Vladimira Iljiča gledate po slastičarnama od čokolade ili od kreme, a torte i kolači ispisani su citatima iz njegovih djela…
Izlet u Rusiju objavljivan je u nas 1924. do 1926. godine, a ponovno izdan od Novog libera 2013. godine (izdavač Siniša Petrušić, uredništvo Slavko Glodstein, Krešimir Nemec).
Kućni prijatelji Krležini, stari Goldstein, dr. Tuđman, J. B.T su zanimljiva tema sami po sebi. Krležin “Izlet u Rusiju” nije jeftina komunistička propaganda već život u svoj njegovoj složenosti i slojevitosti, od dinamike velikih masa i velikih (najčešće banalnih) ideja do masovnih tragedija naroda i pojedinaca. Krleža tu uopće nije naivan ni jednostran, obraz i razum ga sprječavaju da pretjerano hvali Sovjete, ispod površine se osjeća čak i antipatija prema kultu Lenjina i barbarskim masama (je li poznavao Le Bona?), ostaje podmuklo i tajanstveno zagonetan kao moguće lažni (salonski) komunist i lažni Jugoslaven, u djelu koje treba čitati i iščitavati a koje obiluje i nihilizmom. Krležina rečenica u divovskoj i proturječnoj Rusiji gubi svoju megalomaniju i moralizatorsko bobonjenje veleučenoga Panonca (da ne kažemo velečasnoga), te poznatu bombastičnost i nategnutost fraze; ovdje je upravo pred kolosalnim problemima XX. stoljeća intimističan, filozofičan, melankoličan i sveden na ljudsku mjeru stari “Fritz”.
“Admiralova maska” je vrhunska opservacija, egzistencijalizam koji dotiče i dubrovačke teme (konzervator Marko Murat, veleposlanik von Bittner?) i uspona nove klase sirove vojničke, tehničke, birokratske i uništenjem stare, prečesto besposlene i mekušne građanske klase koju je divno nagovijestio Čehov u Višnjiku, te Tolstoj u Ani Karenjinoj (o tomu ću pisati drugdje), ovdje ću se samo pozabaviti Lenjinom, tzv. “kultom ličnosti”, kako se nazivalo to u SFRJ.
“Moskva je danas kovačnica lenjinizma, lenjinizirana bezbrojnim dekorativnim sredstvima. Po vestibulima kolodvorskim stoje Lenjinovi spomenici i putnik od prvog momenta čim stupi na moskovsko tlo gleda Lenjinovu pojavu u bezbrojnim varijantama. Lenjin u dinamičkoj pozi, sav se propeo ponijet temperamentnim gestom, kao stjegonoša i burevjesnik (poznata pjesma Maksima Gorkoga, op., T.T), kao admiral na pramcu galije, kao predvodnik gomila koje hipnotizirano prate svaku njegovu riječ…, tamo prosipa kišu zlatnih červonaca (ruska crvena novčanica, op., T.T.) unutarnjeg zajma za obnovu privrede, tamo nas promatra iz crveno uokvirenog medaljona njegova plješiva tatarska glava, s dva lukava garava oka i senzualnom donjom usnom. Po izlozima, plakatima i zastavama, po bioskopskim (kino) platnima i reklamama, po tramvajima i zidovima crkvi i palača on se javlja kao današnji moskovski portparol (danas se to zove P.R), kao propovjednik moskovske političke propedeutike (uvod u znanstvenu disciplinu, danas ima značenje cjeloživotnog obrazovanja, op., T.T.), o kojoj se na Zapadu piše da hoće od Moskve da stvori “Treći i Posljednji Rim”.
“Lenjin je uklesan u zidove moskovske kao granitni temelj, on lebdi u timpanonu nad fasadama, a citatima lenjinskim ispisane su moskovske kuće kao mošeje citatima iz Kurana.”
“Na crvenom platnu što se vijori preko ulice kao šarena kineska reklama piše: “Iljič (Vladimir Iljič Uljanov je pravo ime Lenjina) je govorio: ne zaboravite djecu”, a tamo s plakata objašnjava Lenjin sluškinjama da su pozvane da upravljaju sudbinom Rusije.
Vladimira Iljiča gledate po slastičarnama od čokolade ili od kreme, a torte i kolači ispisani su citatima iz njegovih djela. U trgovinama cvijeća on je sastavljen od crvenih i bijelih dijelova, u knjižarama on je naslovni list knjige, a po bazarima igračka. Djeca slažu puzzle na kojima je komponiran život Lenjina, od gimnazijskih dana kada su mu objesili brata, do historijskih revolucionarnih mitinga… Po trafikama i filatelističkim dućančićima on je slijepljen od maraka, a na kalendarima banaka, cjenovnicima kavana i trgovina on prijeti kapitalu uzdignutom desnicom… Po trgovinama sukna on je komponiran od raznobojnog sukna, po restoranima on je vinjeta na butelji, a po brijačnicama on je medaljon od mrtve kose. Lenjin je sastavljen od potkova i čavala, od masti i od voska, on je razglednica i mjenica, obligacija, reklama i partijski program. Njime počinju uvodnici u štampi, otvaraju se politički zborovi i predavanja… govorit će Vam o tome kako je ovdje sa te pozornice govorio Lenjin, ovdje se provozao jedamput ulicom, ondje je stajao onog historijskog dana, tamo je ležao bolestan, tamo su ga vidjeli zadnji put.”
“Lenjin je umro, lenjinizam živi” to čitate svakoga dana na tramvajskim stanicama i sa crvenih barjaka, to se noću svijetli po fasadama i krovovima.”
“U izlozima Lenjin stoji između toaletnoga sapuna i parfema, surogata za kavu i bijelih šećernih klobuka. Njegovo bijelo poprsje od sadre osvijetljeno je crveno omotanom svjetiljkom u mramornom izlogu među šunkama i kobasicama, a tamo se kao zlatokoso dijete prodaje u trgovini crkvenih predmeta, sa svetačkim moćima i ikonama. Lenjin je danas trobojna oleografija u zlatnom okviru na mjesečnu otplatu, koja visi po kabinetima i nad bračnim krevetima, on je proziran i vodeni žig na ljubavnim pismima i tema za doktorsku disertaciju. Njegov Mauzolej je tintarnica od alabastra ili kaseta od orahovine, sandučić za pisma ili kutija za cigarete, on je uspomena putnička u obliku čaše ili vaze, on je graviran na tanjirima, na pepeonicima, na kefama, na džepnim satovima, na jelovniku…”
U centru Moskve postoji velika zgrada Lenjinova Instituta gdje se jedna legija profesionala bavi istraživanjem njegove ličnosti.
Krleža opisuje trgovačke kuće, tiskare, monografije, nazive ulica, trgova, planetarnu popularizaciju Lenjina.
“Svaka ruska škola, svako državno poduzeće, svaka partijska i vojna jedinica, svaki analfabetski kružok, svako profesionalno udruženje ima svoj “Ugolok Lenjina.” Opisivanje slika, plakata, monografija na stranim jezicima, prepariranoga leša kojemu hodočaste komunisti iz cijeloga svijeta nisu baš naročito zanimljivi, osim za psihijatre.
“Svi Perzijanci i Indijci, ljudi crne masti (kože) iz Centralne Afrike i Američkog Juga koji su prošli ispod onog voštanog tijela sa stisnutom pesnicom nose u sebi neizbrisivi pečat posmrtne audijencije kod Bijelog Čovjeka koji je dvadeset pet godina govorio i pisao da je pitanje kolonija za europsku radničku klasu pitanje upravo tako važno kao pitanje osmosatnog radnog dana i socijalnog osiguranja.”
Sjetiti se valja ovdje mojega djetinjstva kada su Rusi sa vojnih brodova mijenjali izvanredno dizajniranje značke Lenjina i sl. socijalistička obilježja za američke “žvačke” (značke za žvačke, tj. kaugume). Taj lenjinski marketing teško da je ruski, Sovjeti su pravili dobre rakete ali strahovito ružne automobile.
Čemerni dojam ove knjige pojačava i pogovor Miljenka J., bosanskoga književnika, koji zna kako je gorak komad kore hljeba u tuđini. Dobro je procijenio Miljenko J. vrijednost djela “Izlet u Moskvu”, uz žal za zrakoplovom Zagreb – Beograd, tuga za jug! Nekako se tu upleo i Frano Supilo sa londonskim, bečkim i kupreškim slavofilskim maglama nad nepostojećim Poluotokom.
