U središtu njegova ciklusa nalazi se Šibenik, grad njegova djetinjstva, odrastanja i trajne emocionalne povezanosti
U galeriji Studio-21- u utorak, 23. rujna 2025. otvorena je izložba “Uzvrat pogleda/Kameni ogled” umjetnika Tonija Živkovića. Kustos izložbe je povjesničar umjetnosti Ivor Igrec.
U središtu ciklusa „Uzvrat pogleda/Kameni ogled“ Tonija Živkovića nalazi se Šibenik, grad njegova djetinjstva, odrastanja i trajne emocionalne povezanosti. Ondje je oblikovao identitet i umjetnički senzibilitet kojem se i danas vraća kao umjetnik, promatrač i sugovornik.
Za razliku od ustaljenih turističkih prikaza koji grad svode na niz prepoznatljivih vizura s neke mediteranske razglednice, Živković bilježi ono što promiče oku i što spektakl suvremenog doba ne prepoznaje kao vrijedno. Rezultat je intimistički, gotovo melankolični pogled na prostor, vrijeme i pripadnost, koji služi kao kritička analiza površne vizualne ekonomije grada, koja privilegira prepoznatljivost nad dubinskim razumijevanjem baštine.
Ciklus otvara prostor za suptilnu refleksiju
U suvremenom urbanom kontekstu u kojem kulturna baština sve češće postaje sredstvo spektakla, ciklus otvara prostor za suptilnu refleksiju o tome kako grad nestaje izvan sezone. Šibenik se ovdje ne prikazuje kao kulisa razglednice, već kao prostor u procesu, grad koji se zimi prazni, gubi svakodnevni puls života i postaje tiho mjesto, istovremeno gentrificirano i ogoljeno. U tom sezonskom ritmu baština se ciklički pretvara u spektakl: vidljiva je ljeti, dok se zimi povlači u tišinu, slično kao i njegovi stanovnici. Ovdje se također otvara i pitanje kome grad pripada – stanovnicima, posjetiteljima, promatračima ili nekom četvrtom?
Ciklus radova, prvi put predstavljen u povijesnoj jezgri Šibenika, nije tek hommage zavičaju, već meditativna intervencija u vizualnu topografiju grada koja odolijeva pritiscima vidljivosti, reprezentacije i banalizirane monumentalnosti. Autor ne bilježi samo poznato, već odlazi izvan zadanih ruta, u ulice koje nisu u itineraru putničkih vodiča, gdje pronalazi skrivene motive: sjenovite fasade, strukture skela, zaklonjene prolaze i figure koje se gube u prostoru. Živkovićev pogled na trenutni zeitgeist grada svakako nije neutralan, nego tiho angažiran i ustrajan, usmjeren na ono što Jean Baudrillard naziva gubitkom stvarnosti kroz njezinu neprekidnu reprezentaciju, kojom ona postaje estetizirani simbol. Autor gradi vizualni jezik u kojem je bitno uvijek na margini: slika ono što taj spektakl zaboravlja i usmjerava oči prema detaljima koji inače ne zaslužuju pozornost. Primjer je i prikaz svetog Mihovila na jednoj od slika – skulptura sveca na vrhu katedrale nije prikazana frontalno, već iz neuobičajene, gotovo kontemplativne pozicije. Svetac zatvorenih očiju, usmjeren ne prema gradu, već prema unutra, odražava ono što čini i slikar: introspektivnu obradu prostora, simboličko odmicanje od režiranog pogleda turističke industrije.
Fragmentirana atmosfera
Središnji lajtmotiv Živkovićeva rada jest fragmentirana atmosfera. Boje ne sugeriraju sunčanu mediteransku vedrinu nego maslinaste, zemljane i sivo-prigušene tonove koji prizivaju tišinu, melankoliju i prolaznost. U njegovom Šibeniku nema blještavila turističkog ljetnog identiteta, nego introspektivne praznine gradskih prostora izvan sezone – vremena kada grad doista pripada sam sebi. Grad nije samo grad kamena – nego i tišine, sjena, autorefleksije.
Poseban segment ciklusa čine prikazi skulptura i reljefa kulturne baštine – svojevrsni lapidarij urbanog nasljeđa. Na prvi pogled vjerni prikazi, ovi motivi nose suptilne intervencije: napukline, izlizanost, fragmentaciju. Iako simuliraju realističnu prostornu orijentaciju, nisu čiste reprodukcije nego reinterpretacije. Autor ih simbolički ranjava, no te napukline nisu destrukcija, već tragovi vremena i krhkosti memorije. Tako otkriva i semiotičku dimenziju rada: ono što gledamo nisu predmeti, nego znakovi. Ikonografija u suvremenom svijetu često se svodi na etikete i brzu konzumaciju, a Živković izbjegava upadljivost. Njegovi simboli nisu simulakrumi, ni nostalgija, nego dekonstrukcija kolektivnog pamćenja.
U tom kontekstu i grafički znakovi – križići, točkice, kvadrati – upućuju na vizualnu refleksiju o samom aktu gledanja i doprinose konceptualnoj ekspresiji. u odnosu na figurativnu. Podsjećaju na tražilo fotoaparata, na automatizirani pogled digitalne tehnologije. Smješteni izvan centra kompozicije, sugeriraju nametnuti kadar i mehanizme gledanja. Autor ih svjesno postavlja izvan središta jer bi središnje mjesto banaliziralo značenje, ono bitno se nalazi na margini.
Likovi su dezorijentirani
Dva rada prikazuju i ljudske figure, ali ni one ne donose živost. Likovi su dezorijentirani, gotovo utopljeni u ambijent. Primjerice, figura na balkonu postavljena je u vizualno nelogičan odnos s prostorom, dok druga slika prikazuje stanovnike stopljene s tišinom zimskog grada. Ovi radovi ipak evociraju prazninu, sada i prostornu i egzistencijalnu. Likovna struktura slika također pokazuje poveznicu s melankoličnim urbanim prizorima modernizma i suvremenim autorima koji praznine koriste kao aktivne elemente vizualnog jezika. Osjeća se odjek de Chiricove praznine, Hopperove samoće i estetike Pasolinijevih „nezanimljivih“ gradskih rubova. Ono što ih povezuje jest ideja da prostor nije samo geografska kategorija, nego egzistencijalno polje identiteta.
Kao i kod glavnine suvremenog slikarstva, Živkovićev rad lišen je larpurlartizma. Ova izložba nije samo skup slika, ona je vizualna topografija odnosa prema gradu, pogledu i pripadnosti. Ovdje nema spektakla. Toni Živković ne prisvaja prostor i grad, nego ga prepoznaje, kao što se prepoznaje zaboravljeni kut vlastite sobe – poznat više po osjećaju nego po formi. Pogled koji nam nudi možda nije zavodljiv, ali je iskren i u današnjem svijetu imitacije života možda najpotrebniji. (Ivor Igrec u predgovoru kataloga)
Toni Živković (1996. Zagreb) diplomirao je slikarstvo 2021. godine na Akademij primijenjenih umjetnosti u Rijeci u klasi prof. art. Emilije Duparove. U svom umjetničkom radu prvenstveno se bavi figurativnim slikarstvom te djeluje i u tradicionalnim i digitalnim slikarskim tehnikama. Tematski je obrađivao ikonografiju prosvjeda, revolta kao spektakla; kao i novo-mitski simbolizam kulturne baštine srednje Dalmacije u kontekstu suvremene turističke konsumpcije. Izlaže na nekoliko grupnih izložbi uključujući digitalne i slikarske radove, te na dvije samostalne izložbe. Od 2023. godine član je HDLU Rijeka. Od 2022. godine radi kao vanjski suradnik asistent na katedri za slikarstvo Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
Izložba ostaje otvorena do 11. listopada 2025.
