EU je obećao budućnost obnovljive energije, ali je li još uvijek na dobrom putu? Kako se političke promjene, kašnjenja politika i pravne bitke odvijaju, energetska tranzicija suočava se s novim preprekama. Idemo li i dalje naprijed ili Europa počinje nazadovati?
Nekada davno, točnije 2019., europski zeleni plan bio je zlatno dijete politike EU-a. Političari diljem spektra prihvatili su ga s entuzijazmom, obećavajući kontinent koji pokreću obnovljivi izvori energije i bez emisija koje uništavaju klimu do 2050. godine. Pet godina unaprijed i taj zeleni sjaj počeo je blijedjeti. Ruska agresija na Ukrajinu 2022. bacila je energetska tržišta u kaos, razotkrivajući ovisnost bloka o fosilnim gorivima. Naknadna borba za energetsku sigurnost ubrzala je neke aspekte energetske tranzicije, ali je također preusmjerila fokus EU-a na neposredne gospodarske i obrambene probleme. Zatim je uslijedio politički potres 2024.: na vlast je došao neviđeni val krajnje desnih i konzervativnih stranaka, od kojih su mnoge željele srušiti ekološke propise u korist “konkurentnosti” i “deregulacije”.
Ovaj promjenjivi politički krajolik već se pretvorio u akciju. EU je nedavno odgodila svoju značajnu Uredbu o krčenju šuma nakon otpora industrije, dok su krajnje desni Europski konzervativci i reformisti i novoosnovana skupina Patrioti za Europu signalizirali svoju namjeru da oslabe ili ukinu ključne elemente Europskog zelenog plana. Uz sve veće političko protivljenje, budućnost prelaska Europe na čistu energiju sve je neizvjesnija. Je li još uvijek na pravom putu – ili ga ovi vjetrovi počinju usporavati?
Slika na razini EU-a
Unatoč tom političkom pritisku, energetska tranzicija EU-a i dalje napreduje – barem na papiru. U 2024. godini gotovo polovica električne energije u bloku dolazila je iz obnovljivih izvora, što je dramatičan skok u odnosu na samo 34 % u 2019. godini. Ovo nije samo napredak – to je strukturalni pomak. Korištenje fosilnih goriva se raspada. Ugljen, nekoć okosnica europskog elektroenergetskog sustava, pao je na manje od 10 posto mješavine električne energije, što je najniži udio u desetljećima. I u simboličnoj prekretnici, solarna energija je prvi put prestigla ugljen.
Vjetar je u međuvremenu zadržao svoju poziciju drugog najvećeg izvora energije nakon nuklearne, nastavljajući nadmašivati fosilni plin. To je značajno. Proizvodnja električne energije na plin u Europi smanjuje se već pet godina zaredom, unatoč rastućoj potražnji za energijom i povećanju izvoza električne energije iz EU-a. Čak i dok je blok morao slati više električne energije preko granica – u zemlje s nedostatkom energije poput Ukrajine i Velike Britanije – ovisnost o fosilnim gorivima nastavila je opadati. Međutim, iako je EU u cjelini napravila impresivne korake – s vjetrom i suncem koji sada proizvode gotovo polovicu električne energije i ugljena u bloku na aparatima za održavanje života – na nacionalnoj razini, tempo napretka je vrlo neujednačen.
Podjela država članica
Energetska tranzicija EU-a nije samo apstraktna politička rasprava – ona se odvija u stvarnom vremenu u državama članicama. Neke zemlje prihvaćaju energetsku tranziciju raširenih ruku, gurajući ambiciozne politike i ubrzavajući svoj prelazak na obnovljive izvore energije. Drugi? Tretiraju to kao nezgodan posao – odugovlače, odgađaju obveze ili tiho spuštaju svoje ciljeve kada nitko ne gleda.
Da bismo razumjeli te razlike, možemo pogledati nacionalne energetske i klimatske planove (NECP) – nacrt za postizanje europskog zelenog plana. Svaka država članica zakonski je obvezna podnijeti jedan u kojem navodi kako planira povećati obnovljive izvore energije, smanjiti emisije i poboljšati energetsku učinkovitost. Snažan NECP signalizira stvarnu predanost, potkrijepljenu jasnim politikama i ulaganjima. Slab ili nedostajući NECP bljeskajući je crveni znak upozorenja da zemlja odugovlači ili nazaduje u klimatskoj politici. A trenutno su ti znakovi upozorenja posvuda – neke zemlje guraju naprijed, dok druge zaostaju ili se čak i ne pojavljuju.
Tko određuje tempo?
Neke države članice ne samo da ispunjavaju ciljeve EU-a, već ih i premašuju. Danska, Španjolska i Nizozemska ostvarile su znatan napredak u povećanju energije vjetra i sunca te postavile ambiciozne ciljeve koji u nekim slučajevima nadilaze ono što EU zahtijeva.
Španjolska je, na primjer, obećala doprinos obnovljivoj energiji koji premašuje ciljeve EU-a za 10 postotnih bodova. Zemlja je posljednjih godina značajno proširila svoje kapacitete za solarnu energiju i vjetar, smanjujući ovisnost o fosilnim gorivima i povećavajući domaću proizvodnju električne energije. Predviđa se da će Danska, zemlja s dugogodišnjim fokusom na obnovljive izvore energije, premašiti svoje nacionalne ciljeve. Zemlja je nastavila širiti svoj sektor energije vjetra, koji već igra ključnu ulogu u kombinaciji električne energije.
Nizozemska je, unatoč prethodnom zaostajanju u energetskoj tranziciji, povećala napore za razvoj projekata vjetra na moru i postupno ukidanje energije iz ugljena. Iako i dalje postoje izazovi, kao što su zagušenje mreže i potreba za daljnjim ulaganjima u infrastrukturu, nedavni razvoj politika upućuje na napore da se ubrza odmak od fosilnih goriva.
Tko zaostaje?
Ali ne kreću se svi u pravom smjeru. Na primjer, Francuska (samoproglašeni klimatski lider) i Švedska (dugogodišnji predvodnik u obnovljivim izvorima energije) tiho ne uspijevaju. Njihovi najnoviji NECP-ovi otkrivaju nedostatke u ciljevima za obnovljive izvore energije, što izaziva sumnju u njihovu sposobnost da ispune klimatske ciljeve EU-a.
Ažurirani energetski i klimatski plan Francuske uključuje doprinos obnovljive energije koji je 10 postotnih bodova niži od onoga što se zahtijeva pravom EU-a, što je jedan od najvećih deficita među državama članicama. Za zemlju koja se voli predstavljati kao klimatski lider, ovo je očita kontradikcija. Francuska vlada dugo je davala prednost svojoj nuklearnoj industriji u odnosu na obnovljive izvore energije, a iako je nuklearna energija niskougljični izvor energije, njezina nevoljkost da brzo poveća proizvodnju energije vjetra i sunca sada je stavlja izvan koraka s naporima diljem EU-a.
Možda je najiznenađujuća slabija Švedska. Za razliku od Francuske, Švedska ne samo da propušta svoj cilj obnovljivih izvora energije – nije ga čak ni navela u svom najnovijem NECP-u. Za zemlju koja se povijesno smatrala klimatskim liderom, nedostatak jasne predanosti širenju vjetra i sunca u ažuriranom planu zabilježen je kao značajan propust. Zbog nedostatka detalja teško je procijeniti je li Švedska na dobrom putu da ostvari svoje dugoročne klimatske ciljeve.
NECP-ovi se zanemaruju
Izazovi u vezi s NECP-ovima nadilaze slabe obveze – neke su se zemlje borile da ih podnesu na vrijeme. Unatoč pravno obvezujućem roku 30. lipnja 2024., do sredine listopada 2024. samo je 11 od 27 država članica EU-a dostavilo svoje konačne ažurirane planove. Europska komisija pozvala je u studenome 2024. preostale države članice EU-a da dostave svoje dospjele NECP-ove, naglašavajući važnost pravodobnih i potpunih podnesaka. Iako se broj podnesenih planova povećao na 22 od 27 do veljače 2025., nekoliko je zemalja i dalje propustilo rok ili dostavilo nepotpune planove.
Ako vlade odgađaju ili smanjuju prioritet tih planova, to otvara šira pitanja o tome osigurava li trenutni okvir upravljanja EU-a učinkovito usklađenost s njegovim klimatskim ciljevima – ili nacionalne političke promjene počinju potkopavati kolektivni napredak.
Rastuća frustracija
Nedostatak ambicije u nekoliko nacionalnih energetskih i klimatskih planova nije prošao nezapaženo. Koalicija nevladinih organizacija za zaštitu okoliša poduzela je pravne korake protiv Francuske, Njemačke, Irske, Italije i Švedske, tvrdeći da njihovi slabi ili nepotpuni planovi krše klimatske zakone EU-a. Njihov slučaj temelji se na višestrukim nedostacima: ovi planovi ne samo da ne ispunjavaju pravno obvezujuće ciljeve obnovljive energije, već im nedostaje i transparentnost subvencija za fosilna goriva – ključna mjera odgovornosti koja osigurava da vlade objavljuju financijsku potporu industrijama s visokim emisijama. Osim toga, nevladine organizacije tvrde da te države članice nisu uključile javnost u postupak donošenja odluka, unatoč tome što je javno savjetovanje ključni uvjet u okviru upravljanja EU-a.
U međuvremenu, energetski analitičari izrazili su sličnu zabrinutost, upozoravajući da vlade ne idu u korak s tržišnim kretanjima. Energetski think tank Ember Energy bio je posebno izravan, rekavši da su “tržišta obnovljive energije napredovala, ali vlade nisu”. Privatni sektor već ulaže u vjetar i solarnu energiju na rekordnim razinama, a novi kapaciteti i dalje rastu diljem EU-a.
Međutim, bez snažnih politika na razini država članica, nadogradnje infrastrukture i proširenja mreže taj zamah možda neće biti dovoljan da EU ostane na pravom putu prema ostvarenju klimatskih ciljeva za 2030. i 2050. Mnoge vlade tek trebaju uskladiti svoje okvire politike s brzinom ulaganja privatnog sektora, što dovodi do sve veće zabrinutosti da bi uska grla u izdavanju dozvola, financiranju i modernizaciji mreže mogla usporiti energetsku tranziciju baš kao što je potrebno ubrzati.
Što donosi budućnost
U ovom je trenutku energetska tranzicija EU-a na raskrižju. Brojke govore jednu priču – rekordno visoke razine za obnovljive izvore energije, rekordno niske za fosilna goriva – ali politička stvarnost je složenija. Tranzicija se događa, ali njezin tempo ovisi o tome hoće li vlade gurati naprijed ili dopustiti da zamah zastoji.
Da bi se obnovljivi izvori energije nastavili širiti, vlade moraju nadići tržišne sile. Jačanje NECP-ova ključan je prvi korak kojim se osigurava njihova usklađenost s pravno obvezujućim klimatskim ciljevima EU-a, a ne da se razvodnjavaju ili odgađaju. Ali sama politika nije dovoljna – vlade također moraju uravnotežiti ekonomske, ekološke i socijalne probleme.
Hoće li Europa ostati na pravom putu ili odustati ovisi o političkim odlukama koje se donose danas. Tehnologija je spremna i tržište se kreće, ali bez jasnog vodstva, javnih ulaganja i uključivog pristupa, napredak bi mogao zastati.
Sljedećih nekoliko godina bit će kritično. Hoće li Europska komisija provoditi usklađenost? Hoće li civilno društvo vršiti pritisak na vlade da povećaju ambicije? Ili će političke snage koje se protive Zelenom planu uspjeti zaustaviti napredak?
Ono što je jasno je sljedeće: obnovljivi izvori energije ne usporavaju – ali klimatska politika bi mogla biti.
