Srbi u studenom 1919. godine za Tomos platili 1,5 milijuna švicarskih franaka u zlatu
Srpska pravoslavna crkva (SPC), kakvu danas poznajemo, često se doživljava kao stoljetni stup identiteta i duhovnosti srpskog naroda. Međutim, oblik u kojem je institucionalno djelovala tijekom XX. stoljeća, posebno u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, nosi sa sobom slojevitu i manje poznatu povijest. Tekst koji slijedi bavi se upravo tim oblikom SPC-a iz prošlosti — kao organizacijom koja je u značajnoj mjeri bila oblikovana, kontrolirana ili infiltrirana od strane tadašnje državne sigurnosti, tj. UDBE.
Ova analiza ne predstavlja napad na vjeru, niti na pravoslavlje kao takvo, već pokušaj da se razbije mit o Crkvi tog razdoblja kao neovisnom i slobodnom vjerskom entitetu. Cilj je da se kroz povijesne činjenice i dokumentirana svjedočanstva ukaže na mehanizme putem kojih je SPC u pojedinim fazama svoje novije povijesti bila dio šireg sustava kontrole društva.
Riječ je o političko-sigurnosnoj tvorevini iz razdoblja kada su i odora i mantija često služile istom gospodaru. Istina možda nije ugodna, ali je nužna — pogotovo kada mitovi zamagljuju povijesne činjenice. Zahvaljujem na tekstu svom subratu svećeniku o. Slaviši Lekiću, tajniku udruge Savez Kršćana Hrvatske Bojan Jovanović
Ne postoji Crkva iz razdoblja Svetog Nikolaja Velimirovića i Prepodobnog Justina Popović
Danas svjedočimo raspadu crkvene strukture Beogradske patrijaršije na svim razinama: i moralnoj i vjerskoj. No, to nije nusprodukt sadašnjosti, već posljedica sjemena koje je komunistička UDBA posijala u zenitu svoje vladavine na jugoslavenskim teritorijima. I mnogi koji su danas revni vjernici, molitelji, župljani ili jednostavno sljedbenici ove organizacije, nisu svjesni — jer im to nitko nije rekao niti objasnio — da Crkva iz razdoblja Svetog Nikolaja Velimirovića i Prepodobnog Justina Popovića – ne postoji! No, krenimo redom.
Prije sto godina, tadašnji regent Aleksandar Karađorđević izdao je Ukaz o stvaranju Srpske pravoslavne crkve (u daljnjem tekstu SPC) od triju autokefalnih (neovisnih) crkava u Kraljevini Jugoslaviji: Beogradske, Karlovačke i Cetinjske mitropolije, te poluneovisnih: Dalmatinske i Bosansko-hercegovačke (koje su bile pod jurisdikcijom Carigrada – Istanbula). Osim prethodno spomenutih crkvenih jurisdikcija, ujedinjenih u jedinstvenu Srpsku crkvu, koja i danas postoji, nova Crkva uključivala je i drevnu Ohridsku mitropoliju na teritoriju Makedonije. Jurisdikciju nad pravoslavnim vjernicima Makedonije stekla je plaćanjem poreza Carigradskoj patrijaršiji te zabranom Bugarske crkve.
Ilegalno djelovala u Kraljevini Jugoslaviji
Ova novoosnovana crkvena struktura već je imala status državne crkve u Kraljevini Jugoslaviji, ali nije imala Tomos. Kao takva, postojala je „ilegalno“, kako bi se to žargonski reklo. Proglašenje autokefalne crkve bez Tomosa bilo je u to vrijeme nezamislivo u praksi Istočne pravoslavne crkve, pa je SPC iz Carigrada dobila Tomos tek dvije godine kasnije, 1922. godine, i to na temelju principa ekonomije (kada je moguće zanemariti određena kanonska pravila radi veće koristi).
Prijevare i malverzacije
Sve je to „mirisalo“ na neku vrstu nepravilnosti, a da ne spominjemo prijevare i malverzacije — ne samo sumnjive poslove s Tomosom, već i s ujedinjenim autokefalnim crkvama poput Crnogorske. Istovremeno, tvrdnje o „osam stoljeća autokefalnosti SPC“, kao i da je bila osnivač države Crne Gore, besmislene su, jer kontinuitet neovisnosti Crnogorske crkve – Mitropolije Cetinjske – datira od Povelje Ivana Crnojevića iz 1485. godine, pa sve do njenog konačnog ukidanja 16. studenog 1931. godine, usvajanjem Ustava SPC-a. To je ujedno i prvi i jedini Ustav SPC-a, prema kojem se i danas upravlja. Zašto? Ovaj put kako bi se demonstrirao kontinuitet s tom kraljevskom crkvom i kako bi se naslijedila sva prava i materijalna dobra te prvobitne vjerske organizacije – što ona, zapravo, nije, a to ćemo dalje dokazivati.
Bukovina
Dok je Karlovačka mitropolija u Hrvatskoj imala nešto drukčiju povijest: naime, Karlovačka mitropolija bila je jedna od crkvenih jedinica Austrijskog Carstva, koja je obuhvaćala pravoslavno stanovništvo na teritoriju Hrvatske, Slovenije, ali i dio pravoslavnih podanika u Rumunjskoj, pa čak i u današnjoj Ukrajini, točnije Bukovinsku biskupiju, koja je pripojena Karlovačkoj mitropoliji prema carskom patentu od 4. srpnja 1783. godine.
Dakle, prema povijesnim podacima, Bukovinska eparhija bila je dio Karlovačke mitropolije. Konkretno, nakon aneksije sjevernog dijela Moldavije od strane Austrijskog Carstva, Pravoslavna bukovinska eparhija djelovala je u okviru Karlovačke mitropolije i postojala je do 1873. godine, kada je formirana autonomna Bukovinska mitropolija u granicama Austro-Ugarske Monarhije. Ona je postojala do 1918. godine, kada Bukovina postaje dijelom Rumunjske, a Bukovinska mitropolija gubi autonomiju i ulazi u sastav Rumunjske pravoslavne crkve. Godine 1940. sjeverna Bukovina ulazi u sastav Sovjetskog Saveza, a crkvena organizacija regije ponovno se podređuje Ruskoj pravoslavnoj crkvi – što je zasebna tema – jer ovdje želimo pokazati da je Karlovačka eparhija bila potpuno autonomna u svojim aktivnostima, bez utjecaja bilo koje crkvene organizacije poput Beogradske mitropolije, a još manje SPC-a, koja kao takva tada nije ni postojala.
S druge strane, Vaseljenska patrijaršija u Tomosu za Srpsku pravoslavnu crkvu – kao što je poznato – na dva mjesta spominje autokefalnu Crnogorsku crkvu, u smislu da je primila na znanje „ujedinjenje“ sa Srpskom crkvom, ali i da je cijeli postupak izdavanja Tomosa proveden po principu ekonomije, dakle uz svjesno kršenje kanonskog poretka.
Platili za Tomos 1,5 milijuna zlatnih švicarskih franaka
Pregovori o Tomosu za novoosnovanu Ujedinjenu pravoslavnu srpsku crkvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca vođeni su izravno u Istanbulu s Vaseljenskom patrijaršijom, a srpsku stranu predstavljao je delegat Ministarstva vanjskih poslova iz Beograda. Na kraju su Srbi u studenom 1919. godine za Tomos platili 1,5 milijuna švicarskih franaka u zlatu. Tako je Meletije IV. Metaksakis, 261. nadbiskup Carigrada – Novog Rima i vaseljenski patrijarh, uz suglasnost svojih 12 mitropolita, članova Sinoda Vaseljenske patrijaršije, odobrio i potpisao 19. veljače 1922. godine u Istanbulu Tomos o autokefalnosti Ujedinjene srpske pravoslavne crkve Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ideja izdavanja Tomosa bila je “na zahtjev… Vlade Kraljevine SHS”.
Prilagođavanje i reguliranje granica crkvene uprave prema političkim promjenama
U tom smislu, iste obvezujuće norme i dalje su sadržane i važeće u kanonskom pravu Istočne pravoslavne crkve — prilagođavanje i reguliranje granica crkvene uprave prema političkim promjenama — a jedna od tih političkih promjena je i obnova nezavisnosti država koje su nekoć bile dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije), dok Kraljevina SHS i Jugoslavija danas odavno više ne postoje.
Vaseljenska patrijaršija, koja je jednostrano odobrila srpsku autokefalnost 1922. godine, dajući joj teritorijalnu jurisdikciju nad Kraljevinom SHS, može tu autokefalnost i/ili opseg njezine jurisdikcije jednostrano ukinuti ako to smatra potrebnim — kako je izjavio sadašnji vaseljenski patrijarh u intervjuu za beogradske dnevne novine Politika u veljači 2019. godine.
PARADOKS – Današnja SPC odriče se Tomosan iz 1922.
Međutim, kada je 2019. godine došlo vrijeme da se prizna autokefalnost Pravoslavne crkve Ukrajine, što je postalo aktualno pitanje, jedan od arhijereja Beogradske patrijaršije, Irinej Bulović, optužio je carigradskog patrijarha Meletija — koji je 1922. izdao Tomos za Srpsku pravoslavnu crkvu — da je bio mason! To je trebala biti „crvena linija“ za Srpsku i Rusku pravoslavnu crkvu: da ne će priznati nijedno priznanje autokefalnosti koje je formalizirano od strane Vaseljenske patrijaršije. Drugim riječima, današnja Srpska pravoslavna crkva odriče se Tomosa koji je dobila od masona Meletija IV. Metaksakisa. Jer, istovremeno, i kralj Aleksandar Karađorđević, koji je inicirao i financirao izdavanje Tomosa za Srpsku pravoslavnu crkvu, također je bio mason!
Dolaskom komunizma u Jugoslaviju nakon Drugog svjetskog rata i preuzimanjem vlasti od strane Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika Jugoslavije, prva Srpska pravoslavna crkva koju je osnovao kralj Aleksandar Karađorđević polako je i sustavno „ugašena“. No to nije učinjeno odmah, kako se ne bi izazvao gnjev naroda, već postupno — a konačan proces završen je kada je, po nalogu Josipa Broza Tita, tzv. „UDBA“ (Uprava državne sigurnosti) na patrijarški tron u Beogradu postavila udovca i paroha Germana Đorića, poznatog po svom političkom angažmanu tijekom njemačke okupacije.
Povezanost s komunističkim vlastodršcima
Sljedeće godine komunizma dovele su u Beogradsku patrijaršiju mnoge loše ljude koji su i danas prisutni u crkvi, čineći djela koja nisu u skladu s Biblijom i Božjim učenjem. To se ponajviše odnosi na veliko bogaćenje i uživanje u svim tjelesnim i svjetovnim zadovoljstvima zemaljskog života.
Nažalost, u Beogradskoj patrijaršiji (skraćeno SPC) danas mnoge vodeće pozicije zauzimaju ljudi koje je Služba državne sigurnosti (DB, nasljednica UDB-e) još u Titovo vrijeme ubacila u Crkvu s ciljem da „komunist postane svećenik“ kako bi se Crkva uništila i razorili temelji vjere. Nevjerojatno je da, kada je s vlasti svrgnut komunist Slobodan Milošević, nitko nije razotkrio ovu službu sigurnosti, niti je itko ukazao na sve one koji su u Titovo doba ubačeni u Crkvu. Zašto? Zato što su mnogi od tih „episkopa“ zapravo djelatnici te službe, ubačeni u Beogradsku patrijaršiju kako bi je nadzirali. Ova metoda nastavila je živjeti kroz 1990-e, pa sve do danas. I to je jedan od razloga zašto, kao i u Bugarskoj crkvi, dosjei iz komunističkog razdoblja nikad nisu otvoreni, već se njihovi fascikli i dalje pune biografijama aktualnih aktera.
Ubačeni udbaš Hranislav German Đorić
Kao što smo već rekli, sve je počelo za vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, koji je za patrijarha SPC-a postavio svoju marionetu – takozvanog patrijarha Germana Đorića – dok je stvarnu vlast nad SPC-om imao on sam (na slici). German je uživao sve povlastice i usluge države (naravno, diskretno, da narod to ne primijeti), a zauzvrat nije smio ozbiljnije „dirati“ u ovlasti režima, što je i prihvatio.
Srpska pravoslavna crkva prestala je biti ono što u suštini jest, onoga trenutka kada su komunisti počeli upravljati njome, predlagati kandidate za izbor patrijarha i episkopa. Više nije bila Crkva apostolskog naslijeđa, vođena Duhom Svetim, već je postala „izvršni politički organ“ izvršne vlasti Josipa Broza Tita i njegove klike — sve do danas.
Ali krenimo redom: Prvi kojeg su komunisti doveli na mjesto patrijarha SPC-a bio je Vikentije Prodanov, a nakon njegove smrti – German. O tome svjedoči Dragoljub Vurdelja, rekavši:
> „Tri mračna datuma u novijoj povijesti SPC:
– 13. rujna 1958. godine, kada su Germanu predani žezlo i panagija SPC-a;
– 17. lipnja 1959. godine, priznanje raskolničke Makedonske pravoslavne crkve;
– 11. svibnja 1963. godine, izbor prečasnog Stevana Lastavice za episkopa centralne i istočne Američko-kanadske eparhije.“
Nakon Vikentija Udba!
Nakon Vikentija, komunistima je bio potreban potpuno lojalan čovjek koji bi Srpsku crkvu stavio u službu ateističkog režima. Takvog kandidata pronašli su u liku udovca-svećenika Hranislava Đorića, koji je zaređen pod imenom German i 1951. godine imenovan za vikarnog biskupa patrijarha Vikentija. Tijekom izborne kampanje za Germana, režim više nije skrivao svoje aktivno sudjelovanje. Svi članovi Izborne skupštine bili su prethodno detaljno obrađeni od strane UDB-e. Šef vjerskog odjela UDB-e za Srbiju, Milan Vilić, otvoreno je govorio članovima skupštine:
> „Želimo da German bude izabran, a znate da će biti izabran, bez obzira jeste li glasali za njega ili ne. Želimo imati sigurnog i pouzdanog prijatelja u liku patrijarha, a s Vikentijem smo to shvatili prekasno.“
Koverte s novcem podijeljene su svima. Jedan od primjera ucjena i zastrašivanja dolazi od igumana manastira Studenica, Platona Milivojevića, kojem su se obratili krvavi šef UDB-e Beograda Miloš Minić i još jedan njegov suradnik, zaprijetivši mu da će ga uhititi zbog javnog nemorala i pronevjere novca prilikom prodaje manastirske šume ako ne glasa za Germana. UDB-a je tvrdila da posjeduje dokaze o svim njegovim slabostima – održavanju konkubina u manastiru, nekoliko izvanbračne djece i slično.
Nekoliko tjedana prije, a i tijekom samog izbora Germana za patrijarha, po Patrijaršiji su se neprestano kretali: Dobrivoje Radosavljević, Miloje Dilparić, predsjednik ili tajnik Savezne komisije za vjerska pitanja, Krsta Leković, šef vjerske UDB-e i protojerej Milan Smiljanić, predsjednik Udruženja svećenika. Kada je patrijarh Vikentije preminuo (1958.), arhimandrit dr. Justin Popović bio je odmah sljedećeg dana protjeran iz Beograda u manastir Ćelije, s izričitom zabranom da napušta manastir sve do izbora Germana za patrijarha.
Uloga Dobrivoja Radosavljevića
Kad je Svetoarhijerejska skupština trebala izabrati tri kandidata koje bi predložila Izbornoj skupštini za izbor patrijarha (članak 43. Ustava SPC), u Patrijaršiju je s desetak pripadnika UDB-e upao Dobrivoje Radosavljević. Vladika dr. Vasilije Kostić mu je otvoreno rekao: „Molim vas, idite, jer niste član Svetoarhijerejske skupštine.“ Na to mu je Radosavljević odgovorio: „Ne ću otići odavde dok German ne uđe u trostruki prijedlog!“
Vlasti UDB-e odmah su uhitile vladiku Vasilija i odvele ga u Banja Luku, dok je Radosavljević ostao u Patrijaršiji. Istovremeno je poslan telegram da se zapečati rezidencija vladike Vasilija u Banjoj Luci. Tada je Radosavljević udario šakom o stol i viknuo vladikama: „Ne želimo patrijarha emigranta!“ (misleći na vladiku Vasilija). Pod tim pritiskom, German je rekao Radosavljeviću da se ne će kandidirati dok se vladika Vasilije ne vrati. Vasilije se doista vratio, ali vidno uplašen i slomljen.
Nakon toga, Svetoarhijerejska skupština ponovno se sastala i izabrala tri kandidata između kojih je Izborna skupština trebala izabrati patrijarha. Pod takvim okolnostima, u trostruki prijedlog uvršteni su: episkop žički German Đorić, episkop požarevački Hrizostom Vojinović i episkop banatski Visarion Kostić.
German izabran po nalogu komunista
Tijekom izbora, nakon drugog kruga glasanja, 13. rujna 1958. godine za patrijarha je izabran German (35 glasova), dok je vladika Hrizostom dobio 23 glasa, a vladika Visarion niti jedan. Dva vladike (Longin i Visarion) glasali su za Germana, svi ostali su bili protiv. Dakle, German je izabran isključivo glasovima na koje su komunisti imali utjecaj ili su ih slomili pod pritiskom.
Nakon izbora, Radosavljević je rekao: „Zašto narod i Beograd protestiraju? Zar se vlast i kralj nisu miješali u izbor patrijarha prije rata?“ No, Radosavljević je zaboravio da su tada vjernici Srpske crkve, a ne bezbožnici, imali slobodu i pravo da crkva, primjerice, baci anatemu na predsjednika vlade dr. Milana Stojadinovića i dvadeset narodnih zastupnika (1937. godine, zbog konkordata).
Radosavljevića je u Čačku podržao patrijarh German, izjavivši: „Nisu svi bili za Pašića ili Stojadinovića.“ Vladika Vasilije Kostić iznio je na Svetom arhijerejskom saboru prigovor da tadašnji vladika German nema kanonski ni ustavni uvjet da bude kandidat za patrijarha, jer nema pet godina stvarne službe kao eparhijski episkop, što propisuje članak 42. Ustava SPC: “Patrijarh se bira iz reda aktivnih episkopa koji upravljaju eparhijom najmanje pet godina.”
Episkop na papiru
Prota Hranislav Đorić izabran je 12. lipnja 1951. za vikarnog episkopa moravskog Germana, 15. veljače 1952. za episkopa budimskog, a 16. srpnja 1956. ustoličen je kao episkop žički. Dana 13. rujna 1958. izabran je za patrijarha. Dakle, on je zapravo bio aktivni dijecezanski biskup od 15. srpnja 1956. do 13. rujna 1958. godine — nešto više od dvije godine. Nikada nije upravljao budimskom biskupijom, jer nikada nije ni stupio na njezin teritorij niti na prijestolje — bio je episkop samo „na papiru“, ne i stvarno.
Tijekom izbora Germana za patrijarha, protojerej Milan Smiljanić, predsjednik Udruženja svećenika, sudjelovao je u Izbornoj skupštini. Do tada Udruženje nije bilo priznato od strane Srpske crkve, te samim time ta osoba prema Ustavu SPC-a nije imala pravo sudjelovati u izboru patrijarha.
Simonički prijestup
Slučaj izbora Germana je klasičan primjer simoničkog prijestupa (izvedeno od imena Simon, koji je u Djelima apostolskim nudio novac apostolima da bi dobio svećeničku vlast). To je najteži i najgnjusniji prijestup u Srpskoj crkvi. Novac je korišten prilikom izbora Germana za patrijarha.
Ali, nije samo novac ono što čini simoniju. To je i kada se određene osobe koje imaju svjetovnu vlast koriste tom vlašću za stjecanje crkvenog položaja suprotno crkvenim zakonima. Kako navodi dr. Nikola Milaš u Pravoslavnom crkvenom pravu, str. 520: “Simonija je kada se svjetovna vlast koristi za stjecanje crkvenih dostojanstava mimo kanonskog poretka.”
30. apostolski kanon kaže: “Svaki episkop koji se posluži svjetovnim vlastima i preko njih stekne crkvu, neka bude svrgnut i osuđen; tako i svi koji imaju zajednicu s njim.”
Isto ponavlja i 3. pravilo Sedmog vaseljenskog sabora. U slučaju izbora Germana za patrijarha korištena su sva sredstva ucjene: moć i novac. Za simoniju kanoni predviđaju najstrožu kaznu: smjenu i izopćenje. Svakom poštenom Srbinu jasno je da se ne može staviti pod jurisdikciju simonističkog patrijarha kojeg su bezbožnici izabrali ucjenom i terorom, da služi njima, a ne Crkvi. German mora doživotno otplaćivati svoj „izborni dug“ komunistima — naravno, imovinom Srpske crkve.
German je neustavno i nezakonito izabran za patrijarha, na temelju nevažećeg Ustava Srpske pravoslavne crkve. Na zahtjev Titovog režima, Ustav Srpske crkve iz 1931. (usvojen 16. studenog 1931.) izmijenjen je 1947. (19. svibnja 1947.), a prijedloge za amandmane dao je Moša Pijade. Međutim, izmjene tog Ustava nije bio ovlašten provoditi Sveti arhijerejski sabor samostalno, jer članak 278 istog Ustava jasno kaže: „Izmjene i dopune ovog Ustava vrši Sveti arhijerejski sabor u sporazumu s Patrijaršijskim savjetom.“
Patrijaršijski savjet pritom nije bio sazvan, niti je od njega zatražen „sporazum“.
Prema Ustavu iz 1947., izmijenjeni tekst Ustava da bi imao pravnu snagu u Srpskoj crkvi, morao je biti podnesen Patrijaršijskom savjetu na odobrenje. Članak 269. Ustava iz 1947. to izričito propisuje: „Utvrđuje se da će se izmijenjeni Ustav, preko Patrijaršijskog upravnog odbora, naknadno podnijeti Patrijaršijskom savjetu“ — što nije učinjeno čak 16 godina.
Čovjek s dvostrukim licem
Ne tvrdimo da je patrijarh German bio komunista. Za nas bi možda bilo i poštenije da je bio javno deklarirani komunista, nego čovjek s dvostrukim licem: jednim, izdajničkim, kojim služi komunistima, i drugim, farizejskim i svetoklepnim, kojim obmanjuje Srbe u njihovoj vjeri i slobodi. No, upravo je takav čovjek bio potreban komunistima — i samo je takva osoba mogla služiti njihovim interesima. Zato su komunisti i pazili da njihovi ljudi ne budu lako razotkriveni kao suradnici režima.
Netko će možda pitati (i time pokušati skrenuti raspravu u pogrješnom smjeru): zašto smo o svemu ovome šutjeli do sada? Odgovor je jednostavan — postoje duboki i opravdani, opći, crkveni i nacionalni razlozi. Čekali smo da ga procijenimo po djelima. Nadali smo se da će patrijarh German svojim postupcima pokazati — kako je mnoge uvjeravao, uključujući i vladike i vjernike — da je iskoristio komuniste da radi za dobro Crkve.
Tako se vladika German i predstavio srpskoj emigraciji, kada je 1951. godine posjetio Ameriku, Kanadu i Europu. No, djela su pokazala da komunisti nisu pogriješili u svojoj procjeni — jer su za srpskog patrijarha doveli upravo onoga koji će im služiti. Dragoljub Vurdelja ovako završava svoje svjedočenje.
Josip Broz Tito – stvarni vrhovni poglavar SPC-a
Ispostavilo se da je vrhovni maršal Jugoslavije, Josip Broz Tito, bio i stvarni vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve. Iako je narodu bilo prikazano da je Tito protiv Crkve, u stvarnosti su mu svećenici ljubili ruke, primali njegov „blagoslov“ i natjecali se u poslušnosti, kao da je on prvi među crkvenim jerarsima.
Iako bi današnji službenici Beogradske patrijaršije sve ovo negirali i pokušali pretvoriti u šalu, vrijeme za otvaranje dosjea je prošlo. I upravo zato sve ovo danas postaje dokaz da smo govorili istinu.
Očekivali smo da će se otvoriti tajni dosjei i arhivi tajne policije, kako bi srpskom narodu bilo javno pokazano koji su episkopi SPC-a surađivali s UDB-om i tajnim službama, ali zbog straha od gnjeva naroda, to se do danas nije dogodilo. Međutim, budući da i mi raspolažemo dovoljno podacima, počet ćemo djelovati sa svoje strane — i pokazivati javnosti tko su ti episkopi koji ne zaslužuju biti duhovni pastiri naroda.
Vrijeme je za reformu SPC-a
Često me pitaju: kakav bi danas trebao biti program onih koji žele dobro Crkvi? Na to pitanje sam često odgovarao, iako nisu svi htjeli slušati. Dakle, evo odgovora:
Jedna od ključnih točaka je — da je odavno došlo (i već predugo traje) vrijeme za reformu SPC-a. Sve dok Srpska pravoslavna crkva ostaje, i sve više postaje, privjesak izvršne vlasti, bez unutarnjeg čišćenja od ostataka komunizma i bez uklanjanja kompromitiranih dostojanstvenika, stvarne političke promjene u našoj zemlji nisu moguće. U to sam duboko uvjeren.
Stoga bi središnje teme crkvene reforme Srpske pravoslavne crkve, po mom mišljenju, trebale biti sljedeće:
- SPC, kao javna organizacija, jest birokratski entitet i kao takav treba biti raspušten.
- SPC treba obnoviti svoj kršćanski (pravoslavni) pogled na pravoslavnu vjeru, dogmatiku, Sveto Predanje i duhovni poredak iz vremena kada je vjera slijedila ispravan put Bogočovjeka Isusa Krista, odnosno, treba poništiti sve kasnije arhijereje koji su na tronove svojih eparhija došli po nalogu UDB-e i kasnijih političkih vođa – te se Crkva treba transformirati u konfederaciju nezavisnih crkava, manastira i župa (parohija).
- Vjernici trebaju birati svoje pastire, pastiri (svećenici) – biskupe, a biskupi – patrijarha. Nastavak komunističko-staljinističkog modela vertikalnog upravljanja Crkvom mora se ukinuti.
- Potrebno je oživjeti proces objave (katehizacije) – svaki član Crkve treba razumjeti zašto je pravoslavan, kao i tko je Bog, koji je Glava svih zemaljskih vladara.
- Nadalje, (u ovom slučaju uzimajući katolički primjer), potrebno je uvesti instituciju krizme (potvrde): svaka odrasla osoba, čak i ako je krštena kao dijete, mora potvrditi da pripada Pravoslavnoj Crkvi.
To je, ukratko, temeljna osnova.
Reforma je neizbježna
Stoga, Srpskoj pravoslavnoj crkvi potrebna je reforma – ona je neizbježna jer je Crkva postala institucija u službi svjetovne vlasti, bez brige za sam vjernički narod. Potrebno je prekinuti s dosadašnjom praksom prema kojoj je Crkva agent i sluga autoritarne političke moći. To, vjerujem, svi dobro razumiju – i vjernici (laici), i svećenici, pa čak i biskupi, od kojih mnogi više ne polažu nade u sadašnje vodstvo SPC-a.
Jer se ono – vodstvo Crkve – odvojilo od vjernog naroda, kako neki znaju slikovito reći, zidom svojih ogromnih palača izgrađenih između crkvene hijerarhije i vjernika, ne videći patnju naroda iza zatamnjenih stakala svojih luksuznih automobila. Briga za narod ih ne dotiče.
Prvo, nužna ostavka sadašnjeg patrijarha i svih kompromitiranih biskupa
Da, naravno, prigovorit će mi se da je ovaj program previše radikalan. I odmah ću reći – slažem se. Ali, kao što smo jasno pokazali, bogata povijest pravoslavnih naroda može biti spašena i očuvana jedino brzim i radikalnim reformama. Istina, bit će potrebno najmanje pet do sedam godina za provođenje crkvene reforme. To zato što je sam organizam SPC-a izrazito trom i ukočen. I tu činjenicu moramo biti spremni prihvatiti.
Ali s druge strane, što je tih pet do sedam godina u usporedbi s vječnošću, koja nad nama visi poput velikog bijelog oblaka?
I, naravno, neizostavan preduvjet pravoslavne reforme jest ostavka sadašnjeg patrijarha i svih kompromitiranih biskupa – po uzoru na papu Benedikta XVI., kada bi, poput njega, patrijarh i episkopi trebali završiti svoje crkvene karijere i živote u manastiru.
To je njihovo pravo mjesto.
Autor: Slaviša Lekić, teolog, putopisac, misionar, svećenik i profesor
