Od ovih deset fascikl pisama tiskana je knjiga “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića”, koja je objelodanjena u Zagrebu 2014. godine
Knjiga ima 1100 stranica. Puna povijesnih stvari. Puna je izvornih pisama iz prve ruke, tj. pisama koja je osobno pisao Maks Luburić svojim suradnicima, prijateljima, Hrvatima u kojima je iznosio na razne načine svoj mukotrpni život u borbi za Hrvatsku Državu, kako svoj, tako isto i svih onih Hrvata s kojima je surađivao i sudjelovao od prvog dana kada je došao na Janka Pustu početkom 1932. godine pa do 18. travnja 1969. godine, što je reći 2 dana prije pogibije 20. travnja 1969.
Iz ovih deset fascikl pisama mogle bi se knjige i knjige napisati iz sadržaja svih: Pisama, Okružnica, Članaka, Opisa, Letaka, Pozivnica, Proglasa a sve u jednu svrhu, a ta je da se opiše i da se ne zaboravi ljuta borba Hrvata u borbi za njihovu Državu Hrvatsku. Ovih deset fascikl pisama Maksa Luburića bi se mogli usporediti sa Svetom Biblijom u kojoj su izražene sve vrline Kršćanstva. U ovim pismima Maksa Luburića izražena je sva i svaka ljubav za Hrvatsku Državu. Prilažem ti poveznicu na kojoj se nalazi slika knjige tih pisama kao i predgovor i uvod. Dragi prijatelju Marijane ne mislim te gnjaviti, umarati itd., daleko od toga, ali bih te ljubezno zamolio ako imadneš malo vremena od viška da pročitaš moj uvod kako je došlo do voe knjige.
Pisma Maksa Luburića
Pismo koje ću ovdje iznijeti nalazi se u knjizi “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 195.-1969.” na stranici 131., 132., 133. i 134. a pisao ga je general Drinjanin Peri Tutavcu (Bilić) u Argentinu. Pero Titavac Bilić je rođen 1913. u Dančanju, Hercegovina a umro u Buenos Airesu 9. listopada 1985. Pero Tutavac je bio hrvatski novinar, publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac. U Argentini je izdavao novinu “NAPRIDAK” 1954., te “SVITLENIK” u kojima je nastojao Hrvatima vratiti njihov stari izvorni jezik “ikavicu”.
Poznavao sam Peru Tutavca preko organizacije HNO i novina. Po dolasku u Ameriku počeli smo se dopisivati. On bi mene često oslovljavao sa “Suborče” i “junače Mile” a ja bih njega “Striče Pero”. Pero Tutavac je bio uski suradnik generala Drinjanina. Iz mnogo brojnih pisama se može primjetiti da su se poznavali još iz Domovine.
Neugodno sam se iznenadio kada sam u listopada 1985. godine saznao da je umro. Nedugo iza njegove smrti njegova supruga mi je poslala paket pisama/korespondencije između generala Drinjanina i njega, kao i drugih stvari. Jedno od tih pisama iznosim ovdje za sve Hrvatice i Hrvate kako bi se upoznali kako su dva Hrvata, dva emigranta, dva fanatika, dva buntovnika i dva zaljubljenika u Hrvatsku živjeli u tuđem svijetu, s tuđim običajima i zakonima ali uvijek u SJENI HRVATSKE.
Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Ovo pismo nije igranje “Toldata”
HRVATSKI NARODNI ODPOR
general Drinjanin
13 . IV. 1962.
Bratu Peri Tutavcu
uredniku “napridka”
Buenos Aires, Argentina
Dragi moj Pero!
Ovoga časa želim Te obavjestiti o nekim važnom činjenicama, a za koji dan zgrabiti ću u ruke fascikle Južne Amerike, Argentine, “Napridka” i Tvoj osobni, pa ću ti se odužiti na sve, postaviti stvar na svoje mjesto, odgovoriti na sva, i poći korak naried. Nu kako ću taj posao obaviti sa jednog stanovišta, koje Ti je nepoznato, to Te želim o tome obavijestiti.
Ovoga časa Ti piše Maks, ništa više, želim, vrlo želim, da suradnja podje i dalje. Nas spaja Hrvatska i Bog, a ništa nas ne dieli. To mi je rekao Stepinac na našem rastanku prije povlačenja. Malo sam puta upotrebio te rieči, u korespondenciji sa dva ili tri čivjeka i kada sam htio napraviti komparacije od efekta. Mene i Tebe spaja neizmjerna ljubav za majku Domovinu. Buntovnici, i valjda od rodjenja. Bavimo se iluziornim stvarima, pa nas i zovu budalama, i zbijaju šale. Mene to ne smeta, vjerujem ni tebe. A eto bavimo se, kako vele, i novinarstvom, što nam zadaje i još više briga, kao da drugih nebi imali dosta. I veže nas još nešta : ne bojimo se. Ni jednih, ni drugih, pa zato, ni trećih. I kako se jedan život ne improvizira, ni naš nije improviziran. Nije važno da li se slažemo u svim detaljima političkog programa, ni da li sam Ti simpatičan, ili Ti meni. Ni to da su “prijateljevi prijatelji uvijek prijatelji, a neprijatelji neprijatelja su neprijatelji”. Imamo svoje kriterije i Bog neka nas čuva od siromašnih duhova, a kada bi bili gradjeni na jedan kalup, značilo bi, da smo duhom siromašni. Mi smo širokogrudni u pogledima. Mi smo patrioti. Kršćani, katolici. Pa i vrag nas odnio ako nebi bili kadri medju nama ljudski znati i razlike podnieti., trpiti se pedjusobno, i voliti se unatoč, recimo, razlika u trećima i u “sporednom”. Eto, to je uvod.
Radi se o sliedećem: USTAŠKI BOJNIK STJEPAN FIŠTROVIĆ, koji se sada nalazi u Peru, Lima, na adresi apartado 3637. i valjda je i državljanin Perua, odrdjen je jednoglasno od domovinskih i emigrantskih zapovjednika našeg nukleusa, (1. jezgra, srž, bit; 2. uporište, središte itd., Klaić, Rječnik stranih riječi, mo.) ZAPOVJEDNIKOM HRVATSKE VOJSKE ZA SVE JUŽNOAMERIČKE I SREDNJOAMERIČKE ZEMLJE. Nešto kao zapovjednik STOŽERA “SUR” “S”.
To se je dogodilo nakon dugog razmišljanja i izmjene misli na sastancima. On se je odazvao kao stegovni i sviestni častnik i prihvatio toga nezahvalnog posla, kao što smo se Ti i ja i mnogi drugi prihvatili.
Mi, smo, Pero, vojnici. Mi smo i Ustaše. Ali smo sviestni svega, i znamo, kao što smo sigurni, da dijeliš naše mišljenje, da samo HRVATSKA VOJSKA može ostvariti borbeno jedinstvo hrvatskih ljudi, (to je dokazao i slučaj drugog rata za Drugu Hrvatsku Državu, mo. Otporaš.) koji su voljni još, unatoč svega, dignuti stjegove REVOLUCIJE.
Trebalo je poći putem demokracije. Nu znaš i sam, da to ne znači putem anarhije. Mi smo se dobro posavjetovali, i za zapovjednika Stožera “S” niti se Fištrović natjecao, i niti sam ga ja gurao, niti se tko suprostavljao, niti je itko postavio “njet”, kojega inače upotrebljavamo. Svako glavnije postavljanje mora biti jednoglasno medju nama, koji smo stvarali, vodili i odgajali hrvatsku vojsku. (Dok ovo prepisujem, pada mi na pamet: Da li se tako u zatočeništvu u Haagu osjećaju hrvatski generali Gotovina, Merčep i drugi, kao što su se u emigraciji i izbjeglištvu osjećali hrvatski generali Luburić, Herenčić i drugi, mo. Otporaš.). Nu baš zato, jer se stvar dobro postavila, i kako smo i javno rekli, da ćemo se podrediti VOJNOM ODBORU Hrvatskog Narodnog Predstavničtva, – do kojega će doći prije ili kasnije, i jer si ne uzurpiramo politička prava, koja pripadaju politici, stali smo na stanovište, da se i imenovanja
- / smatraju definitivnima, dok se ista ne opozovu jednoglasno i prema kriteriju vojničkih zapovjednika. Sve to znači, da nam je svejedno, da li je nekome pravo ili krivo, simpatično ili ne, zapovjednici vrše svoje dužnosti, i
- / branimo ih do groba. Mislim na to, da nećemo dozvoliti, da nam se jednom uprlja zato jer je bio HOP-ovac, drugog jer je bio Ustaša, trećeg jer je bio domobranski, itd. “nastrojen”. Inače korteši bi nas rastrovali. A kako mi gledamo stvar iz horizonta povijesti i veličine zadatka, ne mislimo za volju korteša pa niti korteških prvaka mienjati strukturu VOJSKE. Da, mogu se i moraju stavljati, skidati, mienjati, itd. GLAVNI ZAPOVJEDNICI I GLAVARI STOŽERA, jer stvar ovisi o političkim prilikama i potrebama, pa mogu imati rieč i snage IZVAN NAS. Nu nećemo dozvoliti, da se BOJNIKA FIŠTROVIĆA, ili pukovnika Batušića, ili pukovnika Pianića žrtvuje fukari za gozbu.
Prema gornjim točkama I JER NEMA DRUGE MOGUĆNOSTI ZA BEZUVJETNI POČETAK, ne može se ovog časa za volju predpostavki, za volju neodlučnih, za volju nekih, koji vječno čekaju “situaciju”, – mienjati stvar FIŠTROVIĆA.
Ako na teretoriju ima starijih častnika, to ne znači, da su isti izključeni, mimoidjeni, proskribirani, itd. itd. Jednostavno: EKIPA JE POČELA. I cilj joj je postaviti na noge ORGANIZACIJU. Nu, TERITORIJALNA ORGANIZACIJA je jedno, a druga je stvar MOBILIZACIJA ELEMENATA, pa iako eventualno tamo živi GENERAL, budući zapovjednik Hrvatske vojske, zbora ili divizije, – ipak ostaje bojnik Fištrović na čelu TERETORIJALNE ORGANIZACIJE: dok će general, eventualno biti postavljen za ZAPOVJEDNIČKO MJESTO KAMO SPADA. (Ne znam o kojem hrvatskom generalu NDH je ovdje riječ. General Ivo Herenčić je živio u Buenos Airesu, dakle na području “SUD” ili “S” kojem je bio na čelu Bojnik Fištrović, mo. Otporaš.)
I isto ne neznači, da sutra RADI POTREBE SLUŽBE, bojnik Fištrović, ne bude postavljen na drugo mjesto, a na mjesto TERITORIJALNOG ZAPOVJEDNIKA DODJE netko četvrti, možda jedan satnik, ili poručnik.
Stvaraju se i POKRETNE SNAGE I STOŽERI, koji mogu imati zapovjedna mjesta prema svojim sposobnostima i potrebama, i koje snage mogu biti danas u Argentini, sutra u Njemačkoj, prekosutra u Hrvatskoj. (Vjerovao tko ili ne, tako se je nekako i dogodilo u drugom ratu za Drugu Hrvatski Državu u dvadesetom stoljeću. Ja sam osobno položio prisegu TRUP-u 1959. godine. Moj email nosi uspomenu na to: trup1959@gmail.com. Imam ovaj e-mail nekoliko godina. Vježbali smo se “po vojnički”. Imali smo svoje poligone. Sve se krilo kao zmija noge od vlasti zemalja u kojima smo živjeli. Prije nekoliko godina me je jedan, koji je prije pola stoljeća bio samnom, upitao da li možemo govoriti sada o TRUP-u. Rekao sam mu: Što se mene tiče moja prisega iđe samnom u grob, a ti radi po tvome. Istini za volju i dr. Franjo Tuđman se je uveliko poslužio idejama generala Maksa Luburića o važnosti hrvatske vojske u obnovi Hrvatske Države. mo. Otporaš.). Nu TERITORIJALNI STOŽER ostaje dok se ne sprovede REVOLUCIJA. Ona će izmjeniti mnogo toga, pa možda i sve nas, nu treba ju početi stegovno. Revolucija nije anarhija i njeni šefovi ne smiju pasti kao žrtve psihološkog rata, nego isti voditi, sredjeno, ledeno, hladnokrvno, sustavno, kao da se radi o jednoj trgovačkoj operaciji. NAŠA ZAJEDNIČKA TERITORIJALNA MJESTA ĆE BITI POPUNIDBENA ZAPOVJEDNA mjesta, i naša opskrbna središta, i naša diplomatska predstavničtva i naš nervni, obavještajni, spojni, edukativni, izvještajni centar. Nešto slično kao SBORNA PODRUČJA.
Zato tim ljudima trebamo dati zaštitu od korteša, uljeza, uhoda, i onih, koji danas kliču Hosana, sutra raspni ga. Poučeni težkim izkustvima, mi ćemo NAŠE LJUDE BRANITI DO GROBA. Inače im nebi mogli zahtievati rad, efektivnost, poslušnost i žrtvu.
HRVATSKI NARODNI ODPOR
A mi smo voljni sve od sebe dati, a da pri tome ništa ne tražimo, jer je put dugačak, i jer znamo, da će malo koji od nas, osobno, uživati plodove rada. Mi nikada više nećemo dozvoliti, da se žrtve za domovinu i zasluge u emigraciji, ili u politici, ili na robiji, nagrade vojničkim činovima. Ima trgova u Hrvatskoj za spomenike, ima mjesta u Parlamentu za sposobne, ima novaca u slobodi za živiti i sredstava za nagraditi potrebne. ALI BAŠ ZATO SMO I ODLUČILI NE DOZVOLITI, kao što se dogodilo mnogima, da od danas na sutra budu ŽRTVOVANI NA OLTAR MIZERIJE. Na oltar Domovine, da. Ali na Olimpu Mizerije, ne.
Sve ovo, vjerujem nije ni potrebno bilo,da ti kažem. Nu ipak sam želio, jer bojnika Fištrovića uz nas i mene veže obostrano strostrano VJERNOST DO GROBA. A mi ćemo, izmedju sebe stvarati kodekse, pa ako treba i suditi. Osiguran je potrebni kontrol, uz sami izbor, nu želimo se osigurati protiv hirova POLITIKE. Protiv mizerije korteštva, koji su nas dovle dotjerali. Jednom treba graditi na ljudima, i tim ljudima osigurati ono, što sam ja učino u slučaju Rovera, (kada je Srećko Rover 1955. godine bio osumnjičen kao vodič koji je prevodio u Kavranovoj Akciji 1947/48 ljude u Hrvatsku, da je radio za Oznu i ljude odmah predavo istoj. General Drinjanin je hrabro ustao u obranu hrvatskog častnika i sazvao Častni Sud da se ovaj slučaj ispita, mo.) i što su mnogi učinili prema meni i rekli Poglavniku “Njet”.
Ja sam Ti rekao VOJNIČKU TAJNU, jer vjerujem Tebi kao borcu. Ja ni ništa Tebe ne obzvezumjem, ali te ljudski obvezujem na čuvanje tajne. Tajna je svako slovo ove obavijesti, (a ne kao što je Mesić i kompanija predala visoke hrvatske vojničke tajne neprijatelju, mo. Otporaš.) koju nemaš pravo nikome reći, iako ju ja sutra publiciram, ili to učini bojnik Fištrović.
Radi se o dvije stvari:
- Prvo da znaš, osobno, Ti, Pero Tutavac. Da znaš radi rada, držanja, radi pisanja. Ja se u svemu, sasma, 100% identificiram sa bojnikom, on samnom, ostali sa obojicom, svi medju sobom. Medju nama nema izdaje, nema pametovanja. Htio sam da to znaš i radi “DRINE”. “Drina je naša i Ti joj pomažeš, kao i mi tebi. Ja sam ti rekao, da ću posebno pisati o koracima, koje ćemo poduzeti KOD PRIJATELJA u svim zemljama za “NAPRIDAK”. Želimo da “Napridak” napriduje….Druga je stvar dokle može, mora, treba, smije ili nesmije ići ta suradnja. O tome se može govoriti i ljudski planirati, pa i mienjati planove.
- Drugo je, sasma drugo, da li se Ti dobrovoljno stavljaš na raspolaganje bojniku Fištroviću, kao vojnik stariešini, da mu pomogneš u čemu on nadje za potrebno. Tu opet ja nemam rieči, to je stvar kriterija Fištrovićeva. I Tvoja. Ti znaš mnogo toga. Ti znaš ljude. Poznaš “teren”. Možeš ga izvješćivati. Možeš proturiti vijesti, letke, “patke”, možeš koristiti u TERITORIJALNOJ MREŽI MOŽDA, MOŽDA MOŽEŠ “distrairati” /distraer al enemigo/.(koliko sam shvatio, moglo bi ovo značiti: 1. Odvratiti, 2. skrenuti pažnju neprijatelja na drugu stranu, 3. Rasturiti, zbuniti i omesti neprijatelja, mo, Otporaš.) Bojnik je napisao seriju članaka o psihološkom ratu, koji se mogu mjeriti sa najboljima u stručnoj literaturi. Pa tu Pero može sasma javno ili sasma tajno, kako Vama bude konveniralo, učiniti neusporedivo velikih usluga TERITORIJALNOJ MREŽI, odnosno zapovjedničtvu. Kažem: na Vama dvojici je, da do toga dodje, ili ne dodje, brzo ili polako, djelomično ili kompletno. Pa i onda, kada bilo radi čega do toga nebi moglo doći, na tebi je, da “poljubiš i ostaviš” (Tako se kaže za one osobe koje ne vole jelo koje je stopanjica skuhala:”Poljubi i ostavi”, mo.)zahvaljujući braći, koja su ti se povjerili vjerujući u Tvoje “čojstvo”.
Osobno bi mi bilo drago da do toga dodje. A ako ne dodje, sliedimo, kao do sada, računajući na Tvoje “čojstvo” i moralnu obvezu, da nas ne odkriješ, ako osjetiš mrežu na drugom mjestu. Bit tajne ti je poznata. Ona te obvezuje. Stari si borac, pa ti je poznato.
Želim ti reći, za Tvoju osobnu informaciju, nešto o radu i bojniku. Ja sam imao privilegij, vrlo rijedak, da sam imao u mojim rukama TEMELJNE LISTOVE SVIH STARIH ZAKLETIH USTAŠA. Jedan od tih MALOBROJNIH je bio i Fištrović. Kada sam ja, kao zapovjednik SJEVERNOG PODRUČJA /Madjarska, Njemačka, Austrija / pošao u Hrvatsku i preko srušenog mosta u Gjekenješu došao u Hrvatsku, prvo mi je bilo ići tražiti STJEPANA FIŠTROVIĆA. On je obavjestio Zagreb da sam stigao, on mi je dao posebni vlak i pratnju za Zagreb. Tamo me čekao Voskovodja na bazi veze Fištrovića. Da Fištrovič nije postao ZAPOVJEDNIKOM ŽELJEZNE VOJNICE, kako je to bilo na sastanku “pukovnika” u PTB.u odredjeno, zahvaljuje se “zaštitniku Poglavnika Josi Markoviću”, koji se progurao prije vakta, a onda spriečio da se ZAISTA STARI DJELATNI USTAŠKI SURADNICI JANKA PUSTE STAVE NA MJESTA.
(Čitajući pisma Maksa Luburića koje posjedujem a tih je masa, iz njih se mogu saznati mnoge nepoznanice o Vjekoslavu Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu. Kako je on mnogima pisao o mnogim stvarima, ideje i smjernice davao, potrebe su se često puta ukazivle u kojima je on o sebi pisao kako bi što svrshodnije dao potpuni smisao onoga što je htio reći. Mo. Otporaš.)
OVO PISMO NIJE IGRANJE “TOLDATA”
HRVATSKI NARODNI ODPOR
To Fištrović nije znao, ali mi smo znali. Fištrović je bio predložen za pukovnika i ulaz u PTB., a u planovima JANKAPUSTE bio je predvidjen za zapovjednika gverilskih snaga. Pukovnik Servatzi, tada je, u NDH. na presiju nas, Jankopustaša, izvadio Fištrovića iz jednog podruma, gdje su ga zgurali, kao i mnoge vrednote, da prevrće hartiju (papire, mo. Otporaš.) i tako smo ga izvukli i tako je postao zapovjednikom Ozlja grada. Nu stari Bego se nije htio ili znao boriti, pa je i tamo ostao nezapažen, ali je Joso pokrenuo LIČKU VOLKSGRUPU, a kako su u Vojnici vladali oni, i tamo je ostao u pozadini, iako je dokazao neustrašivo i inteligentno vojničko zvanje, kao malo tko. Tako se dogodilo mnogima, jer kako bi se inače držali na površini “rasovi” da se dalo napried onima, koji nisu bili u klikama. Moškov je htio isto k sebi Fištrovića, ja sam isto htio, nu vojnica ga nije dala, jer je bio “bezuvjetno potreban”. Da je bio kod Moškova, ili mene, a ne kod Sarvatzija, koji je bio lav, ali već šepav, onda bi Fištrović dočekao rat kao hrvatski general. To Ti kaže stari Maks, koji zna mnogo toga. Poglavnik je imao najbolje mišljenje o Fištroviću, a ja ću ti jednom, kada dodjemm do moje stare arhive, pokazati bilješku Poglavnika, (hoće li ikada itko uspijeti doći do te ili tih bilješaka, je velika tajna. Ja poznajem Hrvata koji je u Španjolskoj živio kada je ubijen general Drinjanin. On je španjolskim vlastima na njihov zahtijev pomagao neke stvari prevoditi sa hrvatskog na španjolski, mo) osobnu i vlastoručnu, na listu, koju sam mu predložio. To u (o) emigraciji. (General je, sudeći po ovoj izreki “To u o emigraciji” htio reći onoj emigraciji s Janka Puste, mo.) Nu zakon Pampe (hladan južni vjetar u južnoamerčkim zemljama poznat po pampama, mo. Otporaš.) ti je poznat bolje nego meni. Nu ja sam odlučio i pod cijenu života izvući na površinu STOTINE ZAPOVJEDNIKA KOJE IMAMO I NA KOJIMA BI NAM MOGLA ZAVIDITI I AMERIKA. Nije istina da nas nema, da smo nesposobni, da smo kukavice. (Kakav pozitivizam je tada vladao u emigraciji hrvatske nepobjeđene vojske NDH, mo. Otporaš.) Da nam nisu zapovjedali da se predamo, poviest bi pisala o HRVATSKOJ VOJSCI KAO ŠTO PIŠE O KLASICIMA VOJNOG SVIETA.
Ja ću izvaditi na sunce i neke, sa kojima osobno nisam bio dobar, jer me nisu shvatili, ili jer ja njih nisam shvatio, ili jer se neka misteriozna snaga uvjek medju nas stavila. Sada treba imati uma i srdca pa stvar postaviti na svoje mjesto. Ja imam suradnika, časnika, muslimana, intelektualaca, koji je tri godine bio u Glavnom Stožeru alžirske revolucije. Nemamo nikakvih kompleksa ni radi prošlosti, ni radi sadašnjosti, ni radi budućnosti. Bilo je hulja u našim redovima i ima ih svugdje, ali je bilo, ima i bit će genija, pa i poštenih ljudi u svim taborima. Ovi se i nude. Ja se neću bojati mobilizirati ih. A ti razmisli na šta mislim. Pa kako onda šutiti u pogledu Fištrovića, i sličnih. Zato ćemo ih i braniti do groba, i padati ćemo tako, braneći se I MEDJUSOBNO. Tražimo sve, dajemo sve. Suditi ćemo si medjusobno, ali i braniti od trećih, do kraja, do groba. Pa i onda kada ne bude imao pravo. Dosta nam je ropstva onih iz vana i onih iznutra. Eto, Pero, pa ako možeš s nama, dodji, imat ćeš prijatelje u dobru i zlu. Pa kako smo Poglavniku, jednom u dekadenciji, izmedju Mare, Višnje, Jose i drugova, rekao “njet” reći ćemo i našem budućem Političkom vodstvu, pa bio tko bio. Ne možemo skužinski ni pred Mačkom, (Mačekom, mo.), Markovićima, (Ante Marković, predsjednik UKA i HOP-a, mo. Otporaš.) ni pred Heferom, ni Oršanićima. (Ivan Oršanić predsjednik Hrvatske Republikanske stranke koju je osnovao u Buenos Airesu 1951 godine, mo. otporaš.) Amen.
Naš stav “vjernost za vjernost i do groba” ne znači da ćemo sada lupati po krepaloj kobili. Pa ni po Markoviću. Ako Fištrović odluči ići u Buenos Aires, pa htjedne razgovarati sa Heferom i Markovićem, slobodan je, jer su ti jludi na teritoriju kojemu je na čelu. Kao i onaj u USA sa ostalima. Kao i pukovnici u Munchenu. (Batušić i Pjanić, mo.) Ja sam baš poručio i Jeliću i Varošu, da razgovaraju sa ovima, jer ja i tako ništa neću učiniti bez njih tamo, kao ni Usa bez ekipe naše. Nismo militaristi, ali ćemo padati u obrani HRVATSKE VOJSKE, ali i u obrani EKIPE, i u obrani OSOBE. Bez toga nema sretna početka.
Nikom ne namećemo / U OVOJ FAZI / stege. Nu doći će vrijeme, kada ću ju trebati nametnuti. Nu JEZGRU IZGRADJUJENMO VLASTITIM UMOM, SNAGAMA I ŽRTVOM. Ne prodajemo se nikome, tko god bude razgovarao, razgovarati će sa EKIPOM I SNAGOM KOJU VEĆ IZGRADJUJEMO. Jakima se daje pomoć. Tito i njegovi su ZAVRIEDILI pomoć, koju su dobili u svoje vrijeme. Nitko do nas te snage neće izgraditi. Pa zašto onda čekati. Ne anuliramo stare vrijednosti, ali novu borbu mislimo mi graditi na STVARNIM SNAGAMA, a ne na fikcijama i mistifikacijama.
Sada Ti imaš rieč.
Grli Te odani Ti Maks
podpis.
