Narod bez izgrađenog i življenog nacionalnog identiteta faktor je nestabilnosti prostora na kojem živi i na kojem se nacionalno traži
Svaka vrsta lutanja pojedinca ili naroda u samotraženju, i ako se još ne čitaju povijesni znaci na putu, ili ako se čitaju pogrješno s osjećajem snage bez argumenata, može odvesti u pogrješnom smjeru i neželjenom cilju. Put traženja nacionalnog identiteta nikako ne može i ne smije biti onaj kojeg označuju dva tri pojedinca, samoproglašenih gurua iz dotičnog naroda, bez obzira iz kojih slojeva zajednice bili.
Napose su opasni za narod oni koji traži svoj nacionalni identitet na prostoru na koji je došao ognjem i mačem. To su vjerski gurui. I još ako je k tomu u tom nacionalno tražećem narodu vjera i politika jedno, i ne zna se gdje počima vjera a gdje završava politika, i obrnuto, tada taj narod kojeg ti lideri, vođe i guru vode nikada se ne zaustavi i nikada se nacionalno ne nađe. Te zajednice su trajni nomadi, beduini, bez cilja, bez stalnog mjesta, bez identiteta.
Povijesna i ničim oboriva istina koja kaže da se nacionalni identitet ne traži na ulici, ili na tuđem prostoru, ili ubijanjem i nepriznavanjem već izgrađenog i življenog na teritoriju na koji su pridošli i na kojem su zatekli autohtoni narod, nije dovoljna spoznaja muslimanima u Katarininoj kraljevini da je prihvate, i ne da zastanu nego da jednom zauvijek stanu u tom svom nacionalnom lutanju. Jer, očito petsto i šezdeset dvije godine nacionalnog samotraženja u fratarskoj Bosni muslimanima nije dovoljno da priznaju da se na tuđem teritoriju, bez obzira na aktualnu brojnost i načine s kojima se traže i pokušavaju nacionalno izgraditi, ne gradi nikakav identitet. Napose ne onaj isključivosti, muslimanski, s kojim pokušavaju istrijebiti autohtoni hrvatsko katolički nacionalno vjerski identitet.
Pokoriše katolički hrvatski narod
No, da bi stali potrebno je da Katarininu kraljevinu, fratarsku zemlju i njen katolički narod kojeg zatekoše, u svom nasilničkom pohodu u ratu protiv križa, priznaju istinskim i pravim domaćinima, a svoj položaj podstanarskim. Bio bi to neki temeljac na kojem bi mogli početi graditi svoj nacionalni identitet, uz vjerski u kojem su došli i kojeg su u velikom broju bili prisiljeni prihvatiti, u islamu.
Iz radikalno vjerskoga islamskog identiteta po kojem su muslimani danas vrlo prepoznatljivi i s kojim su se samoistrgnuli iz europske kulture i civilizacije, ispod podneblja fratarske Bosne, ne mogu i ne žele izaći na pravi put koji bi ih izveo iz vjerskog ekstremizma i uveo u obitelj naroda u susjedstvu. I šire u Europu.
To i jest glavni i jedini razlog petsto šezdeset dvogodišnjeg nacionalnog samotraženja muslimana na europskoj periferiji, i koju nikad nisu prihvatili domovinom. Napose Bosnu i Hercegovinu ne mogu i ne žele prihvatiti domovinom u kojoj, ne samo pored njih nego i s njima žive kršćani i oni s kršćanima. Upravo samo zbog kršćana susjeda muslimani ne prihvaćaju Bosnu i Hercegovinu domovinom koju moraju sa njima dijeliti.
Progoni kršćana
Stoga i traje petsto šezdeset i dvogodišnji muslimanski progon kršćana s namjerom izgradnje čiste, u njenoj cjelovitosti, muslimanske Bosne i Hercegovine. Cijeli taj povijesni period muslimanskoga osvajačkog progona katolika, traje i nacionalno traženje muslimana na tom području. I još uvijek se ne nalaze, i ne vežu za to europsko kršćansko podneblje.
Nalaskom i ostankom u izabranom nacionalnom identitetu, značilo bi i muslimansko prihvaćanje podjele Bosne i Hercegovine na njena tri nacionalno vjerska identiteta, koje bi čvrsto vezali konfederalni mostovi dobrosusjedstva i mira u nacionalnim i vjerskim razlikama. Konfederalno uređenje te slojevito složene zajednice, koju je upravo nasilnička pojava islama olujno uzburkala i trajno drži nemirnom, omogućilo bi i muslimanima da u miru prihvate svoj beha dio domovinom, sa svim europskim vrijednostima, karakteristikama i znakovima koje su i zatekli kada su mačem i ognjom došli na beha tlo.
Konfederalnim uređenjem beha zajednice islama, katoličanstva i pravoslavlja, Konfederacija Bosne i Hercegovine, bi se zasigurno stabilizirala u svim državničkim segmentima, i ratovi bi bili neponovljiva prošlost, progoni i etnička čišćenja zaustavljena, sva oružja proizvedena u tajnosti skrivana jedni od drugi u svačijim tvornicama namjenske industrije bila bi prekovana u plugove. Konfederalna Bosna i Hercegovina bila bi sigurno druga eurosvjetska konfederalna Švicarska, koje povezuju i početci njihovih stvaranja.
Konfederalna Švicarska, ta zemlja svjetski uzor u svim egzistencijalnim vrijednostima naroda koji je čine takvom počela se stvarati iste godine, 1291. kada i Bosna i Hercegovina kada su te godine u nju, poslani i došli, njeni fratri. No daleko prije te godine u BiH 925. godine u hrvatskom kraljevskom gradu Tomislavgradu, čiji jubilarni 1100. spomen krunidbe kralja Tomislava svehrvatski narod ove godine obilježava, Bosna je bila kraljevski uređena, od Rima priznata i u europskoj obitelji rasla.
Fra Marin i fra Ciprijan
Tristo šezdeset i šest godina kasnije u svom hodu u budućnost susreću se Švicarska i Bosna. Već na startu svojih putova u budućnost Bosna je bila nekoliko koraka ispred Švicarske, zahvaljujući svom uređenju u kojem kralj Dragutin u katoličanstvu koje je prihvatio i živio traži od Rima da mu pošalje franjevce. I papa Nikola IV. udovoljava molbi kralja i šalje u Bosnu dvojicu revni i učeni, jeziku tih prostora vični dalmatinskih franjevaca fra Marina i fra Ciprijana, čime 23. ožujka 1291. godine započima franjevštvo u Bosni a time zapadno kršćanstvo i europska kultura.
Švicarska je u tom vremenu daleko iza, no ide i izgrađuje kao i Bosna Europu i njen identitet. Bosanski hod u obitelji europskih naroda traje sve do tragično razarajuće 1463. godine osmanlijskim osvajačkim prodorom i nasilničko prisilnom islamizacijom, dolaskom muslimana. Bosna je nasilno zaustavljena te godine, i samo zahvaljujući fratrima ne i u potpunosti istrgnuta iz europske obitelji i u potpunosti islamizirana.
Osmanlije su Bosnu vratili unatrag
No bila je to godina kada Bosna nije samo islamskom torturom zaustavljena, nego joj turski osvajači zločinima svih vrsta i predznaka mijenjaju smjer i vraćaju je u prošlost. Švicarska nastavlja naprijed, Bosna pod turskim dankom u krvi, uz rušenja crkava, ubijanja katolika, prisilnu islamizaciju, prisiljena je na hod unazad. I taj hod u prošlost pod pritiscima islama i islamista traje i danas što najbolje potvrđuje današnja slika Švicarske i Bosne i Hercegovine. Švicarska se snagom konfederalnog zajedništva svojih razlika izgradila u vodeću i primjernu zemlju svijeta, Bosna pod muslimanskom vjerskom diktaturom, i suvremenim islamskim centralizmom i unitarizmom, ne priznajući nacionalni i vjerski identitet autohtonih kršćana katolika, što je opet neki vid prisilne islamizacije, u procesu je nestanka.
Propao i zadnji unitarni pokušaj
U nestanku su i svi oni muslimanski nacionalni identiteti koje su izabirali, u njima se zaustavljali i katolicima ih prisilno nametali. Te silom nametane muslimanske nacionalne identitete, među kojima su i ovi aktualni “Građani”, i “Ostali”, danas i Europa ne prihvaća potvrdivši i presudom u silom nametanom slučaju “Kovačević”.
Presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević morala bi biti i spoznaja muslimana u kraljevini kraljice Katarine da je vrijeme izgradnje nacionalnih identiteta u Europi završen proces, i da je prisila na autohtoni hrvatski identitet u današnjoj daytonskoj Bosni i Hercegovini vid zločina. I stoga, ova presuda Europskog suda za ljudska prava u janjičarskom slučaju Kovačević iznad svega morala bi biti i početak izgradnje još jedne druge Švicarske na europskom tlu, konfederalne trožupanijske Bosne i Hercegovine. Uz to, samo takva konfederalna Bosna i Hercegovina stvara sve pretpostavke i mogućnosti muslimanima, danas Bošnjacima, kojima je tu nacionalnu odrednicu bez pitanja nametnula grupa muslimanskih vjerski i političkih lidera 1993. na svemuslimanskom saboru u Sarajevu, da stanu i ostanu u, demokratskom slobodnom izboru svih muslimana, prihvaćenom nacionalnom idenitetu i nazovu ga slobodnom voljom kako hoće i žele, jer samo takav izbor ne će se nametati drugim beha narodima, a muslimani bi konačno stali u nacionalnom traženju koje nikako da nađu.
Jer, narod bez izgrađenog i življenog nacionalnog identiteta faktor je nestabilnosti prostora na kojem živi, i na kojem se nacionalno traži. Potvrđuje to bosansko i hercegovačka petsto i šezdeset i dvogodišnja ratna stvarnost između uvijek agresivne nacionalno tražeće zajednice muslimana i obrambenog nacionalno autohtonog hrvatskog identiteta.
