Nikola Šubić Zrinski je u borbi protiv Osmanlija u Sigetu 1566. pred posljednji juriš povikao: „Za dom, sad u boj“, a vojska mu odgovorila: „Spremni umrijeti!“!
Neki u Hrvatskoj kažu da je poklič-pozdrav Za dom spremni! (ZDS) ustaški. Kao asocira, taj poklič, na „ustaška klanja, zločine, logore“ i što sve ne? Ali neki, poput Ognjena Krausa dodaju i još neko značenje: „Predsjednik Židovske općine Ognjen Kraus bio je gost Intervjua tjedna TNT-a. Komentirao je odugovlačenje s izmjenom Kaznenog zakona radi zabrane upotrebe ustaškog znamenja i pozdrava, kao općenito situaciju i odnos prema prošlosti u Hrvatskoj“ (tportal, 30. 1. 2022.). Među ostalim tvrdnjama, eksplikacijama i koječim t je dodao i ovo: „Radi se o civilizacijskom pitanju. ZDS je pandan pozdravu Sieg Heil“. Malo morgen, druže Krausu! Nacistički poklič „Sieg Heil“ Hitleru ili pak i drugim visokim dužnosnicima, kao i pred vojnima postrojbama i njihovim mimohodima, moglo se čuti, ne samo u ondašnjoj Njemačkoj nego i u Pragu, Varšavi, Beču, Parizu, Rimu i sve tamo do Staljingrada, tj. onamo gdje je nacistička Njemačka uspjela okupirati teritorije drugih europskih država. Pandan „Za dom spremni“ ovomu bi bio da je korišten na ulicama ili priredbama gradova u Srbiji: Beogradu, Pančevu, Nagybecskereku, Nišu, Požarevcu ili Boru ili pak i po mađarskim, slovenskim, talijanskim, austrijskim gradovima. Poklič ZDS kod nas se upotrebljavao i sad upotrebljava isključivo na području domovine Hrvatske. On nema osvajačku-agresorsku dimenziju odnosno imperijalističku dimenziju Musolinija ili Hitlera odnosno nacifašizma.
Zločinac je Broz, a ne Pavelić
Neki, također, tvrde da je NDH fašistička tvorevina, jer je tobože naslonjena na ondašnju Italiju i Njemačku, a osobito jer je donijela rasistički zakon po kojem se progoni Židove. Ali je sigurno da to nije po izvornoj volji ondašnje vlade NDH nego je uvjetovano, pod pritiskom, od nacifašista da bi uopće postojala slobodna država odnosno NDH ili imala svoju vojsku. Imamo svježe primjere iz Domovinskog rata kako je devedesetih ondašnja vlada RH morala potpisivati kojekakve sporazume, memorandume, primirja uz famozne „bijele europske promatrače“ i dodatno od strane UNPROFOR-a, koji je odmetnutim Srbima čuvao okupirani teritorij odnosno pomagao iselite Hrvate uz dodatna ubojstva od agresorskih Srba. Zar nije malo čudno što se, ovih dana, malo i manje spominje ondašnji ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić? A nije teško za razumjeti, jer se ne nalazi ni među 50 ili više svjetskih zločinaca na istoimenim listama, a „ljubičica bijela“ JBT (Josip Broz Tito), je ovisno od izvora od 10. do 13. mjesta. Da je obratno onda bi mi tek i ovih dana srkali puno vruću poparu od možemovaca, esdepeovaca, Oreškovićke, Taritaš, Kekinaca, Kosorke, Pusića, Mesića, Pupija, Puhovskog (cinkaroš naših Proljećara iz 1971.), Beljaka, Latina, srpskih Novosti, Jutarnjeg lista odnosno lijevih medija…
Provokacija u puljskoj Areni
Nitko od desničara (političara i šire) ovih dana nije nasrnuo na partizanski poklič koji se čuo na otvaranju filmskog festivala u Puli: „Smrt fašizmu, a sloboda narodu“!? Ali gdje baš u Puli odnosno u Istri čije su fojbe (kraške jame) pune ljudskih kostiju, tj. kostiju poubijanih Hrvata baš od onih koji su koristili ovaj pozdrav-poklič. Neka pokušaju, za istinu, provjeriti koliko je fašistica ili fašista u tim fojbama! Ali lakše im je provjeriti onu jamu odnosno rudnik Barbarin rov u Hudoj Jami u Sloveniji da preko onih ženskih pletenica pronađenih u sklopu kostura tog rudnika odnosno mumificiranih tijela pokojnika, tko su fašistice i fašisti, koji su tu svi živi ubačeni i zazidani s jedanaest zidova. Vjerojatno su egzekutori pred tim rudnikom prije uzviknuli: Smrt fašizmu, a sloboda narodu ili možda „živio drug Tito!“
Eto dragi Istrani i(li) Puljani, imali ste slavnu priliku i od nekidan čuti taj komunistički, pardon, partizanski poklič-pozdrav čuti kako odzvanja u Areni. Prije nego li je nastala NDH upotrebljavan je, makar djelomice pozdrav „Za dom“ uz dodatak u vrijeme Nikole Šubića Zrinskog koji je u borbi protiv Osmanlija u Sigetu (1566.) pred posljednji juriš povikao: „Za dom sad u boj“! Ili general a poslije i ban Josip Jelačić bi pred svojim vojnim postrojbama pozdravio-povikao: „Za dom! a vojska bi odgovorila „Spremni umrijeti!“ To su bila ona ali ne ustaška vremena, tj. koja je stvarna razlika po smislu ili jeziku onda i sada?
Kada je dom (domovina) u pitanju, treba spremno ići u boj. Ostalo je to u našem narodu i danas. A vidjelo se to kod Vukovara 1991. I ne samo tu. Nisu ni onda u NDH ustaše nijedno selo ili grad u Hrvatskoj sravnili sa zemljom, poubijali ili protjerali ostatak u progonstvo, kao u isto doba četnici i partizani naša sela ili mjesta poput Boričevca, Španovice, Udbine ili povijesni Zrin. Pod istim znakovljem, petokraka i kokarda, je to obavljeno tada u srazu s NDH i devedesetih u srazu s Republikom Hrvatskom. Zar, iako razoružani od JNA, tj. predajom oružja Teritorijalne obrane od izdajnika Ivice Račana i njegovih drugova iz SKH, sada SDP, nismo smjeli upotrijebiti nikakvo znakovlje i pokliče od straha da nas prozovu da smo ustaše? Upravo snaga tog pokliča, Za dom spremni, došla je po pjesmi (bojovna himna Domovinskog rata) Marka Perkovića Thompsona “Bojna Čavoglave“.
Eto, nabrojeni su, uglavnom, oni koji nisu spremni braniti dom (domovinu), ali isto ih ne mrzim; zapravo obavijam ih u pjesme ispjevane 5. srpnja 2025. na hipodromu u Zagrebu. Neka ih i ne moraju bježati nikamo iz naše Lijepe Domovine!
