Japanci znaju u intimnim stvarima biti vrlo decentni. I duboko osjećajni, ali prigušeno
Pažnju zaslužuje pisanje jugopolitičara Veljka Vlahovića (1914.-1975.) o Japanu kojega je posjetio na razmeđu rujna i listopada 1960. godine.
Objavljeno u knjizi “Sabrani radovi VII”, Titograd, 1981.
Preskačem Indoneziju, Indiju, Singapur, Papanjince koji su plutajući na santi leda privlačili pažnju javnosti i sovjetskih medija usred najvećih staljinističkih čistki. Izvrsni i stručni poslanik SFRJ u Indoneziji Slovenac Stane Pavlič zaslužuje našu pažnju, kao i Zagrepčanin kojega Vlahović ne imenuje koji je u sklopu projekta UN-a razvijao kožarsku industriju u toj otočnoj zemlji. Ime tog gospodina nisam pronašao.
Već na tokijskoj zračnoj luci dobije Vlahović od japanskoga novinara direktno i nezgodno pitanje što misli o studentskim demonstracijama.
Japanci su znali da je Vlahović bio borbeni komunistički studentski vođa u Kraljevini Jugoslaviji.
Tokio je tada imao 9 milijuna stanovnika. Danas je s gotovo 40 milijuna najveći svjetski grad. “Djeluje zbunjujuće. More niskih drvenih kuća stiješnjenih, većinom oronulih, sa zelenilom koje je na silu ubačeno…
Na ulazima u četvrti nalaze se ploče sa ucrtanim kućama i imenima stanovnika. Kao i u Engleskoj promet se odvija lijevom stranom.”
“Japanac ne voli stanovati u višekatnicama. Njegov je san prizemnica sa malim vrtom. Cijene zemljišta neprekidno skaču, tako da će morati graditi više nebodera.” Ljudi ne vole visoke zgrade i zbog straha od potresa, požara i tajfuna. Autor se pita o mnoštvu sitnih trgovina i restorana kako mogu opstajati. Ljudi su odjeveni na zapadnjački način, kimono je sve rjeđi. Ispred veličanstvenoga parka i skromne carske palače vozač mu govori: “Jedan čovjek, a 4 kilometra zida i ovako ogroman park. Prije rata kada sam se ovuda vozio autobusom ili tramvajem, zajedno sa svim putnicima saginjao sam glavu dolje, ili smo svi okretali pogled da svojim grješnim pogledom ne gledamo ono što car božanstvo gleda svojim očima.”
Sve mu je drukčije
Vlahovića privlače svjetleće reklame i šareni natpisi s elegantnim japanskim slovima. Tokio nema kanalizacije (tada), a problematična je i opskrba vodom. U Kamakuri, prijestolnici od 1200. – 1350. godine, posjećuje orijaški kip Budhe težak 400 tona. Iako je Japan bio pod velikim utjecajem kineske kulture originalnost se rano javila u slikarstvu, kazalištu i maskama, te izradi oružja. Najviše autora ushićuju japanski vrtovi, cvijeće i minijaturno drveće. Kamenje, umjetne stijene i rafinirano uklopljenost vrtova s okolnim krajolikom su dirnuli Vlahovićev duh.
Domaćin hotela poduzetnik Kuroshima “čini se prost, jednostavan, nenametljiv, poluasket i polusiromah. On je zapravo jedan od krupnijih japanskih kapitalista.” Imao je čeličane u Mandžuriji, posjeduje lance hotela, često putuje po inozemstvu, predsjednik je društva prijatelja Japan – Jugoslavija, rukovodi organizacijom koja održava japanski duh, tradiciju i povijesno sjećanje”. Vlahoviću nije jasno zašto taj čovjek njeguje veze s Jugoslavijom, voli počastiti sve “naše” ljude koji posjećuju Japan i bit će 24 sata na raspolaganju drugu Vlahoviću.
Vlahović ga smatra više nego simpatičnim, vrlo jednostavnim i istodobno vrlo kompliciranim, zagonetnim i “čudnim”.
Kuroshima je napisao i zapaženu knjigu o Jugoslaviji.
“U hotelu koji pripada njegovoj tvrtki svi mu se klanjaju, a on kao mrav, sa blaženim osmijehom mili luksuznom dvoranom sa blještavim, bogato aranžiranim butigama.”
Ne radi se o Denjiju Kuroshima (1898. – 1943.), proleterskom piscu koji je osuđivao militarizam i u svojim djelima opisivao zločine Japanaca nad Kinezima i Rusima. Djela su mu zabranjivana i pod američkom okupacijskom upravom u Japanu.
Slikar Kuroshima
Praktični Japanci toplu mineralnu vodu koriste za kupanje gostiju i za grijanje hotela. Preskačemo opis japanskih specijaliteta, razgovor s gejšama. Zanimljiv je sukijaki. Goveda se pred klanje tove pivom, drže u tamnoj štali, i ne smiju se kretati da meso smekša. U vanjskim bazenima koji su topli može se kupati usred zime. Tu je i staklenik s tropskim biljkama. Odatle se cvijeće i salate plasiraju u hotel i u Tokio, kao i perad iz obližnjeg peradarnika.
Kuroshima je i slikar. U šumi iznad potoka je njegova vila koja se zove Novi Sad. Tu nalazimo motive Dunava i Fruške gore. Pokazuje im domaćin ukusni hibrid kruške i jabuke.
Posjećuju i kazalište školu za gejše gdje djevojke uče glumu, balet, zborno pjevanje, japanske igre itd.
Počast imperatoru
Vlahović profesionalno odaje počast japanskom caru; “ni sanjao nisam da ću morati odavati počast imperatorima, a ponajmanje ovom protiv kojega se vodila kampanja 1945. godine.” To je politika, prijateljstvo i neprijateljstvo, kao i uvjerenja su u drugom planu. Naredbe i interes države su sve.
Vlahović je kao najbolji učenik VIII. razreda 4. muške gimnazije u Beogradu dobio za nagradu album slika koji su 1932. izradile sedam japanskih učenica iz Enijamure, predgrađe Izyume, okrug Shimano. Novinari su jako zainteresirani za Vlahovićev posjet tom selu.
Krupnom Vlahoviću postelje u vlaku su kao za dječake. Obvezno se nosi kimono, a zahod je zajednički, odijeljen od sobe samo zastorom.
Promatra nemirni i šumoviti japanski krajolik, žene rade na rižinim poljima, djeca vježbaju gimnastiku ozbiljno, a ne od šale kao kod nas. Bambusove šume, ribari u zaljevu…
Dopisnik najvećeg tokijskog lista razgovara s Vlahovićem nekakav ruski jezik. Na pitanje gdje je naučio ruski šeprtljavo odgovara da ga je sam naučio. Iz oslovljavanja sa tovarišč (drug) Vlahović umuje da je možda novinar bio u ruskom ratnom zarobljeništvu.
Planine dijele Kuroshimu od nesretne Hiroshime. Tu je i kuća u kojoj je živio Patrick Lafcadio Hearn, grčko-irski pisac koji je oženio Japanku i upoznao svijet s japanskom kulturom. Japansko ime bilo mu je Koizumi Yakumo. Supruga mu je kćerka samuraja.
Tada je u Japanu bilo 20 milijuna šintoista sa 17.000 svećenika i oko 120.000 hramova. Jači je budizam sa oko 50 milijuna vjernika i 100.000 svećenika. Umjesto svađe česta su prožimanja i tolerancija oba kulta.
Kršćana je bilo oko 500.000. Vjerski život je diskretan.
Stara čajana Shugata-an ima najskuplje i najprofinjenije čajeve. Tu je prekrasan vrt, puno se šuti, razmišlja i meditira. Češće su gosti žene.
Susret s bivšim učenicama koje su oslikale 1932. album je dirljiv. To su osobe od 37 do 39 godina. Jednostavni, srdačni i neposredni govori siromašnih ljudi bili su dirljivi. Bilo je puno smijeha. Učiteljica je svirala klavir a bivše učenice su otpjevale istu pjesmu koju su pjevale radeći album.
Hram stablo
Veliki broj političara i visokih činovnika, novinara i fotografa sjatio se u zabačeno selo. Bili su i roditelji autorice koja je preminula. Učiteljica je skladala prigodnu pjesmu. Japanci znaju u intimnim stvarima biti vrlo decentni. I duboko osjećajni, ali prigušeno.
Fascinira ga hram kojemu je osnova stablo od 25 metara i 8 drugih stabala, a koji vezuje arhitektonske elemente i budizma i šintoizma.
Neko jezero nalik Ohridskom, pitanje japanske agrarne politike i žilavog malog posjeda, opis ljepota planine Fuji jame, pitanje mladih japanskih djevojaka u gradovima, stradanja u prometu ne će interesirati čitatelja.
Na prijmu kod Venezuelaca Vlahović susreće španjolske “frankovce” i prorađuje mu stari komunistički refleks iz Španjolskog građanskog rata.
Asanuma
Šestog listopada sastaje se sa Asanuma-om Inejirom (1898. – 12. 10. 1960.). Asanuma se svidio Vlahoviću koji je procijenio da taj krupni i srdačni čovjek nema japanske crte lica. Možda je netko od predaka bio Ainu, ili etanac, potomak stranaca. Taj socijalist je želio odmicanje od SADća, približavanje Kini, te socijalistički Japan.
Prije rata je bio pobornik japanskoga imperijalizma. Ubio ga je fanatični student od 17 godina hladnim oružjem pred TV kamerama.
Asanuma je postavio krajnje nediplomatsko pitanje Vlahoviću, tj. zašto?
Kinezi vrše stalne verbalne napade ne Jugoslaviju. Mao nije ni najmanje cijenio Josipa Brza, posebno mu je bila iritantna politika nesvrstanosti.
“Čini mi se da je Japanac još uvijek velika zagonetka za ostali svijet.
Naš gorštak obožava snagu, visinu; pogled mu je uperen nagore. Japanac je mali, bliži cvijeću. Pogled mu je snishodljiv, oboren.”
“U Japanu ima nečega mediteranskoga…, to su zemlje sunca s arkadama i stubovima od sjenki. Tu se rađaju ljudi koji žele obraditi kamen, mramor, prodrijeti u tajne prirode. Rađaju se slikari, pjesnici, borci, maštari, filozofi i muzičari.” Smatra da su gejše, iako suptilna ustanova, vrlo loše za emancipaciju i dostojanstvo žena.
“Samo ljepota može stvarati ljepotu. Ljepota čovjeka mogla je od svile stvoriti ljepotu. Svjetlost dana obasjava ljepotu svilenih haljina.”
Vrlo je dojmljivo kako komunist Vlahović promatra uspon japanske ekonomije, japansku politiku i socijalne grupe, kako promatra okoštalost japanske kulture, ali i prodor amerikanizma, kako vidi sramotno ponašanje nekih stranaca koji su bučni i podložni najnižim porivima, ali i plemenitost drugih koji su pristojni, uljuđeni i duboko zainteresirani za japanski jezik i kulturu.
