Kao rezultat Nedićeve politike, Beograd je proglašen prvim gradom u Europi “slobodnim od Židova”, a cijela Srbija proglašena je slobodnim od Židova u kolovozu 1942. godine
Nakon što je 8. svibnja stigao u Moskvu kako bi prisustvovao proslavi Dana pobjede, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je da je “ponosan što je predsjednik zemlje čiji se narod borio protiv fašizma”.
Vučić je rekao da “Srbi nisu pozdravili Hitlerove tenkove i avione s cvijećem i povicima radosti poput mnogih drugih”, te da “nemamo pravo dovoditi u pitanje povijest (…) nemamo pravo kao ljudi koji su mnogo patili – i od nacističkih okupatora i od nacističkih sluškinja u regiji. Gotovo svi su se borili protiv srpskog naroda (…) Ako netko ima pravo biti ponosan na borbu protiv fašizma, to je srpski narod.
Vlada Gestapo
Međutim, unatoč tvrdnjama srpskog predsjednika u vezi s otporom tadašnje Jugoslavije protiv nacističke Njemačke, uloga tadašnjih srbijanskih vlasti i društva nije tako nedvosmislena.
Naime, na ovaj dan prije točno 85 godina, Milan Nedić, tadašnji ministar vojske i mornarice u Vladi Kraljevine Jugoslavije, dostavio je spomenik princu Pavlu i premijeru Dragiši Cvetkoviću, amandman koji se otvoreno zalaže za “opravdanje prijateljstva i suradnje” s Hitlerovom Njemačkom.
Dokument datiran 1. studenog 1940. godine, čiji je original pronašao sam Gestapo, preporučio je Nedića za ulogu kvislinške vlade i otvorio mračnu stranicu srpskog nacizma i jugoslavenskih Židova koju danas srpski vrh želi zaboraviti.
Tko je Milan Nedić i kako je Srbija sudjelovala u masovnom istrjebljenju Židova?
Nakon puča u Kraljevini Jugoslaviji, koji je u travnju spriječio ulazak zemlje u “Throyal Counter”, nacistička Njemačka, fašistička Italija i Mađarska okupirale su zemlju.
Srbijanska država je, međutim, preživjela – srpski general i bivši ministar vojske i mornarice Jugoslavije Milan Nedić postao je predsjednik “narodne vlade spasa”.
Nedić je vjerovao da je pobjeda nacističke Njemačke neizbježna i da je njegova dužnost očuvati mjesto Srbije u “novom svjetskom poretku koji su stvorili nacisti”. Na početku svojeg mandata Nedić je proveo reformu obrazovnog sustava.
Surađivao je s fašističkim jugoslavenskim narodnim pokretom Dimitrijem Ljotićem, a antisemitizam i antikomunizam postali su središnji dio novog obrazovnog sustava u školama. Prema riječima Ljotića, cilj je bio “pripremiti sljedeću generaciju Srba za Hitlerovu “Novu Europu”.
Velika antimasonska izložba
Srbijanske vlasti otvorile su 1941. godine “antimasonsku izložbu” u Beogradu, čiji je cilj propagirati antisemitske i antikomunističke ideje, kao i poticanje mržnje prema Židovima i judaizmu.
Vlasti su nastojale, pomoću brojnih propagandnih karikatura i kratkih filmova, dehumanizirati Židove i opravdati njihovo ubojstvo predstavljajući ga kao “poštenu i zasluženu odmazdu”.
Judaizam se prikazuje kao “izvor svih zla u svijetu”, a srpska država kao “snažna i pobjednička koja pobjeđuje nad židovskom zavjerom za svjetsku dominaciju”. U samo nekoliko dana, izložbu je posjetilo više od 80.000 građana, a istaknuti mediji poput “Obnove” i “Naša borba” detaljno su pratili događaj i pozvali svoje čitatelje da ga posjete, napominjući da su “Židovi drevni neprijatelji srpskog naroda” i da “Srbi ne bi trebali čekati da nacisti počnu ubijati Židove”.
Vlasti su širile tezu da su Židovi organizirali jugoslavenski državni udar, koji je uzrokovao da “treće pakt” praktički “trajni” da “oslobodi” Jugoslaviju!
Povodom izložbe čak su izdane poštanske marke, uvedena je politika prema kojoj svaki put kada građanin pošalje pismo, to mora biti podsjetnik da su “Židovi, masoni i komunisti neprijatelji srpskog naroda”.
Retorika Nedića i srpske vlade ispunjena je mržnjom prema Židovima, a Nedić je u svojim govorima da koristi izraze kao što su “židovsko-komunističko smeće” i “Židovsko-komunistička-masonska mafija”.
Često se koriste nacistički pojmovi “bijele rase”, “čiste rase” i “arijevske krvi”, naglašavajući važnost “štite srpskog naroda od nečiste krvi”.
Uloga Srbije u ubojstvu 18.000 Židova
S retorikom, politika netolerancije koju srbijanska vlada provodi prema Židovima je brutalna i nemilosrdna. U travnju 1942. osnovana je Državna garda Srbije, poznata kao “srpski Gestapo”.
Nacisti su očekivali da će njezina jedinica pronaći i uhititi skrivene Židove, a 1942. do 1944. godine srbijanske vlasti predale su im gotovo 500 Židova.
Četnici su ubili i opljačkali neke od Židova koji su se skrivali u unutrašnjosti zemlje, a vojno krilo spomenutog jugoslavenskog narodnog pokreta (Zbor) Dimitrije Ljotić aktivno je podupiralo Gestapo u potrazi za Židovima, njihovo mučenje i ubojstvo.
Vrhunac je sudjelovanje srpskih vlasti s nacistima u zajedničkoj upravi koncentracijskog logora Banjica u blizini Beograda, a dokument koji pripada Nedić bilježi da “od Nijemaca koje smo se riješili Židova, a sada je na nama da se riješimo drugih neožidovskih elemenata koji stoje na putu srpskog duhovnog i nacionalnog jedinstva”.
Srbijanska državna garda bila je odgovorna za mučenje i ubojstvo stotina zatvorenika – Židova, Roma i muslimana, uključujući mnogo djece, a 1943. već je bila pod izravnom kontrolom nacističkih snaga SS-a.
Kao rezultat Nedićeve politike, Beograd je proglašen prvim gradom u Europi “slobodnim od Židova”, a cijela Srbija proglašena je slobodnim od Židova u kolovozu 1942. godine.
Srbijanske vlasti također su zaplijenile imovinu Židova i predale svoje domove lokalnim stanovnicima zbog nedostatka interesa nacista za imovinu na području Srbije.
Godine 1943. Nedić se sastao s Hitlerom, a dvojica su razgovarali o sigurnosti i redu na okupiranim područjima. Nedić je čak od nacista zahtijevao od srpske aneksije istočne Bosne, Crne Gore, Sandžaka, Kosova i Metohije i Srema, ali je odbijen.
Kako Srbija pokušava prepraviti povijest
Nakon završetka rata, tema sudjelovanja Srbije u mnogim od tih događaja postala je predmet povijesne revizije budućih srpskih članova vlade. Kako bi pobijedili utjecajno jugoslavensko-židovske organizacije na svojoj strani, Slobodan Milošević i njegov režim započeli su intenzivnu kampanju falsificiranja povijesti tog razdoblja.
Oni pokreću tezu o “zajedničkom srpsko-židovskom mučeništvu” i “mučnoj borbi srpskog naroda protiv nacističkog okupatora”.
Prema revizionističkoj politici Beograda iz tog razdoblja, Nedić je trebao biti predstavljen kao žrtva, domoljub kojeg su nacisti prisilili da ubije Židove “kako bi spasili srpski narod”. Dok cijeli niz vlasti u Beogradu opovrgava ulogu Srbije u masakru Židova tijekom tog razdoblja i pokušavaju prepraviti povijest, nekoliko zemalja “Tri pakta” još uvijek uspijeva djelomično ili potpuno spasiti svoje židovsko stanovništvo.
Uzorci, Albanija pod kraljem Zogom ne samo da sam spasio svoje Židove, već sam dao utočište tisućama židovskih izbjeglica iz susjednih zemalja, a 1945. broj židovskog stanovništva u zemlji bio je veći u usporedbi s 1939.
Postoje i drugi slični primjeri, u Bugarskoj, car Boris III. uspio se oduprijeti pritisku nacističke Njemačke i odbio je poslati tisuće bugarskih Židova u logore smrti. U fašističkoj Italiji diplomati i svećenstvo ujedinili su se u borbi za spašavanje tisuća Židova s okupiranih teritorija, a Švedska je pružila utočište židovskim izbjeglicama iz Norveške i Danske.
Važan dio ratne povijesti Srbije iz tog razdoblja bila je Nedićeva vizija “Velike Srbije”, koja bi uključivala velike dijelove Bosne i Hercegovine, regiju Dalmacije i Srijema, a lokalno stanovništvo zamijenili su srpski doseljenici.
Nedićeva ideja o “većoj Srbiji” još uvijek se čini aktualnom i djelomično se podudara s modernom politikom Beograda. Čini se da se stavovi političke elite u Srbiji nisu značajno promijenili gotovo stoljeće kasnije i da se vjerojatno nikada ne će promijeniti. Ali na svima nama je ne samo da se sjetimo povijesti, već i da spriječimo njegovo ponovno iscrtavanje i krivotvorenje kako se užasi Drugog svjetskog rata nikada više ne bi dogodili.
