Kasnoantički objekt na otoku Mljetu u Polačama služi kao rijedak primjer kako se gradilo u kasnoj antici
Crkva osmerolisnoga tlocrta zvana Rotonda u zapadnoj točki dubrovačkoga Primorja, u selu Ošlje nedaleko Stona, iz više je razloga intrigantna struci povjesničara i povjesničara umjetnosti. Ne znamo naime niti tko ju je izgradio, niti kada, niti kojem je svecu ili svecima posvećena; zagonetka nam je također njena lokacija.
U Primorju malo je plodnih površina, te je selo Ošlje svakako moglo hraniti crkvenjake, a i lokva žive vode u primorskom kršu nije za baciti! Dok je crkva svetoga Petra u Zavali, poviše Slanoga, a nedaleko mjesta Ravno idealna točka za prijevoz soli i robe u Popovo polje, dotle Rotonda nije utvrda, nije samostan i ne vodi nigdje.
Westwerk (narteks), tj predvorni prostor u kojem su stajali kandidati az krštenje i pokajnici razvio se u doba franačkih Karolinga, što nas upućuje na razdoblje od IX. do XI. stoljeća ako vrijeme nastanka crkve. U IX. stoljeću Bizant čini kulturni napor za djelovanjem među Slavenima, te pomoću braće iz Soluna Konstantina (Ćiril, izumitelj “glagoljice”) djeluje i na Hrvate, Čehe i Slovake. Također i franački misionari djeluju u Hrvatskoj, i mir između Bizanta i Franaka se uveličava monumentalnom gradnjom svetoga Donata u Zadru, sjetimo se Donata biskupa zadarskoga, posrednika u Aachenskom miru 812. godine.
Crkve hrvatskih kraljeva i knezova su prema zadarskom Donatu ili kotorskom Tripunu prave minijature, što odražava i ekonomsku moć dalmatinskih gradova. Ne vjerujem da je u vrijeme moći neretljanskih gusara i Kačića koji su ovladali Pelješcem, Mljetom i srednjodalmatinskim otocima moguća bila gradnja Rotonde.
U X. stoljeću Humom (Zahumlje) vlada Mihajlo Višević (ili sličnoga imena), koji je saveznik Bugara u vrijeme kada ih kralj Tomislav pobjeđuje. Višević je nazočan na Splitskom saboru kao svjedok i stonska biskupija dolazi pod splitsku nadbiskupiju. Iz toga zaključujemo da je Mihajlo Tomislavov vazal.
Konstantin VII. Porfirogenet ( 905. – 959.) svjedoči i o mjestu Josle u koje prepoznajemo Ošlje, vjerojatno kao kneževo sjedište. Hum obuhvaća uzak prostor između Neretve i Popova polja, Konjica i Stona.
Sredinom XI. stoljeća Slaveni (valjda vladar Duklje (danas Crna Gora) Stjepan Vojislav) zarobljuju lukavstvom i prijevarom bizantskoga stratega u okolici Dubrovnika (Zaton). Moguće su izvukli otkupninu i mogli time izgraditi crkvu. Rotonda ne nalikuje niti na sjevernodalmatinske (sveti Križ, sveta Trojica, sveti Spas, sveti Petar kod Omiša) niti na crkvice dubrovačkoga kraja i Boke. (Sigurata je osobito simpatična sa originalnim svodovima i kupolom, op., T.T.)
Rotonda ne nalikuje niti na kraljevsku crkvu svetoga Mihajla kod Stona, gdje se nalazi freska sa likom kralja koji ima franačku krunu sa tri križa. Prije će biti da je prikazan kralj katoličke Duklje Bodin negoli Petar Krešimir, ali odakle Dubrovčanima zapisana legenda da je Rijeku Dubrovačku poklonio građanima hrvatski kralj?
Nažalost Rotonda nema natpisa, nema niti grobova u kojima bi bili novčići ili mačevi ili kosturi. Usput rečeno, metode ustanovljavanja starosti kostiju dr. Igor Borić je dokazao kao nedovoljno precizne na primjeru pogubljenih žrtava komunističkih na otočiću Daksi, jer sastav zemlje, blizina mora i kiselost borova su dali veću istrošenost biološkog materijala od očekivanoga. DNK analiza i predmeti kao i lokacija dokazuju da nije riječ o nekom drugom ukopu. Tomislav Marasović smatra da predvorje (narteks) je kasnije izgrađeno od crkve Rotonde, a također je locirao na vrhu brda objekt dimenzija 5 x 8 m.
Taj objekt su sveučilišni profesor arheolog Josip Baraka Perica i povjesnik Nikša Benić shvatili kao kasnoantikni i usporedili sa sličnim u Pečuhu (Mađarska), ali i zaključili da bi Rotonda mogla biti kasnoantička.
Kasnoantički objekt na otoku Mljetu u Polačama služi kao rijedak primjer kako se gradilo u kasnoj antici, ali ne impresionira; dosta je kazati da okolni seljaci nisu krali taj materijal. Uglatost i izduljenost Rotonde, te kameni ukrasi ipak upućuju na znatno kasnije razdoblje nastanka, a obilje žbuke i ostaci sedre svjedoče o postojanju velike kupole. Osmerolisnost tlocrta je rijetkost, možda je tu trag? Možemo li crkvu dovesti u svezu s benediktincima koji su podigli Europu nakon pada Rimskoga Carstva i koji su i na našoj obali birali izvrsne lokacije? Pošteno je priznati da ne znamo, pa niti per analogiam. Oktogonalne (osmerokutne) crkve ipak poznaje kasna antika, kao npr. San Vitale u Raveni, području bizantske uprave!
