Hrvatski Fokus
Povijest

Veličanstvene iskrice duha Petra Giunija       

Hrvatski pisac i novinar i popularizator biologije mora 

 

Petar Giunio (1894. Korčula – Zagreb, 1968.) hrvatski je pisac i novinar, popularizator biologije mora iskričave renoirovske duhovitosti i slikovitosti. O njemu sam već pisao u Hrvatskom fokusu; ovaj put ću samo istaknuti da su mu najbolja djela “Iz moje stare primorske bilježnice”, te “Tajne mora” gdje vrlo uspjelo znanstvenopopularni rad o moru i morskim bićima kombinira sa prikazom osebujnih mediteranskih likova rodne mu Korčule i slatkog, gipkog i zvučnog dijalekta južne čakavštine, makar je upitna zamjenica na Korčuli što.

Svakako da je utjecao na splitskoga pisca Miljenka Smoju u još većoj mjeri nego Marko Uvodić, ili Giovanni Varga. Knjižicu “Iz moje stare primorske bilježnice” već sam prikazao, sada slijede “Tajne mora” iz 1943. godine. Započima idiličnim opisom korčulanskog obalnoga sela, nazorovskom siestom sa krešendom cvrčaka i mališanom koji lovi rake i ribice za profešura.

“Osjeća se miris pečene ribe, ulja, miris štale, morske trave, freškina, borove smole i humusa, ružmarina i katrana od namazanog leuta (ribarska lađica). Suše se mriže, parangali. Po vršama i barkama množtvo osa grizkaju ostatke riba. Na konopu izmedju dvie masline lepršaju pokrpane košulje, hlače, bičve. Kuma Žuva pere, a muž jon ribar Jure, lega’ lipo izpod masline blizu koze. Naji’ se pečenih salapa,(salpe, riba) popi’ po litre crnega i sad hrče. A čvrčci čvrče, čvrče, čvrče. Ese, lipo li je ovako liti iza obida leć izpod masline kad puše maistral i zaspat. Daleko od velikega grada, daleko od konfužjuni, puno čejadi, od onih trunbeta (au)tomobili i od one puste priše. Čri-čri-čri!”

Oštra i neuka seljanka Žuve muči svoga supruga prijekorima na račun nastavnika: “Ma moj Jure ko nan je posla ovo čudo od meštra (učitelja) u selo, an! Niki čudni čovik. Ne pije vina, biži od čejadi, ne igra briškulu. (kartaška igra) Ka da’ je infišan. Capaje (hvata) lep(t)irice,šaje dicu da mu kupidu po kraju spuže i rake, a gušćerice i zmije stavja ušpirit. Ni to dobro za dicu da gledaju…”

Muž odgovara da profesor šalje primjerke živih bića učenjacima, ali Žuve je neumorna u kritici onoga što ne razumije, kao i većina naših ljudi koji šute kada ne treba, a govore kada je mudro mučat:

Ma što će učit od gušćerica i lepirica?! Ja ti govorin da on ni čovik kako triba. Manjkaju njemu dva matuna (opeke) u glavi. Evo sad prin nego si se probudi naš Ive mu poni’ jednega (morskoga)konjića. Pa da je to pametan čovik? Ima niki čudni kanoćal (dalekozor) doma. Ne gleda on prima moru š njim kako druga čejad, nego ga volta prima tavulinu (usmjerava prema stolu, jer je to mikroskop, op., T.T.). A~a, ni ništo u redu š njin. Boje bi bilo, Gospe moja, da ga primistu iz našeg sela.”

Mali Ive se vraća doma i priopćava materi:

Mali se Ive sjetio da mora pomoć otcu stavit parangal u kašetu i brzo pobjegne iz dvorišta zakričavši: Fanj ‘sus (hvaljen Isus)! – A di si bi tako dugo, an?:

– Sluša san što govoridu ona čejad.

– Pa što su razgovarali? – zapita Jure sina.

– Ma, ma onako, nisan hi puno razumi. Rekli su da ženska prilipi (priljepi, tj. kod morskoga konjića ženka oplođena jajašca sprem mužjaku u tobolac, op., T.T.) na trbuh…

– Što-o? – zaprepasti se kuma Žuva.

– Da ženska prilipi muškemu na trbuh.

– Prilipi ću ja tebi dvi po čunki ako budeš još jedan put slušat take razgovore. An, jesi li ga ću Jure! An, reći sad’ Te li to čejade pri zdravon pameti. Tako ti svetega, da ženska prilipi muškemu… I tega su čovika poslali u selo da nan uči dicu. Kad pojdeš u grad reci ti to moj Jure podestatu (načelniku), pa neka ga iztira…”

Dirljiv je opis živahnog i lajavog i smiješnim dosjetkama i spletkama sklonim brijača Nika Kukumara(imao ej izraslinu na čelu poput krastavca). Taj čovjek volio je pjevati, imao brojne ptičje vrste u krletkama i iskrivljavao latineske riječi u crkvi, možda i namjerno?

Barba Dome kazao je Niku da je vidio morskoga čovika (sredozemna medvejdica, vrsta tuljana op, T.T.) i opisuje istoga: “Ese, judi božji, glava mu je ka u čejadina (čovjeka), Bože mi oprosti, a i gleda ka čovik. Reka bi, eno sad, će ti rić koju besidu. Čovik, pa čovik! A brke ima ka oni pokojni jandarm (žandar, policajac) Luka. Ču’ san govorit ka’ san naviga (plovio na brodu) da su ove živine bile nikad bili pravi judi, niki grški (grčki)mornari koji su puno bestimali (psovali), pa hi je Bog za kaštig (kaznu) pritvori u živine.”

Nema kraju pučkoj mašti, a možda uživaju u laganju toliko da sami sebi poveruju: “Pripovida mi je pokojni did da morski čovik zna i pivat. (pjevati) Piva lipo ka’ divojka. Tako zakanta da ti dah stane kad ga čuješ. I onda se ti zamataš, inšenpjaš od tega pivanja, a moj te morski čovik andar agvanta (zgrabi), pa s taban u more. Kad se prikrižiš onda ti se neće ništa dogodit, jerbo onda on ferma (prestane) kantat (pjevati) i pobigne. A rečite mi ko biži od križa, an? Sotona, vrag biži! Eto i morski čovik je zato vrag. Viruj te meni što van ja govorin. Bili su to pogana čejad, bestimjaduri (psovači)koje je Bog pritvori za kaštig u vragove. Neka jin! Neka se grataju! Sa’ znaju što hoće rić hulit Boga. Vidi se da su to bili nikada judi i po temu što morski čovik zna onom rukan koja mu je ka lopata čapat kamen i drito (pravo) vas smirit (smjerit) u srid čela da se privrnete, a da ne dospite rić ni amen… A kako se samo zna smijat. Po čunki (njuški) mu vidite da van se ruga. Prava pamet od čejadina a tilo od živine. A vi govorite da je to ka’ kučak (pas) i maška! Vi ste ludi, vi nike stvari ne razumite. Ma znate li da oni znaju činit i dispete. Od mržnje na kršćane uspnu se oni na kraj i surgaju (sruše) se u bašćinu (vrt, voćnjak), pa sve lozje sci)je)paju. I di ovi vrag jedan put dojde ništa više ne može rodi i čega se dotakne ne može više bit blagoslovjeno. Mogu li ovake dišpete čini kuški ili mazge, an?”

“Vidi se i po temu da ima pamet čovičju što i razumi naški. Kad ribari razgovaraju izmeju sebe i dogovaraju se di će bacit mriže, on hi sluša i eto ti ga na ono misto, izi ribu i razcipa mriže.”

U mrkloj noći za šiločine ljudima se ne da spavati i pripovijedaju u konobi o pretku koji kao tenjac (vampir) ne da mira svojim praunucima: “Ona lajava Keka petegula (brbljavica, tračerica) je pripovidala da u kući šjor Jakota stra. ši niki njegov šukundid koji je bi’ pogan čovik i učini kontrat (ugovor) s vragon samo za sačuvat mladost i morbin (bolest, u ovom kontekstu raskalašenost, razuzdanost, op., T.T.). Tri puta se bi’ oženi i sve mu tri žene umrile, a on jarac živi sve do blizu sto godišća. I kad je bi’ star vazda bi se voltava za divojkama i udatin ženama. Kad bi vidi kotule (haljine) vas bi se uzviri i samo mu je manjkalo da ne počne revat ka tovar (magarac) u proliću (proljeću). E, ma zato ga je i Bog kaštiga što se za morbin proda vragu paklenon, I sad ta izgubjena duša nima mira ni poslin smrti i triba da gre ka tenjac po kući di je za života čini šporkarije.(prljavštine)”

“Barba Marko je pripovida da oni stari File, koji je bi(o) još strašjiviji od šjor Jakota, pa su ga za to i zvali File-tremarjola (tresilica), viruje da kad ono more svitli da su to duše mrtvih iz purgatorija (čistilišta)”

Nakon jesenje nevere(oluje) ljudi sa ulovom dolaze na ognjište (komin) najbliže kuće na obali i tamo je “Divan štimung! Luca pekla zubatca imazala ga perom od kokota (pijetla) umočenim u maslinovo ulje. Riba se rumenila, ulje i sol pucketali, a divan miris s primjesom češnjaka dražio nozdrve, izazivao slinu na usta.” Oko komina mačke i pas “Fjorin”.

Ugođaj je lijep: “uza pocrnjeli zid od dima bio prislonjen stol s urezanim imenima. To su se dica britvicama igrala. Na stolu vrč, bukara s vinon, žmuli (čaše) i. pu(l)jiški žuti pjati (tanjuri) s zelenin 

cima. Poviše stola visila mala trouglasta li. mena petrolejska lampa o željeznoj žici. Sukljao je drhtavi plamen i bacao sjene. A na zidovima visili konopi, mihi, šarene tikve od parangala i late od petroja, pinjate, prsure, čuturica za vino od kože mladog jarčića, stari postoli, štivali, suhi pomidori na špagu. Izmedju svega toga: nalazila se požutjela slika koja prikazuje Svetog Nikolu, a nad njom blagoslovlj ena suha grančica masline i krunice. Gore prema stropu na ogromnim čavlima bila naslonjena vesla, osti, ježinjak, losturar, brankarele, Sa stropa visio pršut, suhi gruji, škorance, bakalari i kaštridina, a i nikoliko saketa (vrećica) s travama za lik: popunac, matičnjak, metvica, ošinač, kadu(l)ja. U kutovima, kantunima zemljana posuda sa zelenin maslinama u salamuri, važi od piture, naslonjeno jedro, rančini, kofica sa suhin smokvama, sidro, mala mujača slanih sardela i važi s murgon.”(lijeno mi je to sve prevoditi, op., T.T.)

“Stari Jure naslonio svoje ručetine na koljena i zamislio se. Razbarušena sieda kosa, mornarska kapa na zatiljku, kaput prebacio preko ramena, brkovi se spustili. Neobrijan, velike obrve nakostrušene kao četke, mrk pogled, na okrajku usta tinja čik od španjuleta, a dim se diže prema desnom oku koje žmiri. Pravi morski vuk. Do njega Kuzma u sličnoj pozi s kratkom lulom u zubima. A vani romoni kiša po kamenim pločama, vjetar zavija kroz maslinovo granje, dopire šum valova.”

Dirljivo je ali i smiješno pismo neukoga Donka iz Novog Zelanda: “vajalo je proštit knjigu što je pisa’ Donko iz Nove Zelandije, Pismo je ovako bilo napisano: »dragin Moji? činin van Znat Da san primijo vašu Knjigu. l U Iipomu zdravlju i sve san Razumi što mi pišete pa ufan se u boga i blaženu divicu da Ćete i vi primi ovo moje malo Pismo u lipom zdravju i razumi sve štovan Pišen i evovan Šajen ništa liri damožete uredi(ti) kuću i kupi(t) Tovara mislim da je bo(l)je da Kupite mazgu i čuvajte mi sina i Kupite’ mu bonboni i Trunbetu (trubicu) oli tanburin (tamburicu) i Rečite mu da mu je to od oca i neka se i on Bidan razveseli a Ako van što ostane kupite mu Toplu. Guću? i nemote ga pušća na more sama da nebi svrata pa stavite mu i . ništo u Bičvu (čarapu) za svetu luciju i ako oni Gamaut luka čunkej bude vas Smeta u posesu (posjedu) od vertla! (vrta) di raste Kupus. hote u A(d)vokata i tužitese. dun (Don) marinu i poručite mu. da ka(d) se ja Vratin Da au mu Kacoton (šakom) zdrica (ispraviti) onu krivu čunku (njušku) i nemojte zaboravi pitura (obojit) Vrata i nadogradi(ti) Košaru (nastambu) za koze i ako van Triba. Za mriže pišite a kako van gudin i Stojtemi dobro i Nemote bi ustrahu zamene. jerbo Se jan čuvan i bog, bog i ćekan Brzi odgovor vaš donko?«

Opis ronioca na spužve i arheoloških nalaza, pa i građevina koje su otklizale sa terenom u more, te ponašanja riba u olupinama je zanimljiv, ali ipak ga preskačem.

Podatke o ulovu spužava (većinom Krapanjci) o 100.000 komada godišnje, te zoološke podatke preskačem i evo smo već kročili “na palubu jedrenjaka. Odmah izpod tende skoči mali bieli pas i izprsi se silnim lavežom. Proviri i glava Toneta, malega od trabakule (brodica od tri jarbola). Razbarušene kose, bos, opaljen od sunca, u mornarskoj bielo plavoj maji čući izprid late od petro(l)ja od koje je parun Luka napravio štednjak, špaher i puše u karbun (ugljen) da se razgori, da može parićat večeru.

– Ko. je doša, an? – začuje se iz nutrine trabakule glas paruna Luke.

– Prijateji. Kroz male uzke stepenice sidjemo. Stari Luka sjedi za malim stolićem. Naočale mu pale do vrha nosa. Glomaznom mornarskom ručetinom drži mali komadićak olovke koju neprestano slini. Nagnuo glavu na desno, jezik malo. izplazio i izpisuje glasno brojke na rub starog broja novina »Narodni List«, Vidi se, težko mu je pisat. Piše spizu i čini konte, broji.”

Kako izgleda u brodici staroga mornara? 

“Nad stolom njihala se zajedno s trabakulom i petrolejska viseća lampa. Jedan rog od stienja, pavera pravio dugi plamen i cilindar, tub pocrnio. Uz lampu visi košet kaštradine, bakalar, biškoti na špagu, kost od pršuta. Tamo kao u udubini, poput brloga, nalazila se postelja. Poviše nje visila slika Svetog Nikole, a nad njom blagoslovljena grančica masline od Nedije od Palama (Nedjelja od Palmi, palmana po drveću palmi). Na protivnoj strani visila slika Svete Barbare okićena blago slovljenin cmijen od Ti(je)la Slavnog, a izpod zelena botija(boca) od rozulina (ružin liker) omotana slamon. 

U njoj je blagoslovljena voda. Do nje je budilica, žveljarin, Kredenca pak predstavljala je pravu brodsku ropotarnicu. Svega je bilo unutri: botija od rakije, žmuli, pujiški pjati, škudele, piruni, niki šporki povoji, turski mažinin i koguma za crnu kafu, špiritjera, onda sir, sapun, britva za brijanje, Iapisi, (pisaljke) stari zamazani notesi, špigete (vezice) od postola, ruzinava stara trapula(zamka) za miše, rokeli konca, gratakaža, kalamar, karafina s ujen i kvasinon, bočica s jodon, kalendar, stari molitvenik, kandela od voska. Na jednoj strani kredence stari termometar i barometar, a na drugoj vremenjak u obliku fratra koji kleči. Kad je grubo vrime žila povuče kapuc fratru na glavu. Malo na desno, gdje je još malo mjesta bilo, stara neka požutjela pomorska karta od voštanog platna i toliko zamazana od muha da se u obće ne razabire više koju zemlju prikazuje. Na stolu nožem urezani inicijali I. H. S. a izpod Salamunovo slovo (pentagram – petokraka koji puk doživljava kao pet Kristovih rana, postoji i kao simbol slobodnih zidara. Istoimena pripovijest bosanskoga pisca Samokovlije).

Mržnja ribara prema vragolastom i spretnom konkurentu dupinu koji im razara mreže, te ribarska praznovjerja ne će nam biti zanimljivi, ali hoće kako barba Luka mladoga Toneta podbada jer se zaljubio u kćer jednoga paruna koji je postao predmet sprdnje jer je imao papagaja koji znaše i moliti i psovati jer je parun to radio za nevremena. Za nesreću je još i neki obješenjak don Ivan bezuspješno blagoslovio toga papagala da ne bi izgovarao grube riječi.

Duhovit je Giunio kada opisuje korčulansku pjesmu za blagdan sv Martina koji iako asket i isposnik postao u narodu, pa i našem hrvatskom zaštitnik prejedanja i opijanja.

“Sliedi večera: Tanjur kupusa i slane srdele ili još bolje salamastrane gire, gruj sušen u dimu a lešo, dvi fete pršuta, zatim martinjska pečenka, pečenica, t. j. pečeni ovčji but špikan slaninom, češnjakom i ružmarinom, a mazan maslinovim uljem. Ili pak mjesto ovčjeg buta jareće brižole (goveđe pečenice) pečene na gradele. Onda, dulcis in fundo Martinov kruh, »lojenica«koja se donosi na stol topla iz peći i odmah jede, jer nije toliko ukusna kad se ohladi. I nju glavar obitelji blagoslovi i poslije zalogaja lojenice opet se kucaju čašama punim vina, koje klizi niz grlo da je milota. Ako baš želite znati kako se prave ove Martinjske lojenice tl Korčuli evo vam recepta: Recimo na kilogram bielog brašna dolazi 10 dkg raztopljenog janjećeg loja, 10 dkg maslaca, 2 dkg kvascac f dkg suhog groždja, 3 dkg sjemena od pinj-bora, a i šećera po volji. Tko voli može pridodati nešto mirodija koje mu prijaju kao klinčeca, papra, cimeta. Sve se to miesi kao kruh, a posoli morskom soli. Napravi se okrugle komade kruha, tako nekih 15 cm u promjeru koje se onda s gornje strane pomažu maslinovim uljem i razreže malko nožem uzduž i poprieko, tako da kad je ovaj kruh pečen, urešen je razcvalim koekicama. Tko he podnosi loj može miesiti samo s maslacem. Onda je to zapravo »maslenica«. A kako ugodno miriši i kako poslije tog Martinjskog kruha prija vino! Pa, recite po duši, kako čovječanstvo može da se odrekne ovih divnih običaja? “

Šteta da Giunio nije više književnih djela za sobom ostavio, i ovako je dobro ocrtao Mediteran kakav je nekada bio. Lipa naša rič!

Teo Trostmann

Povezani članci

Srbi lažu oko kralja Dušana

HF

Vanjskopolitički aspekti Hvarske bune

hrvatski-fokus

Toma Bassegli i stoljeće prosvjetiteljstva

HF

Povijest i kulturna baština Rijeke

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...