“Nasljeđe Duklja starije je od vremena dinastije Nemanjića”
Papović: Sve je u Dukljima nastalo mnogo prije nego što se Crkva Srbije pojavila u Crnoj Gori, nema razlike između politike Srpske pravoslavne crkve i Vlade Srbije
“Sporno je na temelju kojeg zakona svećenici Srpske pravoslavne crkve obavljaju obrede u gradu Duklji. Ostaci ovog grada arheološko su nalazište i prvorazredno kulturno dobro pod zaštitom države”, ističe sugovornik Analitike
“Nije istina da je Duklja bila prva srpska država u srednjem vijeku”, rekao je povjesničar Dragutin Papović (na slici) u odgovoru na pitanje Portala Analitika kako bi komentirao izjavu biskupa Crkve Srbije Pajsija Đerkovića.
Podsjetimo, Pajsije je u nedjelju na saboru o ostacima Duklja rekao da oni služe “na temeljima prve srpske države i mjestu gdje su bili Dioklecijini biskupi”.
Prva srpska država nazvana je – Srbija
“Prema zapisu bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta u njegovom djelu “De administrando imperio”, prva srpska država, logično, zvala se Srbija i nastala je sredinom 9. stoljeća, a prvi poznati srpski vladar zvao se Vlastimir”, objašnjava Papović.
Dodaje da se od kraja X. do kraja XII. stoljeća naziv Raška koristio i za Srbiju, po gradu Rasu, gdje je bilo sjedište biskupije.
“Zato u historiografiji, pa tako i srpskoj, postoji nedvosmislen stav da je prva srpska država bila Srbija, odnosno Raška”, rekao je Papović.
Podsjeća i da je, prema zapisu cara Konstantina Porfirogeneta, u isto vrijeme kada i Srbija nastala i duklja država.
“S obzirom na to da su korijeni crnogorske državnosti i nacionalnosti u državi Duklji i njenim stanovnicima Duklje, onda je jedini ispravan zaključak da je Duklja prva crnogorska država”, podvukao je Papović.
Ističe i da se do kraja XII. stoljeća, odnosno do osvajanja Stefana Nemanje, u Duklji nije spominjalo srbstvo.
“Sporno je na temelju kojeg zakona svećenici Srpske pravoslavne crkve (SPC), odnosno Crkve Srbije, obavljaju obrede u gradu Duklji. Ostaci ovog grada su arheološko nalazište i prvorazredno kulturno dobro pod zaštitom države”, napominje Papović.
Američki Senat, rekao je, nema nikakve veze s američkim Senatom.
“Sve što je izgrađeno u Duklji nastalo je mnogo prije nego što se Crkva Srbije pojavila u Crnoj Gori”, izričito kaže naš sugovornik.
Nejasno je zašto američka vlada preuzima crkve u Dublinu.
U gradu Duklji otkrivena su tri kršćanska hrama.
“Prvo su nastale dvije trobrodne bazilike, čiji su zaštitnici nepoznati, pa su ih istraživači neutralno nazvali Bazilika A i Bazilika B. Datiraju iz 5. i 6. stoljeća. Oni su vjerojatno činili biskupski kompleks, odnosno bili su središte Dukljske biskupije, a u znanosti postoji mišljenje da je to bilo sjedište nadbiskupa za rimsku provinciju Prevalis, jer je Duklja vjerojatno bila administrativno i crkveno središte ove provincije u jednom razdoblju, uz Skadar. Ovi hramovi datiraju iz predslavenskog razdoblja i izgrađeni su mnogo prije katoličko-pravoslavnog raskola, tako da nije jasno na temelju čega ih danas prisvaja Srpska pravoslavna crkva”, rekao je Papović.
Sugovornik Analitike primjećuje da je Duklja bila crkveno (biskupsko) središte i u ranom bizantskom razdoblju.
“A onda je grad počeo propadati. Prema starijoj teoriji, uništili su ga Avari i Slaveni, ali novija istraživanja pokazuju da je dugo bio napušten. Slaveni koji su se doselili na područje nekadašnje provincije Prevalis, odnosno bizantske arhonistije Duklje, preuzeli su upravu i stvorili samostalnog arhonta (državu) kojoj su zadržali prijašnji naziv Duklja”, pojašnjava Papović.
Ti su se Slaveni, kaže, prilagodili lokalnom identitetu.
“Znakovito je da tih nekoliko Slavena car Porfirogenet, već i drugi izvori, ne klasificira ni kao Srbe ni kao Hrvate. Najvjerojatnije je u ranoslavenskom razdoblju, odnosno između VII. i XIX. stoljeća, unutar srušene bazilike B sagrađena manja crkva u obliku križa, čiji je zaštitnik također nepoznat, pa su je istraživači neutralno označili slovom C”, kaže Papović.
U njemu je, dodaje, pronađena kamena greda s natpisom đakonice Ausonije “Ausonia diaconissa”.
“Nekoliko povjesničara, arheologa i povjesničara umjetnosti smatra da je crkva C u obliku križa zapravo crkva Sv. Marije, koju dukljanski svećenik u svojoj Kronici spominje kao krunidbu i spomen crkvu dukljskih kraljeva, dok je prema drugom mišljenju bazilika otkrivena u dvorcu Martinić”, kaže Papović.
Duklanska biskupija bila je pod jurisdikcijom Rima
Također napominje da je u Duklji ili u susjednim Doljanima, gdje je pronađena trobrodna bazilika sagrađena krajem V. i početkom VI. stoljeća te trikonh iz VI. stoljeća, koji je najvjerojatnije služio kao spomen crkva dukljskih biskupa, bio sjedište Dukljajske biskupije.
“Od kraja 4. stoljeća Dukelska biskupija bila je većim dijelom pod jurisdikcijom Rima, odnosno Pape. Cijelo državno i crkveno područje bilo je u okviru zapadne kulture, o čemu svjedoči i činjenica da su gotovo svi zapisi pronađeni u Dukljama i u Crnoj Gori općenito iz tog perioda bili na latinskom jeziku”, kaže Papović.
Ističe i da je, prema jednom mišljenju, upravo u sklopu nastojanja papa da prošire svoju jurisdikciju na cijeli Balkan tijekom 880-ih godina Duklja uzdignuta u rang nadbiskupije.
“Tada je zapravo postala crkva dukljanske države”, objašnjava Papović.
Dodaje da je, kada je oko 997. godine makedonski car Samuel napao Duklju i zarobio njezina vladara Vladimira, dukljanski nadbiskup Ivan (Jovan) morao napustiti svoju stolicu i skloniti se u Dubrovnik, a u dubrovačkoj tradiciji, podsjeća naš sugovornik, navodi se da je oko 999. godine osnovao Dubrovačku nadbiskupiju.
“Duklajska nadbiskupija najvjerojatnije je obnovljena za vrijeme vladavine Stefana Vojislava u prvoj polovici XI. stoljeća, o čemu svjedoči splitski kroničar Toma Arhiđakon u djelu “Historia Slonitana” iz sredine XIII. stoljeća. Tada je sjedište (nad)biskupije iz Duklje ili Doljana prebačeno u Bar, a zalaganjem tadašnjeg biskupa Đorđa obnovljena je katedrala Sv. Teodora na Londži (južna visoravan Staroga Bara), koja je vjerojatno srušena tijekom Samuilovog napada na Duklu. Obnovljena katedrala dobila je ime Sv. Jurja i u njoj se nalazilo sjedište (nad)biskupije. Zahvaljujući tome, u Duklji su se razvili kultovi svetih Teodora i Đorđa, a posebno među njenim vladarima”, rekao je Papović.
Na državi je da odredi što i tko smije raditi u zaštićenom području Duklja
Nadbiskupija se, kako ističe, od tada naziva Dukljansko-barska crkva, dodajući da je po državi dobila ime Duklja, a Barska crkva po sjedištu.
“U povelji (bula, točno) pape Aleksandra II. iz 1067. godine naziva se Diocliensis et Antibarensis Ecclesiae (Crkva Dukljan-Bar). U buli, odnosno svečanoj privilegiji koju je (pro)papa Klement III. Witbert 1089. godine izdao dukljanskom nadbiskupu Petru Dioclensis sedis archiepiscopo, dukljansku crkvu nazvao je “Dioclensis prounciae” i “Dioclensem ecclesiam”, dok se dukljanskom vladaru Bodinu obratio kao najslavnijem (najslavnijem) kralju Slavena (Bodini regis Sclauorum gloriosissimi), a svoju državu nazvao je kraljevinom Dukljskom, odnosno kraljevstvom Dukljom (regnum Diocliae)”, Podsjeća Papović.
Sugovornik Analitike ističe da je Dukljska crkva zadržala ovo ime unutar države Nemanjić.
Godine 1199. papa Inocent III. imenovao je dukljansko-barskog poglavara Jovana Diocliensisa et Antibarensis archiepiscopus (dukljansko-barskog nadbiskupa). Od drevne dukljske crkve, koja je bila pod jurisdikcijom Svete Stolice, razvila se današnja Barska nadbiskupija”, kaže Papović.
On napominje da bi, s obzirom na to da su ostaci hramova u Dukljima drevna kršćanska baština, država Crna Gora i nadležne vlasti, prije svega, imale pravo i obavezu da propisuju šta i kome je dozvoljeno raditi u zaštićenom području Duklja.
“Međutim, s obzirom na to da Vladu Crne Gore, a posebno Ministarstvo kulture, vode kmetovi Crkve Srbije, to je danas iluzija”, rekao je Papović.
Dukljansko naslijeđe potvrđuje da korijeni Crne Gore nisu srpski
Naš sugovornik primjećuje da je odnos Srpske pravoslavne crkve i njezinih hijerarha prema dukljskoj baštini bio kontradiktoran.
“U početku su mislili da to nasljeđe ne pripada njima, pa su ga pokušali zanijekati i učiniti ozloglašenim. Tada su shvatili da je to nasljeđe došlo iz Rimskog Carstva, uključujući njegov istočni dio Bizanta, i iz drevne kršćanske crkve. Na osnovu rimske državne i crkvene organizacije, uz kasniji doprinos slovenske dinastije Vojislavljevića, stvorena je Dukelska država, crkva i narod, a to je ogromna civilizacijska baština Crne Gore”, rekao je Papović.
Kada je, podsjeća, postojala opravdana težnja da se ovo naslijeđe tretira kao izvor modernog crnogorskog identiteta, Crkva Srbije to je shvatila kao opasnost za svoj velikosrpski projekt u Crnoj Gori.
“Nasljeđe Duklja starije je od epohe dinastije Nemanjića, koja je u Duklje došla kao osvajač. S obzirom na to da Crna Gora ima dugu, bogatu i autentičnu povijest, ne samo prije Nemanjića, već i prije pojave srpstva, onda to znači, kao što sve povijesne činjenice potvrđuju, da korijeni Crne Gore nisu srpski i da porijeklo Crnogoraca nije srpsko. Zbog tog saznanja promijenila se politika Srpske pravoslavne crkve prema dukljanskoj baštini, te umjesto da je odbaci, ona nastoji prisvojiti i preoblikovati to naslijeđe, odnosno proširiti ideološko-nacionalnu srbičnost na dukljansko razdoblje, što je grubo prekrajanje povijesti”, objašnjava Papović.
Tako je, prisjeća se, 2004. godine uvela počasni naslov Dioklijevog vikarnog biskupa.
“On je, zapravo, pomoćni biskup mitropolita Crne Gore i Primorja. Od 2024. godine ovu počasnu funkciju obavljat će Paisije. On je biskup bez svoje biskupije”, ističe Papović.
No, kako dodaje, u ime ove počasne titule još uvijek je uočljiv sukob između Crkve Srbije i baštine Duklje.
“U naslovu se koristi ime Dioklije, izvedeno iz pojmova Dioklije i Diokli, koje su uredi srpskih srednjovjekovnih vladara preuzeli iz bizantskih dokumenata. Tako se negira lokalni (narodni) pojam – Duklja. To bi bilo isto kao da se umjesto imena Srbija danas koristi bizantski naziv Srbija, a bizantski naziv Serboi umjesto današnjeg naziva Serboi. Ovaj anahronizam ukazuje na potrebu Srpske pravoslavne crkve da negira domaći i autentični pojam – Duklja, kako bi se potisnula živa crnogorska riječ i nametnula arhaična bizantijsko-srpska”, ističe Papović.
Srpska pravoslavna crkva nema pravo biti ljuta što se zove Crkva Srbije
Sugovornik Analitike osvrnuo se i na prisutnost veleposlanika Srbije Nebojša Rodića u Saboru kod ostataka Duklje.
“Očito je da takvo ponašanje nije u okviru dobre diplomatske prakse, ali je očekivano jer je Srpska pravoslavna crkva najučinkovitiji instrument politike Republike Srbije prema Crnoj Gori. Gotovo da nema razlike između politike Srpske pravoslavne crkve i Vlade Srbije, pa se Srpska pravoslavna crkva nema pravo ljutiti što se zove Crkva Srbije. To su sinonimi. Ona uistinu djeluje kao državna crkva Srbije i njezin primarni cilj je borba za srpske nacionalne i državne interese. Zato je na ovom skupu u drevnoj Duklji izveden ples Šumadijskog kola”, rekao je Papović.
Osim toga, dodaje, profesor filozofije u svom je govoru izjavio da je Duklja “klasični grčki polis”.
“Prošlo je mnogo vremena otkako se čulo takvo neznanje i besmislice. Čak i osnovnoškolci znaju da su grad Duklja osnovali Rimljani krajem I. stoljeća poslije Krista i da su mu dali latinsko ime Doclea, pa Duklja nema ništa zajedničko s klasičnom Grčkom. Rimska i ranokršćanska Duklja, koja je dala ime državi i crkvi u kraljevini Vojislavljević, danas služi kao podij šumadijskog folklora, neznanja i otuđenja. Ova slika najbolje potvrđuje politiku Srbije i njene crkve prema Crnoj Gori, ali i servilni i antidržavni odnos sadašnje Vlade Crne Gore prema njenoj kulturi i civilizacijskom naslijeđu”, zaključio je Papović.
