PRAVO NA SMRT – Slovenci su glasali protiv novog zakona o potpomognutom samoubojstvu, prkoseći rastućoj želji Zapada za dodjeljivanjem ‘prava na smrt’

Ako je tjelesno invalidnoj osobi dopušteno tražiti medicinski potpomognutu smrt, što je s mentalnom patnjom nekoga s psihijatrijskom bolešću? 

U srpnju ove godine slovenski parlament odobrio je zakon o eutanaziji, nakon referenduma iz 2024. na kojem je većina birača podržala legalizaciju. Zakon, koji je trebao stupiti na snagu ove godine, omogućio bi mentalno sposobnim, terminalno bolesnim odraslim osobama da prime medicinsku pomoć kako bi počinile samoubojstvo, pod uvjetom da je njihova patnja nepodnošljiva i da su iscrpile sve mogućnosti liječenja – slijedeći primjer zemalja poput Kanade, Nizozemske i Belgije. No, ovo posljednje glasovanje sazvano je nakon što je građanska skupina Glas za djecu i obitelj prikupila dovoljno potpisa, uz podršku Katoličke crkve i konzervativne parlamentarne oporbe.

Zaokret u Sloveniji je značajan. Naime, prošle godine 55 posto birača bilo je za zakon.

U pripremi za ovaj najnoviji referendum, brojne slovenske medicinske organizacije usprotivile su se zakonu. Ranije ovog mjeseca (studeni), Liječnička komora Slovenije, zakonsko tijelo koje licencira i regulira liječnike, objavila je priopćenje za javnost u kojem se navodi da „ako želimo pomoći, potreban nam je Zakon o palijativnoj skrbi, a ne Zakon o potpomognutom dobrovoljnom završetku života.” 

U listopadu, Slovenski liječnički zbor, dobrovoljno strukovno društvo koje predstavlja liječnike i stomatologe, donio je kongresnu rezoluciju kojom se „odlučno odbacuje” Zakon o potpomognutom dobrovoljnom završetku života, nazivajući ga „loše osmišljenim” i neprimjerenim zadiranjem u osnovni odnos liječnika i pacijenta. Nacionalno povjerenstvo za medicinsku etiku od 2023. tvrdi da će zakon uvesti „pogubljenja ili samoubojstva kao novu zdravstvenu uslugu,” temeljno mijenjajući način na koji medicina shvaća život i smrt.

Sa zakonom povećava se broj ubijenih

Ove skupine imaju mnogo razloga za zabrinutost. Samo pogledajte kako se potpomognuto samoubojstvo odvijalo u zemljama u kojima je ta praksa legalizirana. U Nizozemskoj, gdje su i eutanazija (liječnik aktivno prekida život pacijenta) i liječnički potpomognuto samoubojstvo (liječnik propisuje smrtonosne lijekove koje pacijent sam uzima) dopušteni od 2002. godine, medicinski potpomognute smrti sada čine gotovo 6 posto svih smrtnih slučajeva u zemlji. Posebno je zabrinjavajući nedavni porast potpomognutih samoubojstava povezanih s mentalnim zdravljem. Između 2023. i 2024. godine zabilježen je porast od 60 posto u broju nizozemskih pacijenata koji su odlučili okončati svoj život zbog psihičke patnje. Prošle godine liječnici su prijavili 219 slučajeva eutanazije povezanih s psihičkom patnjom, što je značajan skok u odnosu na 138 slučajeva godinu prije i porast u odnosu na samo 88 slučajeva u 2020. Od tih najnovijih slučajeva, 30 ljudi bilo je mlađe od 30 godina kada je umrlo, u usporedbi sa samo pet u 2020. godini.

To je neizbježan zaključak potpomognutog samoubojstva. Kada prihvatite da svatko ima ‘pravo na smrt’, onda, prema vlastitoj logici, postaje nepravedno i nehumano uskratiti to pravo bilo komu.

Ako osoba s terminalnim rakom ima pravo okončati vlastiti život kako bi izbjegla nepodnošljivu patnju, zašto netko s invaliditetom za koji ne postoji lijek ne može donijeti isti izbor? A ako je tjelesno invalidnoj osobi dopušteno tražiti medicinski potpomognutu smrt, što je s mentalnom patnjom nekoga s psihijatrijskom bolešću? Ne postoji prirodna točka na kojoj se može povući granica između onih kojima bi trebalo dopustiti da umru i onih kojima ne bi trebalo.

To je problem koji vidimo u praksi u Kanadi. Tamo se potpomognuto samoubojstvo samo na temelju mentalne bolesti neće legalizirati do ožujka 2027. No kanadski program, Medicinska pomoć pri umiranju (MAID), već se proširio daleko izvan svoje izvorne svrhe, kako bi ponudio izlaz terminalno bolesnim pacijentima [koji pate od] neizlječive boli. Ovih dana se MAID tretira više kao alternativa životnim teškoćama nego kao krajnje rješenje. Godine 2021. kriteriji prihvatljivosti prošireni su kako bi uključili one za koje smrt nije bila „razumno predvidljiva” – to je značilo da pacijenti s kroničnim stanjima ili invaliditetom koji su njihov život činili „nepodnošljivim” sada mogu biti prihvaćeni za potpomognuto umiranje.

Farsoud se srećom predomislio

Kako je proces podnošenja zahtjeva za MAID postajao jednostavniji, neki odobreni slučajevi imali su vrlo malo veze s fizičkim bolestima. Jedan od najpoznatijih primjera bio je Amir Farsoud, 54-godišnji muškarac s invaliditetom koji je podnio zahtjev za MAID 2022. godine jer je bio suočen s prijetnjom da izgubi dom, a zahtjev je prihvaćen zbog kroničnih bolova u leđima. Farsoud zapravo nije želio umrijeti – to je i sam priznao – ali suočen s time da od vlasti nije dobio nikakvu pomoć u vezi sa svojom stambenom situacijom, odlučio je da je smrt njegova jedina opcija. Srećom, Farsoud se predomislio i uspio se ‘vratiti na noge’ uz pomoć javnih donacija.

Nažalost, drugi nisu imali toliko sreće. Kanada je naučila da je ubijanje pacijenata puno lakše nego njihovo liječenje. Godine 2022., 61-godišnja Donna Duncan je eutanazirana nakon što je prometna nesreća dovela do razvoja niza složenih kroničnih bolesti. Duncan nije liječena u svojoj lokalnoj klinici zbog teškog potresa mozga i to zbog višemjesečnih lista čekanja. Ali odobreno joj je da umre za samo četiri dana. U Kanadi je smrt jednostavnija i brža alternativa za vlasti od rješavanja stambenih kriza, opterećenih zdravstvenih usluga ili nezaposlenosti. U jednom posebno uznemirujućem slučaju, veteranka i paraolimpijka zatražila je od svojih lokalnih vlasti da joj ugrade stubišno dizalo u domu – međutim, dobila je pismo u kojem se od nje tražilo da umjesto toga razmotri eutanaziju.

‘Potpomognuto samoubojstvo’

Ovo je stvarnost potpomognutog samoubojstva. Daleko od toga da je ljubazno, suosjećajno ili civilizirano, to je barbarska praksa koja obezvređuje ljudski život. Biračima se prodaje kao brižnija opcija za one koji žive u nepodnošljivoj patnji. Ali istina je da tu nikad ne prestaje. U gotovo svakoj zemlji ili regiji gdje je potpomognuto samoubojstvo legalno, ono se proširilo daleko izvan svog početnog opsega, obuhvaćajući osobe s invaliditetom, starije osobe, mentalno bolesne, a u nekim slučajevima i beskućnike i potrebite. Neki zagovornici potpomognutog samoubojstva čak su počeli pozivati ​​na eutanaziju djece i novorođenčadi s teškim invaliditetom. (Vidjeti: „Eutanazija dojenčadi” – Hrvatski fokus br. 787. od 5. 9. 2025.).

Slovenci su donijeli pravi izbor. Nadamo se da će njihov parlament odlučiti u potpunosti ukinuti zakon. Druge zemlje koje trenutno razmatraju potpomognuto samoubojstvo – poput Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske – trebale bi slijediti primjer Slovenije, zaustaviti vlastitu jurnjavu prema državno odobrenoj smrti i usmjeriti svoju energiju na stanovanje, zdravstvo i palijativnu skrb. Nijedno civilizirano društvo ne bi smjelo olakšavati smrt nego život.

AUTOR:

Lauren Smith: „Slovenia Is Right to Stop Death on Demand” – The European Conservative, 25. 11. 2025.; https://europeanconservative.com/articles/commentary/slovenia-is-right-to-stop-death-on-demand/

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.