Autori socijalističkih habitata zatvaranjem ljudi u nebodere stvorili su proletarijat koji u potpunosti ovisi o državi i koji je lako kontrolirati
Grgo Gamulin rođen je u Jelsi na Hvaru 21. kolovoza 1910., a umro je u Zagrebu 2. listopada 1997. godine. Studirao povijest umjetnosti, arheologiju i francuski jezik. Priključio se ljevičarima, zbog čega u Kraljevini Jugoslaviji nije mogao dobiti posao. Za vrijeme NDH bio u radnim logorima Jasenovcu, Gradiški, Lepoglavi. Poslije rata sveučilišni profesor; ipak sukobljava se s režimom, te odlazi u mirovinu 1972.
Iako ne držim do njegova likovnog ukusa, priznajem da je bio veliki i temeljiti radnik. Njegova studija (promišljanja) o urbanizmu objavljena u “Život umjetnosti”, 1966., “Prostori u regijama” zaslužuje pažnju i danas. Nije slučajno rad započeo s mislima japanskoga arhitekta. Pa danas je najveći svjetski grad Tokio s preko 40 milijuna stanovnika, a Osaka spada u prvih deset po veličini.
»Mi često zamjenjujemo mogućnosti koje nam pruža tehnika s nužnošću njihova potpunog iskorištavanja. Tehničke su mogućnosti korisne samo kao oruđe civiliziranih ljudi. I odviše često mi na neljudski način iskorištavamo tehničke prednosti.« Fumihiko Maki (1928. – 2024.).
Avanturizam i stihija
“Ako u raznolikosti naših predjela, oko sačuvanih historijskih jezgri, u trošnim i degradiranim četvrtima naših gradova ili u novim naseljima o koje dižemo ili ćemo dići, budemo počeli zaista urbanistički i arhitektonski misliti i postojati, dakle situirati naš ljudski život u konkretan, naš prostor i organizirati ga, problemi će nas naprosto zasuti. Bit ćemo prisiljeni da ih rješavamo u svakodnevnoj empiriji, da se, drugim riječima, učimo na vlastitim (vlast Titinim, op. T.T.) greškama i da to svoje urbano i urbanističko iskustvo stičemo na račun gradova koje ćemo graditi (grditi op. T.T.) i na račun nas samih; u stvari na račun budućnosti kojoj ostavljamo tu baštinu i koja nam za to ne će biti osobito zahvalna.” Nadalje hvaleći socijalizam ipak ističe dr. Gamulin avanturizam i stihiju.
“Da bi bila zaista suvremena, dakle i s perspektivom da ostane prisutna i u budućnosti kao dinamičan prilog kretanju, ta bi naša urbanizacija ipak trebala da bude teoretski kako tako zasnovana, i to na neki drugačiji način, u stalnim i živim dodirima sa sociološkim i psihološkim prerezima naših situacija, koje bi prereze trebalo nekako ostvariti, s idejama što se ipak neprekidno rađaju oko nas u univerzalnim koordinatama od Brasilije do Tokija; u analizama i smjelim sintezama koje sama kritika, čini se, ne može dati, ali bi ih stvaralačke ličnosti slobodnih arhitekata (i urbanista) morale omogućiti svojim djelima, a možda programatskim razmatranjima. (ovdje je zgodno, osim Le Courbisiera (1887. – 1965.), Niemeyera (1907. – 2012.) i drugih autora socijalističkih habitata napomenuti da zatvaranjem ljudi u nebodere stvaramo proletarijat koji u potpunosti ovisi o državi i koji je lako kontrolirati. To je općenito tendencija na Zapadu koja je završila time da smo ostali bez nataliteta, izgubili sela i pokrajinu, te tradicijsku kulturu.
Gradovi u slučaju rata su ranjivi; u slučaju ekonomske krize njihova populacija naginje raspadu morala, uživanju lakih droga i porastu kriminala. Nakon gotovo proustovskog djetinjstva bilo mi je ugodno od desete navršene godine živjeti u zgradi, što jest dobro za socijalizaciju. Na taj način dobivamo i pozitivne efekte jeftinih stanova za bračne parove, te lakšem rješavanju komunalnih, higijenskih, logističkih i drugih pitanja kao što su i škole, vrtići, poslovni prostori, prodavaonice. Osobno sam pobornik manjih gradova, manjih zgrada, decentralizacije i samodostatnih kućanstava, op. T.T.)
Gradski pejzaž
“Taj problem raste iz svih arhitektonskih i urbanističkih časopisa, iz našeg vlastitog iskustva, pa naravno i iz minule historije. Tamo ga, naime, zorno vidimo, a zacijelo ne samo u San Gimignanu, Veneciji ili u Pragu. Gradski pejzaž — to je jedno od najljepših iskustava povijesti umjetnosti, uvijek živo i aktualno, s neiscrpnim doživljajnim avanturama koje skriva u sebi.
Veliki suvremeni fenomen turizma počiva dobrim dijelom na njemu, više nego na prirodnom pejzažu. Zato smo mi i toliko ponosni na pejzaže Trogira, Korčule ili Dubrovnika, i zato smo svaki čas spremni (i doma, op. T.T.) da otputujemo nekamo . . . Jer i civilizacije i društvene forme su nestale, ali gradski pejzaž je ostao i, bez obzira na njegovu genezu i determinaciju….”
“Do te rezignacije dovodi nas situacija suvremene arhitekture. U njenu svjetlu zahtjevi koje sami sebi postavljamo, najprije u našem geografskom prostoru, a zatim i u univerzalnosti današnjice, sudaraju se s tijekovima koji daleko nadilaze mogućnosti naše volje; određuju se teškom nužnošću u tehničkim i u spiritualnim sferama, preplavljaju nas u empiriji, često bijednoj i iznuđenoj, i u teoriji prožetoj bezobzirnom ironijom tehnokrata.
Branili smo naš pejzaž i stare strukture gradova kako smo znali i mogli i gubili smo bitke u Kopru, Šibeniku i Dubrovniku, prijeteći susretom za sto godina. Nije nam pomoglo što je i kritika arhitekture i najbolja naša publicistika često znala zauzeti te utopijske pozicije« koje smo još jučer nazivali romantičnim. (rušenje romantičnoga splitskoga groblja na Sustipanu, op. T.T.) No, na žalost, susreta »za sto godina« ne će biti, oni su već tu u našoj svakidašnjici, s neprestanim šokovima i traumama, tako da smo nebrojeno puta poželjeli da otupimo vlastitu osjetljivost. To bi, naravno, značilo uzmaci pred slijepim silama povijesti. Ima u tim dilemama jedno jedino rješenje: pokušati naći neku moguću perspektivu. Tako je jedan dio te naše »arhitektonske publicistike« počeo da traži tzv. jugoslavenski prostor, a ponekad čak i socijalistički. (utopije, op. T.T.)
Ako je ovaj posljednji u konkretnosti nesaglediv upravo zato jer je »in statu nascendi« (u rađanju) vjerojatno prisutan, ali teško razlučiv od drugih racionalističkih ili, uopće, humanističkih težnja, onaj prvi je pogrešno formuliran.”
“Jugoslavenski prostor”!
Što bi, u stvari moglo odrediti neki posebni jugoslavenski prostor? Topografija koja je maksimalno diferencirana, kao i podneblja, uostalom? Historija, tako različita, ili mentalitet etničkih skupina, koji se oblikovao u ovim balkanskim, panonskim i jadranskim prostorima?
“Ali ako je »jugoslavenski prostor« čista apstrakcija, kao realnost i kao generativna »infrastruktura”… (nema ali, op. T.T.) “Regije, dakle, od kojih se redovno sastoje »nacionalni prostori«, ali mogu da obuhvate i više njih (????, op. T.T.) ; podneblja ne samo u geografskom nego i u duhovnom smislu
riječi, koja, dakle, korespondiraju s fizičkim i s duhovnim sferama jer se ostvaruju i traju u vremenu. (to je uspio arhitekt Andrija Čičin Šain, 1920. – 2009.. op. T.T.)
Rješenja su po dr. Gamulinu:
1. Prirodni pejzaž regija, posvećen poezijom i umjetnošću, u prvom redu. U monotoniji i pustoši asfalta on se u našem vremenu mitologizira do vrijednosti izgubljenog raja, i njegovo će značenje, s porastom tereta civilizacije, rasti sve više. Trebat će ga spašavati. Njegovo organičko transcendiranje od prirodnog stanja u »gradski pejzaž« postaje tako kamen kušnje stvaralačke arhitekture u regiji.
- Materijal svojstven ambijentu ili nesmiljen sudar arhitekture s okolinom ? — to je dilema koja se zaoštrila u našem vremenu s pojavom staklenog zida i aluminija. Težina dileme, očito, varira od ruralne do urbane strukture, od osamljenog objekta utopljenog u prirodi do kompleksa koji se od (možda i nezanimljive ) prirode izolira i brani.” “Tako su se, na moru , rastvoreni stakleni zidovi pokazali neizdrživi bez klimatizacije; što ne znači da u drugom nekom kraju ili u apsolutno zadovoljenim tehničkim uvjetima, ova prozirna membrana ne može pružiti neslućene mogućnosti vizualnog doživljaja i funkcije. Nasuprot njoj, kamen naše obale (ako je o ovoj riječ) ostaje medij uraštavanja, dragocjen u svim vremenima. Bit će dragocjen i u budućnosti, kad nas materijalna nužda ne bude više navodila na kapitulacije, a tehnika opsjedala svojim mogućnostima. Do tog vremena koliko ćemo uspjeti sačuvati od našeg
prirodnog prostora? Mnogo više negoli u već urbaniziranim ambijentima gradova (Rijeke, Splita ili Zadra), koji su svojim prosječnim tehnološkim »univerzalizmom« već degradirani, važan je za naš problem neposredan dodir s pejzažom: arhitektura ljetnikovaca, izoliranih zdanja i konstituiranja varoši, sela i niza malih gradova. Sudbina naše obale odlučuje se u tim dodirima. Nad nama geografski »visi« cijela Srednja Evropa i već sutra može nas pogoditi »urbanistička eksplozija« turističkog karaktera. - Treća konkretna koordinata jesu zatečeni »umjetni pejzaži« urbani i ruralni, određeni materijalom i prošlošću, s ritmovima, oblicima i duhovnim podnebljem koje čini jedinstvenu vrijednost regije. Je li to regionalno naslijeđe elemenat koji može ostati izvan novog stvaralačkog procesa? To pitanje ima sudbonosnu težinu. Jer, ako je odavno jasno da stare urbane jezgre, vrijedne u različitim stupnjevima, ne podnose u svojoj blizini ovu našu apsolutizaciju tehnologije i materijala, pitanje je hoće li naši arhitekti u teškoj realnosti svakidašnjice
biti spremni stvaralački čuvati čitave regije, ruralne i »turističke objekte« koji su arhitektonski i urbanistički već određeni na nekoj visokoj razini, recimo na razini Raba, Trogira, Hvara, Dubrovnika ili muslimanske arhitekture Bosne i Makedonije? (bolje reći osmanske, op. T.T.) Oni do sada nisu pokazali zato nimalo volje. No bolje je reći: nisu zato pokazali stvaralačkih mogućnosti.”
Autor hvali hotel Pharos kao nevidljiv, dočim dubrovački hotel “Neptun” drži neprimjerenim prostoru. Danas se prostor smatra prilikom za apartmanizaciju i pranje novca, tako da sam iskreno razočaranim tim prevažnim aspektom življenja. Zaustavimo se na ovom mjestu i nemojmo cijeli članak prepričati; uputimo samo budućega čitatelja na izvrstnoga američkoga filozofa Lewisa Mumforda (1895. – 1990.) i barem njegov “Grad u historiji”. A tko želi čitati o Mediteranu kakav je nekad bio moja preporuka je uz neizbježnoga Kazantzakisa (Zorba), Gerald Durrell na Krfu i William Graves na Malllorci. Možda i Carlo Levi o Kristu koji se zaustavio u Eboliju.
