Srbija nije izvor stabilnosti zajedno sa SPC-om. Velikosrpstvo, kao politička ideologija, u svojoj suštini negira ravnopravnost naroda na Balkanu (2)

Neka su ubojstva izvršena radi zataškavanja istine o zlostavljanjima, krađama, seksualnim aferama…

 

• Kakvo je bilo stanje unutar SPC-a dok ste bili đakon, naročito u manastirima?

Srpska pravoslavna crkva (SPC), kakvu danas poznajemo, često se doživljava kao višestoljetni stup identiteta i duhovnosti srbijanskog naroda. Međutim, oblik u kojem je institucionalno djelovala tijekom 20. stoljeća, posebno u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, nosi sa sobom slojevitu i manje poznatu povijest.

Srpska pravoslavna crkva, u određenim fazama svoje nedavne povijesti, bila je dio šireg sustava društvene kontrole.

To je političko-sigurnosna tvorevina iz razdoblja kada su uniforma i plašt često služili istom gospodaru.

Danas svjedočimo raspadanju crkvene strukture Beogradske patrijaršije na svim razinama: i moralnoj i vjerskoj. Ali to nije nusprodukt sadašnjosti, već posljedica sjemena koje je posijala komunistička UDBA u zenitu svoje vladavine na jugoslavenskim teritorijima. I mnogi koji su danas revni vjernici, molitvenici, župljani ili jednostavno adepti ove organizacije, nisu svjesni, jer im nitko ništa o tome nije rekao niti objasnio, da crkva ne postoji!

Situacija u Srpskoj pravoslavnoj crkvi — posebno u samostanima — bila je iznutra korumpirana, duhovno prazna i moralno uništena. Umjesto da budu mjesta duhovne obnove, mnogi samostani postali su utočišta za razne oblike manipulacije, licemjerja i devijantnog ponašanja. Ono što se izvana predstavlja kao „duhovnost“ često je samo maska iza koje se krije borba za moć, novac, seksualnu dominaciju i psihološku kontrolu.

• Kakav je bio stav svećenika prema mladima? Istaknuli ste pedofiliju i homoseksualnost?

– Uloga svećenika u današnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi je sljedeća:

Obmana, da vas navede da uzimate vjerske istine zdravo za gotovo, suprotno kršćanskim načelima.

Nametanje raznih vjerskih tabua i raznih diktatorskih zakona putem crkvene dogme.

Obmana vjernika, stvaranje kvazi-božanskog autoriteta, primjer Svetog Save u čije ime su počinjeni najveći zločini XX. stoljeća, da ne biste otkrili Božansko u sebi.

To je srž problema. Srpska pravoslavna crkva i slične institucije projiciraju Boga izvan čovjeka, koristeći Njegovo ime za kontrolu, zastrašivanje, manipulaciju. Prava vjera je u čovjeku, u savjesti, u hrabrosti da se govori istina – čak i protiv cijelog svijeta.

U samostanima sam osobno svjedočio situacijama u kojima se mladićima, koji dolaze u potrazi za vjerom, nudi „duhovno vodstvo“, što se brzo pretvara u seksualno zlostavljanje. Prikrivanje tih zločina bilo je norma, a ne iznimka. Mnogi svećenici su znali – i ne samo da su šutjeli, već su aktivno štitili zlostavljače.

I dopustite mi da budem jasan: homoseksualnost kao privatna stvar nije tema. Tema je zlouporaba moći, manipulacija, prisila i zločin protiv nemoćnih osoba – a to se događalo i još uvijek se događa u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

• Ukazali ste na neriješena ubojstva unutar Srpske pravoslavne crkve?

– Iza te šutnje stoji nešto mnogo dublje od puke nesposobnosti ili birokratske ravnodušnosti. U središtu tog sistema nalazi se mračna mreža saradnji, interesa službe Stasi u Beogradu tokom 70-ih i 80-ih godina.

Njihovo prisustvo u Beogradu podrazumijevalo je aktivnu operativnu mrežu, sa logističkom podrškom domaće UDBE. Stasijevi agenti su koristili Beograd kao čvorište – i za razmenu podataka, i za eksperimente kontrole stanovništva, ali i za manipulaciju demografskim strukturama.

Navodno trgovinsko predstavništvo Istočne Nemačke bilo je sjedište tajne službe Stasi u Beogradu.

Stasi je u Istočnoj Nemačkoj, kao i KGB u Rusiji koristio crkvene organizacije kao paravan za nadzor i infiltraciju. Isti model prenet je i u Jugoslaviju.

• Kasnije istrage o pedofiliji unutar SPC – koje su, gle čuda, uvek zataškavane – vode do istih krugova… do istih ljudi.

– Postoje jake indicije da su neka ubojstva izvršena radi zataškavanja istine o zlostavljanjima, krađama, seksualnim aferama. SPC je u tom smislu postala više zatvorena kriminalna organizacija nego kršćanska zajednica. Primjer je ubojstvo djeteta u manastiru SPC-a gdje je bilo psihički i fizički zlostavljano od strane episkopa.

Kada je htelo da progovori, ućutkano je na okrutan način.

Telo je pronađeno bez glave, ruku…

Istraga nikad nije videla svetlost dana, nikad nitko nije saslušan. Obitelj nitko nije obišao ni iz državnih, ni iz crkvenih organa.

Na čelu SPC-a tad je bio tobožnji svetitelj Pavle koji ga je i poslao u pedofilski pakao svojim potpisom.

Nikad nije obišao obitelj da im pruži pomoć i podršku.

Nek pati i gori u vječitom paklu.

Istragu je tek sad otpočelo Tužiteljstvo i Interpol. Pripremio sam obimnu dokumentaciju i dokaze.

Ja da sam na mestu patrijarha ili episkopa, verujte, promenio bih planet.

• Slučaj episkopa Vasilija Kačavende?

Kačavenda je lice SPC-a koje savršeno simbolizira tu izopačenost. Godinama su ga štitili, Crkva je šutjela. Kada su procurili snimci na kojima orgija s mladim muškarcem, čak ni tada Crkva nije reagirala s kajanjem — već s pokušajem kontrole štete.

Ali problem nije samo njegova seksualna devijacija. Njegova otvorena podrška ratnim zločincima, njegov hod po grobovima nevinih ljudi, njegovo prisustvo u slavljenju genocida — to je prava slika SPC-a u ratu: crkva koja je blagosiljala zločine.

• Blagosiljanje zločina i genocida — slučaj Srebrenice, Škorpioni?

– SPC, kao institucija, nikada nije službeno osudila genocid u Srebrenici. Nikada nije izrazila suosećanje s bošnjačkim žrtvama. Naprotiv — mnogi njezini visoki predstavnici, poput Kačavende, ali i Amfilohija Radovića, bili su otvoreni podržavatelji ideologije koja je dovela do masovnih ubojstava.

Snimao se dokumentarac o Škorpionima koji ubijaju šest bošnjačkih dečaka u kameru. Cijeli planet je bio zgrožen. Gdje je bio SPC? Gdje je bio glas pokajanja? Gdje je bila moralna odgovornost? Nigdje.

• Što je Savez Kršćana Hrvatske?

– Osnovan je od strane ljudi koji vjeruju u autentičnu, nenasilnu, oslobađajuću kršćansku poruku — oslobođenu od nacionalizma, mržnje, manipulacije i licemerja. SHH nije sekta, već pokušaj da se vjera vrati čovjeku, savjesti i istini — umjesto sistemima moći.

Udruženje takođe poziva na jedinstvo među svim ljudima, bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnost ili državljanstvo, sa ciljem postizanja dobra zasnovanog na istini i ljubavi.

Društvene i verske podele pokazale su se kao jedan od glavnih uzroka sukoba i ratova — ne samo između pojedinaca i država, već i između cijelih civilizacija. Stoga je potrebno promovirati suradnju i dijalog ne samo među kršćanima već i među vjernicima drugih denominacija, jer su međusobno razumijevanje i dijalog neophodni za sprječavanje ponavljanja istorijskih griješaka.

Kšćanski savez Hrvatske nije fundamentalistička organizacija ni u kom smislu. Štiti i promovira vjerske i sve druge slobode i prava u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda — i za vjernike i za ateiste.

S nadom da će Kršćanski savez Hrvatske biti prepoznat kao konstruktivna, inkluzivna i afirmativna organizacija, svi građani su pozvani da sudjeluju u njenom radu.

Također vrijedi napomenuti da je Kršćanski savez Hrvatske uspostavio kontakte s medijima i nevladinim organizacijama širom svijeta koje se bave humanitarnim radom i zaštitom ljudskih prava.

Uobičajeni ciljevi mogu uključivati:

Pomoć ugroženima – pružanje podrške onima u teškim situacijama.

Zagovaranje ljudskih prava – promocija i zaštita osnovnih ljudskih prava.

Obrazovanje i podizanje svijesti – informiranje zajednice o važnosti humanitarnog rada i ljudskih prava.

Suradnja s lokalnim zajednicama – jačanje lokalnih inicijativa za podršku i pomoć.

Održavanje socijalne pravde – borba protiv diskriminacije i nejednakosti.

Razvoj održivih programa – implementacija dugoročnih rješenja za poboljšanje kvaliteta života.

Udruženje naglašava da su dogovorene zajedničke konferencije radi razmene ideja i podsticanja saradnje. Ove konferencije će se baviti temama kao što su:

Humanitarni rad – razmjena iskustava i strategija.

Zaštita ljudskih prava – analiza trenutnih izazova i mogućih rješenja.

Edukacija i obuka – organiziranje radionica za članove i volontere.

Suradnja s drugim organizacijama – umrežavanje i izgradnja partnerstava.

Izvještavanje o postignućima – dijeljenje rezultata prošlih inicijativa i planiranje budućih koraka.

Udruženje ističe da nas posvećenost vrijednostima solidarnosti i pravde vodi k izgradnji boljeg društva.

• Kakav je stav SHH prema genocidu nad Bošnjacima i agresiji Srbije na Bosnu?

– SHH jasno i glasno priznaje genocid u Srebrenici. Priznajemo ga bez „ali“, bez relativizacije, bez izgovora. Srbija je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. SPC je duhovno i ideološki podržala tu agresiju. SHH je utemeljen na moralnom imperativu — i prvi korak k pomirenju je: ISTINA.

• Što vas je dovelo u Istanbul?

– U Istanbulu sam pronašao ljude koji razumiju što znači nositi križ istine — protiv laži i sustava.

Prava duhovnost se više ne može tražiti u korumpiranim vjerskim sustavima, već među ljudima – slobodnim, savjesnim, hrabrim. Duhovno jedinstvo ne poznaje granice, nacije ili vjerske fasade.

Patrijarh Bartolomej stupio je na svjetsku pozornicu s medaljom i počasnom titulom. A žrtve njegovih svećenika – i njegove šutnje – ostat će neviđene, nečuvene i nezaštićene.

„On je izabrao da govori za šume i mora. Sada ga pozivamo da govori za nas. Za duše koje su zgazili ljudi koji su trebali da nas vode k Bogu. Ako Crkva ne može zaštititi najmanje među nama – onda sve ikone koje ljubimo i sve svijeće koje palimo nemaju smisla.“

• Patrijarhu Bartolomeju je dostavljeno pismo o vrlo teškom stanju duhovnosti na Balkanu.

– Pozvali smo ga da se uključi u rješavanje problema seksualnog zlostavljanja i organizirane pedofilije, kao i u obnovu vjerskih zajednica koje žive pod monopolom Srpske pravoslavne crkve.

(Svršetak)

Bojan Jovanović