Umjetnički čin nije rezultat logičke nužnosti, nego trenutka koji se ne može ponoviti, niti objasniti do kraja
Pismo Gogi
Ukoliko sazrije vrijeme mislim da se instalacije mogu postaviti u izuzetno kvalitetnim prostorima, kakav je sigurno tvoj i vaš, smješten na vrlo atraktivnoj poziciji (svega 800 m od svjetski poznatog Venezianskog filmskog festivala).
Putem i kroz instalacije pokušao sam tretirati globalne probleme ili još dublje, njihove razloge krize u svom tekstualnom dijelu, a kroz okular vizualne umjetnosti. Jer umjetnička djela ako ne ulaze u problematiku univerzuma i njegove utrke za dominacijom, ne nose karakteristike u pokušaju da se zagolica svjetska scena.
U prilogu tog pokušaja komuniciranja na univerzalnoj sceni spreman sam i proširiti postojeće instalacije dodatnim efektima, ako osjetim potrebu za još nekom intervencijom.
U cilju što bolje pripreme za nastup sa autentičnim programom, tj. instalacijom bilo bi mi od velike koristi kad bi Gogo mogao dati širi vremenski okvir (u mjesecima ili godinama), a naznačen u obliku pisma namjere ili sličnog pisanog dokumenta.
Tada bih mogao razgovarati s potencijalnim sponzorima i prijevoznicima oko troškova transporta, razgovarati o troškovima boravka mene i čovjeka specijaliziranog za postavljanje mojih kompliciranih instalacija (s njim bih morao doći na Lido prije eventualnog izlaganja i snimiti i izmjeriti prostor gdje bi se izložba postavila) i sl. izdataka.
Moć i (ne)moć umjetne inteligencije
Logika i slučajno: Umjetna inteligencija i granice ljudske kreativnosti
U doba kada se umjetna inteligencija sve više pojavljuje kao stvaralac slika, glazbe i tekstova, pitanje koje se nameće nije samo tehničko, nego duboko filozofsko: može li stroj nadomjestiti ljudsku kreativnost? I što nam takva mogućnost govori o samoj prirodi stvaranja?
Umjetna inteligencija, u svojoj suštini, počiva na nužnosti – na logičkom i matematičkom slijedu. Njezino djelovanje proizlazi iz strukture, iz pravilnosti i iz zakona koji omogućuju predvidivost. Svaka odluka unutar njezina sistema, ma koliko složena bila, rezultat je kauzalnog niza, određenog algoritmom. U tom smislu, ona predstavlja kraljevstvo nužnog, onoga što se mora dogoditi jer tako nalaže kod.
Nasuprot tome, umjetnost i kreativnost rađaju se u prostoru slučajnog i slobodnog. Umjetnički čin nije rezultat logičke nužnosti, nego trenutka koji se ne može ponoviti, niti objasniti do kraja. To je prostor pogrješke, intuicije, nesvjesnog impulsa – onoga što se ne može programirati. Umjetnik stvara ne zato što „mora“, nego zato što ne može ne stvarati. Između nužnosti stroja i slobode čovjeka leži ponor koji ni najnapredniji algoritam još nije premostio.
No upravo u tom pokušaju da se „programira kreativnost“, umjetna inteligencija postaje ogledalo ljudske prirode. Kada stroj piše pjesmu ili slika pejzaž, on ne izražava osjećaj, ali nas tjera da se zapitamo: što zapravo znači izraziti osjećaj? Ako AI može proizvesti djelo koje nas doista dira, gdje je tada granica između stvarnog i privida? Možda se kreativnost ne nalazi samo u činu stvaranja, nego i u našoj sposobnosti da u nečemu prepoznamo smisao.
Koliko ljudsko krhko, nesavršeno i nepredvidivo?
Umjetna inteligencija, dakle, ne oduzima čovjeku njegovo stvaralaštvo, već ga stavlja pred izazov samospoznaje. U pokušaju da je učinimo „sličnom sebi“, otkrivamo koliko je ono ljudsko – krhko, nesavršeno i nepredvidivo – zapravo bitno za pojam umjetnosti. Jer stroj može savršeno savladati vještinu, ali nadahnuće pripada iskustvu života, onome što je proživljeno, a ne izračunato.
Možda će umjetna inteligencija jednoga dana doista nadmašiti svakog pojedinog umjetnika u tehničkoj izvedbi. Ali ono što nikada neće moći nadmašiti jest tajna koja stoji iza umjetnosti – tajna života samog. U tom smislu, AI nas ne udaljava od smisla stvaranja, nego nas, paradoksalno, približava njegovom izvoru.
Jer tek kad pokušamo programirati ono neprogramabilno, počinjemo shvaćati koliko je ljudska sloboda neuhvatljiva.
I možda baš u toj nemogućnosti da stvorimo „umjetnost po formuli“ leži najdublje otkriće: da je život sam najveće umjetničko djelo, jer mu nedostaje – logički kraj.
Tehnika je zagospodarila
Da, je li ostavljeno dovoljno prostora misli da postavlja pitanja “može li stroj nadomjestiti ljudsku kreativnost”?
Tako formulirano pitanje moglo bi dati smisleni odgovor o toj razlici.
Ali vrijeme je avangarde, moderne, postmoderne i ine moderne upravo pod dominacijom tehnike u nekoj ambiciji i sprezi ataka na liberalni i sličan oblik kapitalizma.
Mimetička umjetnost koja je afirmirala težnju za cjelovitošću se radikalno nasukala na novovjekovnu demonkraciju tehnike i njenih mehaničkih obrazaca uz te neke utopijske težnje za revolucioniranjem polit.-ekonomskih rekonstrukcija
Ukratko: Tehnika je zagospodarila. Umjetnost radikalno prekida sa prijašnjom slikom i koncipira se, projektira se kroz forme vizualne umjetnosti : sliku, perfofmans, video, instalacije, body art i sl.
Već kroz te manifestne oblike, sukladne potrebi da šokiraju i da su spektakularne, produkti su koji oponiraju odgovoru na pitanje o razlici mehanizirane, matematizirane AI i umjetnikove neproračunljive spontanosti.
Na žalost, umjetnik u određenju tihog, skromnog, buntovnog i sličnog stvaratelja je prevladan nametljivom, nasilnom i nezaustavljivom procesu tehnologike.
P.S.
Ovo je doista brzinski odgovor. Jer odlično je istaknuta razlika i fino je opisana. U nekom sam điru, pa te nisam moga ostaviti bez kakvog-takvog odgovora.
Jer, ponavljam, fino je složen poslani mi tvoj tekst.
Između nužnosti stroja i slobode čovjeka
Logika i slučajno: Umjetna inteligencija i granice ljudske kreativnosti
U doba kada se umjetna inteligencija sve više pojavljuje kao stvaralac slika, glazbe i tekstova, pitanje koje se nameće nije samo tehničko, nego duboko filozofsko: može li stroj nadomjestiti ljudsku kreativnost? I što nam takva mogućnost govori o samoj prirodi stvaranja?
Umjetna inteligencija, u svojoj suštini, počiva na nužnosti – na logičkom i matematičkom slijedu. Njezino djelovanje proizlazi iz strukture, iz pravilnosti i iz zakona koji omogućuju predvidivost. Svaka odluka unutar njezina sistema, ma koliko složena bila, rezultat je kauzalnog niza, određenog algoritmom. U tom smislu, ona predstavlja kraljevstvo nužnog, onoga što se mora dogoditi jer tako nalaže kòd.
Nasuprot tome, umjetnost i kreativnost rađaju se u prostoru slučajnog i slobodnog. Umjetnički čin nije rezultat logičke nužnosti, nego trenutka koji se ne može ponoviti, niti objasniti do kraja. To je prostor pogrješke, intuicije, nesvjesnog impulsa – onoga što se ne može programirati. Umjetnik stvara ne zato što „mora“, nego zato što ne može ne stvarati. Između nužnosti stroja i slobode čovjeka leži ponor koji ni najnapredniji algoritam još nije premostio.
No upravo u tom pokušaju da se „programira kreativnost“, umjetna inteligencija postaje ogledalo ljudske prirode. Kada stroj piše pjesmu ili slika pejzaž, on ne izražava osjećaj, ali nas tjera da se zapitamo: što zapravo znači izraziti osjećaj? Ako AI može proizvesti djelo koje nas doista dira, gdje je tada granica između stvarnog i privida? Možda se kreativnost ne nalazi samo u činu stvaranja, nego i u našoj sposobnosti da u nečemu prepoznamo smisao.
Umjetna inteligencija, dakle, ne oduzima čovjeku njegovo stvaralaštvo, već ga stavlja pred izazov samospoznaje. U pokušaju da je učinimo „sličnom sebi“, otkrivamo koliko je ono ljudsko – krhko, nesavršeno i nepredvidivo – zapravo bitno za pojam umjetnosti. Jer stroj može savršeno savladati vještinu, ali nadahnuće pripada iskustvu života, onome što je proživljeno, a ne izračunato.
Možda će umjetna inteligencija jednoga dana doista nadmašiti svakog pojedinog umjetnika u tehničkoj izvedbi. Ali ono što nikada neće moći nadmašiti jest tajna koja stoji iza umjetnosti – tajna života samog. U tom smislu, AI nas ne udaljava od smisla stvaranja, nego nas, paradoksalno, približava njegovom izvoru.
Jer tek kad pokušamo programirati ono neprogramabilno, počinjemo shvaćati koliko je ljudska sloboda neuhvatljiva.
I možda baš u toj nemogućnosti da stvorimo „umjetnost po formuli“ leži najdublje otkriće: da je život sam najveće umjetničko djelo, jer mu nedostaje – logički kraj.
Globalno određenje epohe
Ipak konstatiram. Jer to je surovost koja ne zrači određenja za samo mene, pa da nađem neki izlaz za pukoga pojedinačnog, individualca.
Tehnika kod Leonarda nema veze s globalnim određenjem epohe u kojoj smo.
Bez te nespoznaje epohe u kojoj smo, a melje, Levijatan je, i suočavanja s njom, javljat će se pojedinačne iskrice u pokušaju da se održe na vodi suvremenog nihilizma. A sadržan nihilizam je u besmislenom pro-izvođenju NOVOG (mehaniziranom poticaju tržišnih kategorija za trendovima i modnim zahvatima) kakvom mehanizmu je pribjegla i avangarda s Maljevičem i njegovim crnim križem. Crno je ondašnja tadašnja slika života, a bijela je apsolutno rušenje tradicije (kako se), a što je pubertetsko razumijevanje povijesti.
Taj izgubljeni a servilan status čovjeka kojeg plasira svjetsko tržište NOVIM, stavljajući sve to pod pojmom i plaštom interesantne kreacije (refleks NOVOG je vidljiv i u novinskim jednokratnim, a već SADA potrošenim člancima). Gravitacija brzina i novokomponiranog NOVOG sabranom u potrebi sa Šokom i Senzacijom u modernoj, su možda evidentni sinonimi dekonstrukcije olako razumljive povijesti svedenu na tek bitnu manifestaciju SADA, rigorozno odvojenog od prinosa po vijesti bit. To je kamen zaglavni i temelj kojega se izbjegava i ne sagledava u punini dominacije tehnike davno još sadržane u tezi: Ego cogito sum.
A ove pojedinačne poetične iskrice koje bi kroz jadikovku pokušale postaviti tek zavjesu da bi se takvom lahkom, iluzornom pregradom pokušale oduprijeti plimnoj navali tehnologike, mogu doista pokušati umjetničkim sljepilom i boemštinom oplakivati ovo vrijeme i zagovarati prošlost, koju avangarda beskompromisno briše.
Sagledavanje moći
Umjetnost je potrošna roba! Preuzela je taj princip mehaničkog izbacivanja NOVOGA kojeg plasira industrija mode i novina i sl. Jer izbačeni novi proizvod ili novi članak je već neinteresantan i onemoćao čim se pojavio. Nije u trendu. Taj SADA melje.
Sagledavanje moći, tj. nadmoći tehnike je tek nebitno iskrište koje sahranjuje, a evidentnije će sahraniti neumoljivi tehnološki malj.
I sam imam poziv na ino i jako zahtjevno tržište. Nažalost, ako mi instalacija (već je to izdanak tog novoga, pa tako i samorazumljivoga proizvoda) nema elemente atrakcije, tj. šoka i senzacije i neće mi uopće proći. I tada gubim spinu s eto tim nesavladivim životom, na način da ga izmišljam kroz novotarije… i slične radnje.
Neslućene pukotine
Sve fino govoriš i neumoljivo o iskricama kao miljokazima koji nisu nikad i neće zatvoriti Život (kao nešto samorazumljivo i vječno pribježište, kao naj i neuhvatljivo, transcendentno pak, a paralelno svemu prolaznom) Antej dragi.
Novo od novog se silno razlikuje.
Ali, putići naslućene su pukotine koje se nužno otvaraju, pa tako i neki izlaz iz ovog, znaju zatvoriti optimizmom oči pred neumoljivosti epohe.
Slažem se da su mi razmišlja usmjerena prema subjektu=tehnici (kao terminu u izdanku i trajanju metafizike) koji sve, svaki objekt pretvara i gura u svoj žrvanj.
Preskočiti taj rigorizam tehnologike, preskočiti ga misleći da smo pristalice, pa čak i neki obožavatelji epohe determiniranog i proračunljivog, pa tako i okončanog, mrtvog, tek refleksom i komparacijom nadahnjujući se tezom o neposustajućem i Životom bez kraja, otežava put u bivanje neponovljivoga i jedincatoga, ne bi li se nadvisila ograničenja epohe tehnike.
