Ovčara

JNA i četnici, Šešeljevci i Arkanovci

 

Mučenici. Tu smo.

Tamne siluete uz križeve bijele.

Došli zahvaliti vam, Bogu se pomoliti,

za sve stradale i one zatajene,

tko zna, gdje zemljom i smećem zatrpane.

 

Vaše bolom izmučene duše,

Kolonu Sjećanja čekaju.

Hodočasnici – 18. studenoga dolaze,

Sa svih strana, nadahnuti se vašom hrabrošću.

 

Vi nas tješite. Vi nas hrabrite.

Palimo vam svijeće,

a zapravo vi ste živa svjetlost,

koja nama put obasjava.

 

Jecamo,

osjećajući kao da i nas mukama muče.

Psuju oca i majku. Rod i ime.

Premlaćuju.

Ponižavaju.

Kolju.

Svu ljagu i smrad na nas bacaju.

 

Zapeku nas vaše rane. Srca prokrvare.

Vapaji vaši zamagle zrak.

Oblaci tužni rone suze, zemlja ih upija.

Trava od njih raste brže i duže traje.

 

18. studenog 1991.,

bili ste bez ikoga tko bi uz vas stao.

Nijedna svjetska vojna sila.

Nijedna međunarodna organizacija,

nije vam pružila ruku ni priliku da se spasite.

Po ratnom pravu, dužni su bili,

zaštititi nas, i vas.

Agresorima narediti da s agresijom stanu.

 

Mili naši, – neprežaljeni,

koliko vas je bilo? – 264 ili više?

Možda Siniša Glavašević, pomno vas broji.

Bogu izvješće točno piše,

da ga Bog u svoju kroniku unese.

Ili duša Jean-Michael Nicoliara uzdiše,

da pravda se sjeti zašto postoji.

 

Uz Hrvate našli se tu i Bošnjaci.

Mađari, i neki dobri Srbi.

Jedan Nijemac, – svi redom heroji.

 

Sad nebom pronose hrvatski stijeg.

Zvijezde im krilati konji, njiska se čuje.

O Bože, nikada,

nikada više ne dopusti da mržnja,

ovakve strahote učini bilo kome.

 

Pripadnici srpske teritorijalne obrane,

JNA i četnici,

Šešeljevci i Arkanovci,

sebi su u paklu vječni grob iskopali,

na koji,

ni glista što u zemlji ruje, dolisti neće.

 

A Ovčara, naše svetište,

sjajem duša svetih, sjat će u vijeke.

Danica Bartulović