Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Nekada patristička, sada rasistička Srpska crkva

Irinej Bulović – Capo di capo u SPC-u – koji se kameleonski prilagođavao svim sustavima i vođama

 

U zemlji koja želi mir i susjedske odnose, teško je ignorirati poruke i djelovanja koja sve više podsjećaju na politiziranu i nacionalistički obojenu verziju crkvenog autoriteta. Je li Srpska pravoslavna crkva — kroz utjecajne pojedince i mreže — postala ozbiljna prijetnja stabilnosti i međunacionalnim odnosima u regiji? Sve glasniji primjeri nacionalističke retorike, miješanje vjerskog autoriteta s politikom i optužbe o manipulacijama u Podgorici (koje neki tumače i kao odmazdu prema Turskoj) zaslužuju pažnju i javnu raspravu. Vrijeme je da se otvoreno postave pitanja: tko profitira od takve politike, koje su posljedice po suživot i kako bismo zaštitili povjerenje između naroda i vjerskih institucija?

“Patristička crkva” nije termin za određenu crkvu, već konvencionalni naziv koji opisuje cjelokupnost učenja i filozofije crkvenih otaca, odnosno duhovnih vođa i teologa ranog kršćanstva (otprilike prvih osam stoljeća). Njihova djela činila su osnovu kršćanske doktrine i svjetonazora, postavljajući temelje za svu kasniju kršćansku misao.

Devijantna „teologija“

U svjetlu ovoga, što nije u redu s takozvanom srpskom crkvom? Naravno, mnogo toga — jer su svojom devijantnom “teologijom” učinili toliko loših usluga samom kršćanstvu, a da ne spominjemo pravoslavlje.

Sve je počelo s njezinim 44. poglavarom SPC-a, izabranim 1. prosinca 1990. za duhovnog vođu Beogradske patrijaršije, poznate pod akronimom SPC. A također i glavnim akterom Irinejem Bulovićem, vječnim “kalifom u sjeni”, suflerom i “glavnim igračem”, Capo di capo u SPC-u, koji se kameleonski prilagođavao svim sustavima i vođama — počevši od Mire Marković, žene Slobodana Miloševića i njezine stranke JUL, pa sve do Putina. Iste 1990. godine, kao i Pavle Stojićević, postavljen je za episkopa bačkog i ustoličen u Novom Sadu, 23. prosinca iste godine.

Tih devedesetih, dok su paravojne grčke formacije ratovale protiv bosanskih muslimana u Bosni, ovaj lik je tvrdio da je “rođen u Srbiji, ali će umrijeti kao Jelin”, odnosno kao Grk.

Sada je već ponovno mutirao i kaže da je “rođen u Srbiji, ali će umrijeti kao Rus”! I zakleo se na vjernost Vladimiru Putinu, trenutno najvećem ratnom zločincu na svijetu.

I kao što se mijenjaju nečije želje, što tko želi biti u budućnosti, mijenja se i ime i prezime. U stvarnosti, Irinej Bulović je Mirko Karanušić. Naravno, svi koji se bave ovom temom znaju da su Karanušići Hrvati, uglavnom iz područja Trogira. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u gradovima Splitu i Trogiru.

Bulović – Hrvat!

Pavle Stojićević, s očeve strane, je Okrajnov, ali mu nisu dopustili da koristi očevo prezime, već majčino, koje se povezuje s hrvatskim, pa je taj kompleks nosio cijeli život. Njegove kolege su se često šalile s njim na tu temu, što je još više produbilo njegovu kompulzivnost — počeo je sebi sugerirati da je Srbin, veliki Srbin, i da mora biti ksenofobičan prema drugim narodima.

A onda je izbio rat na tadašnjim jugoslavenskim prostorima, koji je razvio njegovu mizantropiju, tako da je počela bubriti u svakoj pori njegova bića i rasti kao mlada djetelina poslije ljetne kiše. Srpska crkva pod njegovim patrijarhalnim vodstvom, koja je tijekom postojanja Jugoslavije važila za discipliniranu organizaciju, počela se transformirati u nešto do tada potpuno neprepoznatljivo.

Iz te organizacije počele su se širiti negativne vibracije, sugerirajući da iza njih stoji nametnuti, reklamirani autoritet — patrijarh Pavle. I u samom gnijezdu te organizacije, smještenom u srcu starog Beograda, dovođeni su ljudi iz područja gdje vlada mržnja prema drugim narodima, posebno prema svojim susjedima i njihovoj religiji i kulturi.

Ovi likovi imaju toliko zajedničkog s kršćanskom vjerom i izvornim učenjima Isusa Krista (kojeg navodno slijede) koliko i glazba Jimija Hendrixa s pjesmom Mile voli disco Fahrete Jahić, alias Lepe Brene.

Pošto je takav milje okupirao Beogradsku patrijaršiju i uspio mizoginim porukama otjerati sve okolne narode i narodnosti, započeo je obračun s onima koji nisu ravnopravni ni u samoj Srbiji — sa zdravim i izvornim tkivom srbijanskog društva koje ne želi mržnju, već suradnju i suživot.

Znali smo da će to biti slučaj, budući da su „okupatori“ već zauzeli vjerske, političke, državne, novinarske i druge pozicije koje državu čine državom. Koristeći polugu arogantne sile, identičnu onoj koju su koristili protiv svojih susjeda u Bosni i Hrvatskoj prije tri desetljeća, ovaj kartel sada želi zakucati posljednji čavao u lijes mrtve Srbije. Takav zugzwang Mirko Karanušić, alias Irinej Bulović, ovih dana koristi protiv jedinog vjerskog vođe iz Srbije da bi ga stavio na stup srama, razapeo, vezao u prijenosnom smislu — Njegovog Visokopreosveštenstva Arhiepiskopa i Mitropolita žičkog, Gospodina dr. Justina.

Razlog?

Jer je, iz ljubavi, manastir pod njegovim upravljanjem — Studenica — dočekao studente muslimanske vjeroispovijesti. Što nije negativno, već toliko pozitivno da je pisac ovih redova jednostavno zadrhtao od predusretljivosti kakva se dugo nije vidjela u našim krajevima.

U to ime, student Inas Hodžić na svom je Instagram profilu napisao kratku, ali inspirativnu poruku: “Zahvalan sam manastiru. Manastir je prelijep, kao i priroda. Ovo je pravo iscjeljenje duše, vratilo nam je energiju da nastavimo dalje.”

A Mitropolit Justin Stefanović, mitropolit žički, kratko je prokomentirao: “Manastiri pripadaju narodu — ne režimu!”

Pismo je kratko, jasno i koncizno. Ovo je Srbija, a Srbi nisu željeli ratove sa svojim susjedima — njih su nametnuli oni koji su okupirali državu i crkvu, poput sadašnjeg patrijarha tzv. Srpske pravoslavne crkve u Beogradskoj patrijaršiji. On potječe iz sela Crnča kod Dervente, odakle vuče korijene taj patrijarh koji ima državljanstvo Republike Srpske. Njegov otac rođen je u selu Brezičani, gdje danas živi Porfirijev ujak Slobodan. Takozvana “Osma ofenziva” dovela ih je u Vojvodinu.

Mi u Srbiji nastavit ćemo se boriti s dobrotom kojom naši manastiri zrače — i ponosni smo na to, jer znamo da će na kraju svjetlost pobijediti tamu!

A djedovi 70+ doseljenici i mutivode u Srbiji ne će još dugo donositi zlu krv ovdje, jer to nije u srpskoj prirodi — za razliku od njih. Mi i naši susjedi želimo živjeti u miru i ljubavi, kao što je to oduvijek bilo kod nas uz dobro poznatu devizu:

“Brat je mio, ma koje vjere bio!”

Bojan Jovanović

Povezane objave

Partizančić Franjo Habulin izgubljen u vremenu i prostoru

hrvatski-fokus

SDP-ova zloporaba slavonske kataklizme

HF

Tko je Milorad Pupovac?

HF

Grof Tolstoj protiv spiritista iz Lisinskoga

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više