General Roso je sudjelovao u svim glavnim bitkama i jurišima i imao je prisnu komunikaciju sa svojim vojnicima
General Ante Roso bio je jedan od nepatvorenih heroja hrvatskog oslobodilačkog rata protiv srpskog imperijalizma i komunizma, kojeg se sjećam s dubokim poštovanjem i iskrenom impresijom. Susreli smo se u Zagrebu na nekoj tribini oko godine 2008., popričali ondje i dogovorili sastanak u njegovoj građevinskoj tvrtki, kojoj je bio ravnatelj. Zainteresirao sam ga za svoj spisateljski rad i u nekoliko susreta pokupovao je sve moje knjige o hrvatskoj suvremenoj povijesti, koje sam do tada objavio. Ne sjećam se koliko puta smo se točno sretali: možda pet puta? Ili, desetak puta? Kako god bilo otvorio mi je svoje vojničko srce i ispričao nekoliko događaja za koje se ne zna, pa ću te događaje evocirati. General Roso bio je dobar psiholog i znao je što Srbe najviše plaši i kakav su si zastrašujući mit stvorili o Hrvatima, pa im je pomogao da se još više boje. “Znaš“, pričao mi je, “kada je trebalo organizirati obranu Vukovara, šalju ti mene u činu pukovnika Hrvatske Vojske! Ma, pukovnika koje Hrvatske Vojske? Nje još nema! I sakupim ti ljude ondje i nasred trga postrojim ih u ustaškim uniformama, da ih svi vide!…“, da se Srbendama ulije strah u kosti.
Za generala Rosu se zna da je bio visoki dočasnik Legije stranaca, ali se ne zna da je prije odlaska onamo u Hrvatskoj diplomirao teologiju i trebao je, navodno, postati svećenik. Nekako mu nije išlo, pa je pobjegao u Legiju stranaca.
“Volim vojsku. U njoj je sve jasno, ondje vlada red.“ “Koji čin si bio?“, upitao sam ga, a on odgovori da je bio dočasnik s visokim ovlaštenjima časnika s kojima je uvježbavao vojsku u Latinskoj Americi i tamo gdje se to tražilo. Tako je stekao vrlo visoko operativno iskustvo.
Jedan od najzaslužnijih časnika za pobjedu u Domovinskom ratu
“Znaš, u Legiji nitko ne može provesti više od petnaest godina. Zatim moraš otići“. Francuzi se očito štite od stvaranja legionarskih klanova, pa karijera preživjelih legionara ne traje predugo. I tako je s tek oko 37 godina postao umirovljeni legionar. “Meni u Hrvatskoj ne daju poštenu mirovinu i da nemam mirovinu Legije stranaca, loše bi bilo.“ Zasluge za oslobađanje Hrvatske u njegovu slučaju nisu se previše honorirale, barem ne tako kako je to honorirala Legija. I danas mi, nakon tog razgovora nije sasvim jasno je li mu mirovina bila slaba, ili ju uopće nije dobivao.
General Roso nije bio samo visoki zapovjednik slobodan od svih vojnih operacija. General Roso je sudjelovao u bitkama i jurišima i imao je prisnu komunikaciju sa svojim vojnicima. “Jednom prilikom kada je trebalo zauzeti srpski položaj sakupio sam vojnike i rekao sam im: Momci, ako se slažete idemo na juriš, ali bit će mrtvih. Svi su se složili da idemo na juriš. Osvojili smo položaj, ali dva momka su mi poginula. A, ja sam im (sa strojnicom) iznad rova došao… Tako se radi, s ljudima treba razgovarati.“
Iz Francuske je poznavao hrvatskog emigranta, obnovitelja ustaškog pokreta, Ivana Kovača UIKa (1939.-2012.), koji je s oko 300-400 uniformiranih ustaša došao u Bosnu i tukao Srbe na Kupresu i drugim bojištima i dodijelio mu je čin poručnika, te je taj dio vojske imao punu logistiku pod Rosinim zapovjedništvom i bio strah i trepet četnika.
Udario šakom francuskoga generala Morillona
Roso je imao i pregovarački susret sa francuskim generalom Philippeom Morillonom, koji je nastupao unutar zapovjedništva UNPROFOR-a, i postavljao zahtjeve na štetu Hrvata. U jednom takvom susretu za pregovaračkih stolom Morillon se obezobrazio i nastupio arogantno. “Udario sam ga šakom tako da je letio preko cijelog stola. General je zaboravio da u Legiji tuku“, pričao je Roso smijući se.
General je bio vojničina, neustrašivi heroj. Jedan je od onih zahvaljujući kojima je Srbija poražena. Neka ti Bog bude milostiv. Počivao u miru Božjem generale.
