Nema baš nijednog stručno-okolišno-zdravstvenog razloga da se posao skidanja azbestnih pregrada ne obavi u splitskom ili bilo kojem drugom hrvatskom škveru
“Sve se događa s razlogom, a nekad je razlog to što si glup i napravio si lošu odluku.”
John Neely Kennedy
“Pomislite koliko je glupa prosječna osoba i onda shvatite da ih je pola još gluplje od toga.”
George Carlin
Kada zaboravim da sam inženjer i ja bih u prosvjede
U Split je, na putu za rezalište u Tursku, doplovio brod. Prije rezališta, iz njega su se trebale skinuti unutrašnje pregrade i izolacije, koje su dobrim dijelom iz azbesta. Uz izvarani narod, profesore okoliša kojima je domet u crtankama za vrtiće, s nekompetentnom državnom upravom, uz medije i političare koji žive na jeftinom senzacionalizmu, nastala frka. Narod ne će azbest u Splitu. U državi u kojoj je uvoz 35.000 tona otpada kao dobar dan, koja povlaštenima INA/MOL na obećanju po principu „majke mi“ dozvoljava obradu biološkog otpada, bez izrade SUO-a, usred Siska, zbog bijesa koji se budi u meni, kada vidim kako građevinari (trenutno ministar Bačić) i okolištarci (trenutna ministrica Vučković) prostor i okoliš Lijepe naše pretvorili u „kasicu prasicu“, i ja bih bio protiv. Upravo spremaju novu legalizaciju bespravno izgrađenih vila i bazena. Čijih? Njihovih! Jer kome drugome inače inspekcija dozvoljava divlju gradnju, danas, kada se sa đačkog kompjutora može pratiti svaka promjena u prostoru?
Zaboravio bih inženjersko i okolišno znanje. Iako nisam baš vičan masovnim prosvjedima, zbog sve empatije svijeta za (iz)varani narod, u stilu one „Život damo, Trst ne damo“ pripremio bih transparent „Život damo, azbest u Split ne damo“ i priključio se koloni.
Azbest – čudesni materijal
A ja o azbestu inače mislim sve najbolje. Riječ “azbest” dolazi iz grčkog “asbestos” = neugasiv. Počeo se upotrebljavati u vrijeme Antike, u tkaninama otpornih na vatru, u lampama i svijećama. U tehnici se smatra “čudesnim materijalom” jer je jeftin, nezapaljiv, odličan izolator i nepoderiv.
Azbest se koristi(o), u građevinarstvu i industriji, u proizvodnji raznih aparata široke primjene, poput peći, kotlova, cijevi za grijanje i vodovod, klima uređajima, tosterima, sušilicama za kosu, hladnjacima…
Posljedice velike izloženosti azbestnoj prašini radnika, koji su desetljećima radili u radnom okruženju s visokom koncentracijom prašine, u vrijeme kada zaštitna oprema praktički nije postojala u preradi azbesta su se počele uočavati početkom sedamdesetih prošlog stoljeće. Objavljuju se medicinski dokazi o azbestozi, karcinomu pluća i mezoteliomu. Bolest se znala pojavljivati i kod ukućana radnika. Kod domaćica koje su čistile i prale radnu odjeću ali i kod drugih, jer se, u neimaštini, za prekrivače, tako barem kažu, znalo koristiti vreće u kojima je u tvornice dolazi amorfni azbest, iz rudnika. Neke vrste čestica azbesta, znaju biti u obliku oštrih iglica – vrha koplja. One se zabadaju u pluća, gdje zbog postojanosti azbesta i ostaju. Kada ih se, nakon višegodišnje izloženosti, skupi veći broj, može nastati oboljenje.
Manjina zabranila azbest
Zbog mogućih posljedica, neke države su postupno počele ograničavati i zabranjivati upotrebu azbesta. Zabrana se u pravilu odnosi na proizvodnju, prodaju, uvoz i novu ugradnju materijala koji sadrže azbest — ne na njegovo prisustvo u starim objektima i uređajima. Trenutno je to učinilo nekih 55 država. U EU-u je potpuna zabrana azbesta uvedena 2005. godine. Hrvatska je zabranila upotrebu azbesta 2006.godine, uz prijelazna razdoblja za uklanjanje.
Sjedinjene Američke Države, prema zadnjim dostupnim podacima (2024.) nisu uvele zabranu korištenja azbesta. Agencija zaštite okoliša (EPA) donijela je regulaciju o postupnoj zabrani korištenje jedne vrste azbesta, oblika „chrysotile“, do 2037. godine… Indija, Kina, Rusija, Brazil, Kanada… nisu, dijelom ili u potpunosti, zabranili korištenje azbesta.
Oni koji više ne koriste azbest, zamijenili su ga drugim materijalima, čija proizvodnja je višestruko energijski zahtjevnija od azbesta. Zamjenski materijali su u pravilu znatno, pa i višestruko skuplji od azbesta. Upitno je, je li utjecaj LCA – Life Cycle Assessment – utjecaj na životni vijek – od proizvodnje, do korištenja i prestanka korištenja – alternativnih materijala povoljniji od azbesta, uključujući i utjecaj na zdravlje. Alternativni materijali se dobiju ili iz anorganskih sirovina (staklena i kamena vuna, cement, metal za krovove…), što uključuje rudarenje i obradu na visokim temperaturama, i onim > 1400 C ili „nafte“ (teflon, aramid, preoksidirani poliakrilonitril – PAN, bitumen za šindru….), sa svim posljedicama koje prerada nafte nosi sa sobom. Emisije „eq.CO2“ su kod njihove proizvodnje višestruko veće nego kod azbesta. Zbog skupoće, toplinsku izolaciju kuća može si priuštiti manje ljudi.
Unatoč zabrani azbesta u 55 država, činjenica da SAD i drugih skoro 150 država nisu uveli zabranu, sklon sam mišljenju, da je zabrana uslijedila zbog sličnih, meni nedokučivih razloga, da na plastičnim bocama mora ostati čep, i da se zabrane slamke iz papira. Ne slažem se u mnogome s politikom Trumpa, ali što se tiče papirnatih slamki, pozdravljam njegovu namjeru da ponovno dozvoli i plastične slamke, pa tko voli nek’ izvoli.
Uklanjanje pregrada od azbesta u brodovima posao bez utjecaja na okoliš i zdravlje
Kada u meni progovara inženjer, kojeg na ovim prostorima nema tko da ga sluša, onda bih rekao da je brod iz kojeg su se trebale skinuti azbestne pregrade, bezopasan posao. Nema baš nijednog stručno-okolišno-zdravstvenog razloga da se taj posao ne obavi u splitskom, ili bilo kojem drugom škveru. Pregrade bi se skidale u unutrašnjosti broda. Sukladno obveznom tehničkom standardu uklanjanja azbesta, sva vrata i prozori bi morali biti zatvoreni. Azbest i azbestna prašina bi ostali unutar broda. Pitam se, jesu li za taj posao uopće trebale posebne dozvole. Osobno mislim da nisu bile potrebne, jer Brodosplit gotovo sigurno ima u radnim postupcima i postupak razgradnje broda, a svaki brod ima pregrade u kojima je i azbest. Uvjet je, je li Brodosplit osigurao konačno zbrinjavanje azbesta. Ali ni to nije problem. To bi moglo biti neko od odlagališta koje ima posebne kazete za pohranu azbesta, ili dogovor s nekim da se azbest izveze. Ima jako puno onih koji bi to rado učinili.
Vjerujem da Brodosplit ima potrebne dozvole, jer se u škveru i remontiralo i rezalo brodove. Ishitrena naredba da brod mora napustiti Brodosplit mogla bi postati jako skupa. Čak sam uvjeren da bi država lako mogla snositi nastali trošak i gubitak zarade Brodosplitu.
Nakon presedana u Splitu slijedi li zabrana rada svim brodogradilištima?
Ostavljam malu rezervu, da su neke dozvole možda bile potrebne. Ako jesu, radi li se o presedanu. Naime, imaju li sva brodogradilišta u Hrvatskoj, koja se pusta desetljeća bave remontima, takve dozvole? Naime, u Hrvatskoj, osim Brodosplita – Remontno brodogradilište, koji u sklopu većih projekata radi i rezanje brodova za otpad ili reciklažu, prema društvenim mrežama iskustvo s rezanjem vojnih i trgovačkih ima brodogradilište Viktor Lenac (Rijeka – Kostrena), a Brodotrogir – Remont i Servis – ima opremu i infrastrukturu za rezanje starijih brodova, koju vjerujem koristi. Manja brodogradilišta i specijalizirane tvrtke u Šibeniku i Lošinju povremeno obavljaju rezanja manjih brodova ili jahti.
Ponavljam, kod remonta, sa i bez rezanja brodova i jahti, u svim brodogradilištima se susreću s azbestnim pregradama? Znači li ovaj presedan da u buduće nijedno brodogradilište ne će smjeti primati stare brodove i da je to konačni kraj brodogradnje kod nas? Hoće li država, po principu splitske prakse zabraniti obavljanje remonta brodova koji imaju azbest? Digne li se, na primjeru Splita, narod Kostrene, Trogira, Šibenika, Lošinja…. Po logici, kada ne može kod njih zašto bi kod nas, ne bi me čudila takva ludost.
Utjecaj juga na splitske odluke
Zašto je dignuta azbestna frka u Splitu? Možda je puhao jugo, koji zna imati razorne posljedice na odlučivanje. Nedavno se gradonačelnik Tomislav Šuta odrekao obrade otpada na odlagalištu Karepovac, i trenutne godišnje uštede građanima Splita od milijun eura. Ušteda će biti puno veća kada se pusti u pogon CGO Lećevica.
2 komentara
Ovdje se, koliko zna radilo o uklanjanju unutrašnjih pregrada, da se “osuši” brod za rezanje. Uobičajeni postupak. Jadrolinija uvozi stara plovila, čija unutrašnjost je također izrađena od materijala koji sadrži azbest. Ne bi li Jadroliniji trebali postaviti uvjet da nakon pretanka korištenja plovila azbest izveze? Da li da se drugim brodogradilištima dozvoli remont brodova koji u unutrašnjosti imaju azbest? Zašto SAD i Kanada (da ne nabrajam druge, koje rado omalovažavamo zbog mjera zaštite okoliša) nisu zabranili azbest kao mi (i EU)? Kada smo tako protiv bilo čega (štetnog) od drugih, zašto se ne pokažemo visoko moralni i ne prestanemo naš otpad (opasni, medicinski,…) slati drugima? Okoliš je voda duboka….
G. Simončiću, nemam predrasude o azbestu, ali imam iztančan osjećaj za poslovne podvale, koje u Hrvatskoj čine svakodnevicu. Plovni objekt je dotegljen u Split, ne kao brod, nego kao plovni dotegljeni objekt. Ne izplovljava, jer sada ne može biti u statusu broda. Pravo pitanje je, što i tko je poslovno dogovorio? Prosvjed je u redu, ako trebamo postati odlagalište azbesta, to se mora jasno i nedvosmisleno komunicirati s javnošću.
Znam, da se kod nekih plovnih objekata mora ugrađivati aazbest. To su termoizolacijski slojevi kod svih pregrijanih dielova primjerice raketni lanseri, a to brodogradilište je licencirano za remont vojnih brodova.
Nu, odlagati neki drugi azbest je neprihvatljivo, dokle god za pojedince vriedi pravilo da vrlo ograničeno i uz plaćanje može odlagati pokrovne azbestne ploče s krovova. Trebaju li građani plaćati za ono što je nekada bilo promicano kao napredno, a na drugoj strani, licencirana tvrtka to čini radi profita i, ne plaća zbrinjavanje višestruko više od građana!?
Komentari nisu aktivni.