Općenito je dojam da su nakon Thompsonova koncerta, društvene silnice koje predstavljaju hrvatsku služinčad beogradske politike od hard jugoslavenske pornjave okrenuli na soft pornjavu
Izašao je novi časopis za kulturu Hanze medie, koji će, najavljuju u njemu, izlaziti jednom godišnje! Jupiiii!!!! I to ljeti! Jer tada se najviše čita! A novinari bi u njem kao trebali uputiti što ćemo čitati, gledati, slušati itd. Ma baš! Dovoljno je pogledati tko piše: Tomić, Ivanišević, Drakulić, Gavrilović, ekipica iz Jutarnjeg, Hana Samaržija (to je ona kojoj je Matanić lizao jer mu se nije digao), Pavić…, itd., znaš da je tome časopisu kultura zadnja rupa na svirali.
Moram priznat, najveću pažnju mi je privukla reportaža s Thompsonova koncerta na 26 stranica što teksta što slika. „Tri boje: Crno!“, tako se zove. Kao i potpisnik te reportaže, Filip Pavić, nemam puno toga zanimljivoga za izvući. On iz koncerta, a ja iz njegova osvrta. Kako je njemu koncert bio dosadan (jer nije bilo mrtvih i ranjenih), tako je meni bila dosadna njegova reportaža. 26 stranica infantilna izraza i nategnuta sadržaja, malo je reći, dosadno. Uostalom, kao i svi mogući uradci koji pseći njuše, traže, a ustvari sami kreiraju ustaštvo. Jedini cilj: poružniti Lijepu našu. A ona je tako lijepa da je to težak posao. Trebali bi ga raditi inteligentni ljudi, a ovi, hvala Bogu, to nisu.
Pavić i bijelo polje
Dade se zamijetiti da Pavić, unatoč osobnoj nazočnosti na koncertu, te suvislim argumentima njegovih prijatelja neistomišljenika, on od svojih stavova ne odustaje. Prijatelji mu primjerice vele da je ZDS iz Domovinskoga rata, ali on veli da se takvih argumenata naslušao, pa mu nemaju snagu (onakvu kakvu su u njega čipirale velikosrpske službe). I što se tu može? Pomoći mu nema. Časne sestre uslikane za tu njegovu prigodu imaju na prikazanoj fotografiji hrvatsku službenu zastavu, a on u tekstu veli da je sreo dvije časne na koncertu koje imaju zastavu s prvim bijelim poljem. Kod njih ne vrijedi ona, slika govori 1000 riječi, pače je obrnuto, riječ komesara Pilipa vrijedi više od 1000 slika. A što i da je sreo takve s bijelim poljem? Zar to nije riješeno zakašnjelom deklaracijom staraca u bijelim togama pri hrvatskoj instituciji, kratko 1941. i napokon zauvijek 1991. nazvanoj, HAZU? A možda je Pavić daltonist jer njemu je i trobojnica crven bijeli plavi, tri boje crno, a crveno polje u grbu, bijelo, svako Uboga U, Ušato… i tako redom.
Općenito je dojam da su nakon Thompsonova koncerta, društvene silnice koje predstavljaju hrvatsku služinčad beogradske politike od hard jugoslavenske pornjave okrenuli na soft pornjavu. Ali nije iz toga razloga Pavić bio dosadan jer ni jedna pornjava nije sama po sebi vrijedna da bi je uvrstili u kulturnu zanimljivost, osim ako nema elemente umjetničkoga djela. A jugoslavenska, bila soft ili hard teško da će inzistiranjem na jugoslavenštini, ikada imati karakteristike umjetničkog, esejističkog, pa i novinarsko reporterskog djela vrijednog nacionalne memorije. Zato taj časopis nikada nećete staviti ispod kreveta ili u bilo kakvu škrinju gdje čuvate i skupljate značajne stvari iz vašega života. Taj je časopis turbo instant cajka. Čisti trash!
Zaredali su tekstovi i pričice po zadatku. Od nostalgična djetinjstva i nostalgična smrada jugoslavenske škrinje vlastitih umjetničko bezvrijednih emocija do kulinarskih brabonjčića Ante Tomića. Nigdje ne vidim progresa ni progresivne literature. Nigdje ne vidim nikakve modernosti, a i trend skribomana epigona Borgesa, Kiša…, već je zamro ima desetljeće dva. Jugoslavenstvo uništava svaki zametak umjetnosti. Nas nacionalističke krkane uništava jer nam se takvi furaju na kulturu, stvaraju je takvu kakvu je, nikakvu, pa nam počinje biti odbojan sam pojam, a njih jer nisu umjetnici, a furaju se da jesu. Samo su potkapacitirani Jugoslaveni. I u toj njihovoj potkapacitiranosti leži naša krkansko nacionalistička sreća. Istina, kulturno, stojimo na mjestu, ali definitivno ne idemo u region. Jupiii!!!
Rehab Markovina
Još se jedan: Jupiii, prolomio svim desnim portalima ovih dana. Uzrok tomu je najnoviji izraz jednoga od mnogih potkapacitiranih Jugoslavena. Dragana Markovine. Sinkronizirano su uslijedili naslovi kako se Markovina odrekao jugoslavenske ideje??? I zato taj jupi, a ne zato što je potkapacitiran!? U njegovu konkretnome slučaju, zanimljive su reakcije desne javnosti. Po meni, Markovina (nije beznačajno napomenuti vremenski okvir: nakon koncerta MPT-a), podiže bijelu zastavicu svome najljućem neprijatelju: hrvatskoj državi. Po meni, on i dalje mrzi Hrvate i Hrvatsku, ali shvaća da je u manjini i da više ne želi trošiti energiju mrzeći. Općenito, čovjek koji intenzivno mrzi, a nije uzrokovao bilo kakav pad ili oštećenje, bar u mjeri u kojoj želi samome predmetu mržnje (a želi mu potpuno nestajanje), taj čovjek riskira svoje osobno psihičko zdravlje. Markovina je samo došao, životinjski survive, do zaključka da ako želi duže poživjeti da mora prihvatiti da će predmet njegove mržnje opstati s njim ili bez njega. On spašava vlastitu guzicu, okreće se osobnome zdravlju, a mi smo se svi usplahirili od sreće. Shvatio je!!! Jupiii!!! Raskrstio je. Jupiii!!! Nije ništa ljudski shvatio, čisto životinjski. U redu, razjasnio je to precizno kao da je prepričao doktorovu spiku u kojoj mu je kao pacijentu objašnjeno od čega boluje i kako se treba liječiti ako misli živjeti. I to je to. No ne mislim da će njegovi drugari poći istim putem izlječenja, a i sam Markovina, da se tako simbolički izrazim, uvijek će biti rezervist JNA, jer, za sada, kako stvari stoje, na hibridno kulturnome megdanu, ipak je jugoslavenstvo nepresušan izvor zarade.
Još prolaze jugoslavenski sadržaji, a hrvatski se stopiraju. Sjetimo se nedavna Slijepčevićeva kandidata za Oscara. Čisto jugoslavenski filmić. Nikakva promocija Hrvatske. Promocija Jugoslavije do daske. Vidljiv je značajan pad kvalitete jugoslavenskih brljotina. Stoga, iz tih razloga, imamo razloga za onaj jupiii. Doslovce, možete biti potpuno neuki i tupavi poput uboge Hane Samardžije, a biti ugurani u časopis za kulturu. Brboljiti, brabonjati, unižavati se i ponižavati furajući jugoslavenstvo svim mogućim sredstvima i najnižim strastima, nije važno kako, i za najpotkapacitiranije naći će se mjesta, ni manje ni više, unutar magazina za kulturu. Tako da bi se, a možda sam još pod dojmom Thompsonova hipodroma, moglo zaključiti da je jugoslavenska pornjava svojom cajkaškom vulgarizacijom na samome zalasku. Još tu i tamo zapišaju teritorij, pa jest u dnevnoj politici vrijedno spomena kako bi se na hrvatskome polu stvorile predispozicije za proizvode u kulturi koji će konkurirati sadržajno bez nesuvisle i inferiorne anti umjetničke strastvene mržnje spram Hrvatske.
Yu sveštenstvo
Zato je vrijedno spomena zapišavanje teritorija koje se dogodilo dokumentarcem iz 2023. „Sedma republika“. Sam naslov govori više-manje sve. Radi se o ljubiteljima Jugoslavije kroz tobože Yu rock. Iako su redikulozni kao i Rokeri s Moravu, ovi su rasprostranjeniji. Ima ih sa svih rijeka, mora i jezera bivše SFRJ. Sve skupa njih 20-ak. I toliko ih se, više-manje, zna okupiti u svakoj prigodi koja veliča pojam Sedme republike. „Zar to nije Kosovo?“, našali se moj muž dok, doslovce samo bacamo oko na Sedmu republiku. Nepotrebno ga je gledati s pažnjom jer doista, onako prepun frazi i floskula, žaljenja za mladošću doličnih Petrović Petru iz pjesme Bijeloga Dugmeta, užasno je dosadan i predvidiv.
Ipak, ima zanimljivosti i u toj dosadi i predvidivosti. Biraš one najdosadnije i najpredvidljivije. A to su ovi naši, s hrvatskih mora i prostora. Uvijek vam bauljaju tu malograđansko komesarku doktrinu o nadnacionalnoj ibermenševskom zajedništvu koji isključuje prljavu i nisku emociju; nacionalizam. Ustvari, isključuju jedino hrvatski nacionalizam. A lipo ih je drug Markovina u svome govoru odao da ide na odvikavanje od mržnje spram Hrvatske, pa ako mržnja nije niska strast, ne znam što jest. Ali oni tu mržnju i dalje smatraju uzvišenošću!? A hrvatska kulturna politika, mlitava kakva jest, još im je dozvoljava. Općenito, u ljudskim odnosima, uvijek će vam docirati i izmišljati manu oni koji najviše boluju od te mane. Tako redovito crveni fašisti i četnici nama Hrvatima dociraju o antifašizmu. Vrlo malo, ostali govornici s drugih prostora bivše SFRJ, izvan SRH, govore tako strastveno ideološki kao naša beogradska služinčad pozvana da u dokumentarcu sline, za kako vele zajedništvom, a zapravo za podređenošću velikosrpskoj ideji Jugoslavije. U dokumentarcu su to Klasić i Rundek. Smješteni u muzej Novoga vala, onako ohrabreni ambijentom i iskrivljenom hipotezom samoga dokumentarca o zajedništvu, djeluju kao kakvo nadri jugoslavensko sveštenstvo. Najmanje pričaju o rock glazbi, a najviše o ideologiji i duhovnom zajedništvu. Posebno Klasić, jer Rundek je ipak po zanimanju glazbenik, a ovaj je čisti komesar SRH, a plaću dobiva iz RH.
Znate ono, kad svećenik na misi opali po pijandurama, seksualnim manijacima, i svakojakim drugim konzumentima niskih strasti, a neki se na misi prepoznaju pa se brže bolje idu ispovjediti, tako naše Yu SRH sveštenstvo pokušava djelovati na mlađu populaciju. Nadaju se da će nekoga prosvijetliti, da će se zapitati je li pretjerao s tim hrvatovanjem koje oni, Yu popi, nazivaju niskom strašću. Misliš, vraga ima tako glupih da ih Klasić i Rundek mogu pozvati uspješno na ispovid, ali dokumentarac otkriva da ipak ima. Tako su na otoku Hvaru u malome mistu Sućuraj našli dva glupana. Ok, nisu nešto mladi, ali nisu imali ni 10 godina kad se raspala SFRJ, pa u tom kontekstu jesu. Oni su prvo kod sebe ugošćavali sve rokere iz regiona, a onda su se proširili s desetak na tridesetak ljudi, pa su kao nekad, utekli u šumu. U ovom slučaju šumicu za kampiranje, uz plažu. Pretpostavljam, ima tu sirotinje koja se želi kao onda u srbijanskim besplatnim odmaralištima diljem naše obale, besplatno okupati. A štogod i povaliti, opiti na moru, sve for free… Usput i poslušati rock glazbu, koju, istini za volju, mogu i doma. Jer, ne znam baš da će se naći kakav srbijanski antipod, neka dva glupana s Moravu te da će se uzvratna odigrati negdje u Šumadiji. Ipak im je napetije biti rokeri s mora negoli rokeri s Moravu. Iako kad se sve kockice i boje zbroje, pa i one Pavićeve; tri boje crno, one s prvom bijelom, prvom crvenom, ili prvom plavom bojom, svode se svi ti mrzitelji Hrvatske na komiku folklora rokera s Moravu. Jupiii, za nas Hrvate!
