijevanje od dekana dr. Janeza Milčinskog. Prijavio sam se da on govori. Složio se s tim. Rekao sam mu tko sam i što sam. Neko vrijeme me gleda, a zatim kaže: “Da, tako je, došao si, inače bih te nazvao.” Lijepo, ispričao sam mu sve, čak i o zavjeri sa svojim kolegama iz razreda. Nakon toga, to se smirilo, diplomirao sam u lipnju 1956. Iako sam bio među najboljim studentima, dobivajući samo devet i desetke, zakleo sam se da neću tražiti nikakvu poziciju ili pomoćnicu. Iako sam imao dobru početnu bazu, nisam se želio nigdje zapetljati. Nisam mogao zamisliti da sjedim za stolom s tim farizejima, kao što je Kobal, na fakultetu. Sama pomisao na takvo što bila mi je odvratna. Nisam imao ni volje ni želje. Zato sam se uvijek radije povukao.

Navikli smo se samo na najprimitivnije nastambe

Ovako ćemo završiti svoj životni put, radili smo ponosno, naporno smo radili cijelo vrijeme, nikada nismo bacali novac na putovanja svijetom i to je za mene svojevrsno zadovoljstvo. Što da kažem, zaboravio sam puno stvari. Stavili su nas točno na pod u tu hermetički zatvorenu sobu, voda dva puta dnevno, bez hrane, navikli smo se samo na najprimitivniji život. Jedino što sam znao bilo je kako ustati, čekati crnu tamu kao usred noći i mirno stajati dok ne dođe svjetlost. Sve to vrijeme od Podrožca do 8. kolovoza imali su nas samo slovenski govornici, čak je i lopov koji mi je ukrao sat bio Slovenac. Tako da smo fizički ubijeni, što je svakako utjecalo na percepciju. Znam za beznačajne detalje, ali puno važnih stvari mi je izmaklo iz sjećanja.

Imaju sjajne mirovine, domove i vikende

Pa, oni na suprotnoj strani su sve zaboravili. Znaju sve o svojim pobjedama i marševima, čak i kad je netko kihnuo, ali kad bi trebali reći nešto o tome, ne sjećaju se ničega. Taj gospodin Stjenka (Bojan Polak) ne zna ništa. Kočevje je za njega španjolsko selo, a on je bio taj koji je poslao svoje znalce da se zaprljaju krvlju do lakta. Ništa im ne prijeti, ništa im se ne bi dogodilo ako bi ih obraćenje zaobišlo. Imaju prekrasne mirovine, domove i vikende, ali nijedan od njih nije toliko muževan da bi rekao, tako i tako je bilo. Uvijek su u potrazi za novim fintama. Sada ne žele čuti o revoluciji jer ih je ona pokolebala. Dosta im je svega, ali nisu sretni.

Otkotrljao sam se još dvanaest koraka prema dolje, slomivši pritom lijevu ključnu kost

Vanja Kržan je 2019. godine u Savezu (br. 114) objavila svjedočanstvo Antona Masnika, koji se također vratio iz Vetrinja i stradao u komunističkoj mučionici u Biskupskim zavodima u Šentvidu. O Bojanu Pippu je rekao: “Bili smo prilično sigurni u dvorani od krvnika. Najgore je počelo kada su nas premjestili u kapelu, jedan kat više. Bilo je bez prozora, a mi smo se smrzavali na golom podu. Kad se pojavio časnik i naredio: “Zbor!”, ukočili smo se od straha. Policajac je odabrao dvojicu, koja su se morala spotaknuti do točke onesposobljavanja, sve dok se jedan od njih iscrpljen nije prevrnuo na tlo. Došlo je jutro, kad je došao red na mene da zveckam. Kaže se da je ošamario Lovšinova Staneta, svog srednjoškolskog kolegu. Pitao sam policajca: “Molim vas, ne mogu prebiti kolegu iz razreda jer mi nikada nije učinio ništa loše.” U trenu je stisnuo svoju snažnu ruku i dao mi naušnicu tako jaku da sam se otkotrljala na prvu stepenicu sa slomljenom desnom ključnom kosti i otkotrljala se još dvanaest stepenica, slomivši pritom lijevu ključnu kost. Morali su me odvesti u ambulantu. Nekako su me zamotali. Boban Pipp bio je izuzetno plemenit dječak i dobrog srca. Cijeli mjesec ili čak i duže, sjedio je pored mene tako da smo sjedili okrenuti leđima jedno drugome. To mi je ublažilo bol, a ključne kosti su mi brže zacijelile. Stane Lovshin i Cyril Armeni, obojica moji kolege iz razreda, također su bili vrlo dobri u srcu i postali su liječnici nakon rata. Koliko je dobrih momaka ubijeno! Nedostaju nam i danas. Nakon mjesec dana, naredbe su stigle svima koji su se dobrovoljno prijavili za domobranstvo. Javio se i Bojan, zajedno s još trojicom. Nitko nije ostao u dvorani, ali je Bojan Pipp ostao živ i raspoređen je u redove civila.

Ivo Žajdela, Družina, 24. 6. 2025., https://www.druzina.si/clanek/bojan-pipp-domobranci-taborisce-sentvid-3