U suglasnosti Biskupske konferencije izrijekom je napisano da se radi o prijevodu na „govorni hrvatski jezik“ i nema spomena o „standardnome“ jeziku (2)

Ovo je nerazumljiviji i sadržajno siromašniji prijevod hvalospjeva anđela kako ga sada pjevamo

 

Uspoređujući prijevode međusobno, svatko može sebe i druge pitati što je ‘novim’ prijevodom ‘razumljivije’, pazeći pritom da ‘razumljivost’ ima i svoju dubinu i širinu navještaja, tako da je ‘razumljivije’ ono što dublje i šire zahvaća, prodire, poučava, hrabri, krijepi, raduje, tješi, oduševljava, ulijeva nadu i objavljuje smisao. Dio te poetike tiče se i katoličkoga bogatstva tumačenja Svetoga pisma. Tvrdnje kojima se ostavlja dojam da će prijevod biti ‘razumljiv’, drugim riječima: da će sam tekst Svetoga pisma dostatno sebe tumačiti bez potrebe tumačenja i stvaranja prostora razumijevanju, odudara od crkvene predaje u kojoj tumačenje ima prevažno i neizostavno mjesto. Osim toga, ne bi se smjelo zanemariti dva dokumenta Papinske biblijske komisije koji su dostupni u prijevodu KS-a: 1) Tumačenje Biblije u Crkvi (1993.; hrv. 2005., D-141); 2); Nadahnuće i istina Svetoga pisma. Riječ koja dolazi od Boga i govori o Bogu da spasi svijet (2014.; hrv. 2016., D-170)

Što je točnije, razumljivije i ljepše?

6. Ovih dana bili smo dionici navještaja Riječi u slavljima iz Božićnoga ciklusa; navještaja poznatoga po riječima, pohranjenoga u nama, a opet uvijek dovoljno novoga da ga iznova ‘upoznajemo’. Upravo zbog toga lakše možemo uspoređivati prijevode polazeći od liturgijskih čitanja.

Donosim nekoliko primjera smjerajući na njihove cjeline, premda negdje s pomoću tek izdvojenih redaka. Ti primjeri nisu plod neke selektivnosti, nego je vezan uz činjenicu da smo više uronjeni u određeni dio liturgijske godine, ali se jednako može uspoređivati (i poželjno je!) bilo koji dio Biblije.

1. a) Zasigurno nam je poznata proročka riječ: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju (mrkli kraj smrti) obitavahu svjetlost jarka obasja…“ (Iz 9, 1) Ona je u prijevodu HBD-a prevedena ovako: „Narod koji je u tami hodao, vidio je jarku svjetlost. Svjetlo je zasjalo ljudima u mrkloj zemlji…“ Vrijedno je pročitati cijeli odlomak Prvoga čitanja Mise polnoćke.
2. b) U Evanđelju toga euharistijskog slavlja čita se kako „i Josip… uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom, koja bijaše trudna“ (Lk 2, 4-5). HBD tu je rečenicu prevelo ovako: „Josip je iz Nazareta u Galileji krenuo prema Betlehemu u Judeji, Davidovu gradu; onamo je išao jer je bio iz Davidove loze i obitelji.

Pošao se popisati zajedno s Marijom, svojom trudnom zaručnicom.“ Sigurno da se osjeti razlika u ljepoti izričaja, ali također u sadržaju: u tome je li se netko „podvrgnuo popisivanju“ ili je „išao popisati se“ (što to uopće znači – popisati se?).

1. c) U čemu je to nerazumljiviji i sadržajno siromašniji prijevod hvalospjeva anđela kako ga sada pjevamo: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovima“ (Lk 2, 14) i ‘novoga’ koji prema HBD-u kaže: „Slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima koji su mu dragi“? Novim se čini završetak koji mijenja „njegove miljenike“ u „ljude koji su mu dragi“. Je li tu uistinu razumljivije i ljepše?

1. d) O čemu govorim, kada govorim o poietičnosti prijevoda, premda je ona prisutna u svakome retku Svetoga pisma, najbolje se vidi u tekstovima koji su nastali i žive snagu melodioznosti.

Neposredno nakon Božića slavimo blagdan apostola i evanđelista sv. Ivana pa je prikladno osjetiti poetsku ritmičnost navještaja Proslova koji u božićno vrijeme slušamo nekoliko puta; Proslova Evanđelja koje nosi ime po sv. Ivanu. Prvih pet redaka Proslova u službenome prijevodu (KS-a) glasi: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ (Iv 1, 1-5) U prijevodu HBD-a ti redci glase ovako: „U početku je bila Riječ; Riječ je bila s Bogom i Riječ je bila Bog. Riječ je u početku bila s Bogom – sve je postalo po njoj; bez nje nije postalo ništa. U njoj je bio život, a život je ljudima bio svjetlo. Svjetlo je svijetlilo u tami i tama ga nije ugasila.“ To nizanje glagola u perfektu osiromašilo je ritmičku snagu, ali i snagu smisla koji riječi (pre)nose.

98. e) U božićnoj Danjoj misi pjevamo Psalam (98.) koji nam je u prijevodu KS-a poznat s ovim riječima: „Pjevajte Jahvi (Gospodinu) pjesmu novu, jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova. Jahve (Gospodin) obznani spasenje svoje, pred poganima pravednost objavi. Spomenu se dobrote i vjernosti prema domu Izraelovu.“

U zagrade sam stavio riječ ‘Gospodin’, jer je duga crkvena praksa neizgovaranja Gospodinova imena ‘Jahve’ u molitvama, a od 2008. postoje liturgijske smjernice (!) o tome pa se lako može provjeriti u lekcionarima da se u našim slavljima ne predviđa spominjanje imena ‘Jahve’. Zbog toga iznenađuje da se u predstavljanju prijevoda HBD-a navodi kao novost i napredak izostavljanje takvoga oblika Imena. Doduše, postoji razlika, jer u prijevodu KS-a ispisano je ime prema imenu Četveroslovlja (tetragrama), baš kao što je taj četveroslov (JHVH) napisan i u hebrejskome, a židovski ga vjernici – prema potpisanim masoretskim znakovima – čitaju izgovarajući ‘Adonai’. S tim je pitanjem povezana i teološka terminologija koja poznaje ‘jahvističku’ i ‘elohističku’ predaju, već prema uporabi inačica Božjega imena, što se dokidanjem jedne od njih ili obje teže razumije, bez obzira kakav bio odnos prema teorijama izvora.

Bilo kako bilo, čujmo isti psalam u prijevodu HBD-a: „Pjevajte GOSPODINU pjesmu novu jer je učinio čudesa; njegova desnica i sveta mišica izvojevale su mu spasenje; G OSPODIN je objavio svoje spasenje; pred očima poganskih naroda razotkrio je svoju pravednost. Sjetio se svoga milosrđa i svoje vjernosti Izraelovu domu.“

Osim što je očito da se zapravo zahvaćalo u postojeći prijevod KS-a, oslabljeni su pojmovi zamjenom kojom su umjesto ‘čudesnih djela’ dobivena ‘čudesa’; umjesto ‘pribavi’, ‘izvojevala’; umjesto ‘objavio’, ‘razotkrio’; umjesto ‘spomenu se’, ‘sjetio se’. To nisu nikakva poboljšanja ni obogaćenja, nego zbiljska jezična i teološka osiromašenja.

1. f) U božićnome ciklusu koji započinje došašćem susrećemo Marijin hvalospjev ‘Veliča’. Na njega se već više puta proteklih (tje)dana osvrnulo u uspoređivanju prijevoda. Taj je hvalospjev duboko urastao u duhovnost vjernikā i postao je osobito dragom molitvom. On je jedan od dragulja cjelokupne kršćanske kulture i komunikacijski je vrlo jasan svojim latinskim imenom ‘Magnificat’, što je na hrvatski lijepo prevedeno riječju ‘Veliča’.

Dakle, i u grčkome i u latinskome to je jedna riječ (megalýnei; magnificat) stavljena na početak i nije jasno zašto se sada posegnulo za drugim glagolom („uzvisuje“) koji nije ništa ‘razumljiviji’, a zatim se taj glagol pomaknulo tako da nije na početku: Moj život (grč. psyhe!) uzvisuje Gospodina, dajući Hvalospjevu novo ime s dvije ili s tri riječi: ‘Moj život (uzvisuje)’. Dajem jednu liturgijsku usporednicu. Naime, Vazmeni hvalospjev uskrsnoj svijeći, sastavljen na latinskome jeziku, započinje riječju: Exultet. Mi tu riječ u konjuktivu, nažalost, ne možemo prevesti jednom riječju te Hvalospjev na hrvatskome započinje riječima: Nek usklikne. Bilo bi ljepše da imamo prikladnu samo jednu riječ koja bi služila i kao ‘naslov’. Nadam se da netko neće doći na ideju da na početak toga hvalospjeva stavi riječi: Sad nebesko mnoštvo (anđela nek usklikne). Čemu zbiljski služe takve promjene? Nije teško zamisliti što bi prihvaćanje takvih pristupa značilo za kulturu, osobito glazbenu, i za sve što je iz toga hvalospjeva izraslo.

Dobro je razmotriti cijelu početnu rečenicu kojom u prijevodu KS-a pjevamo: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje“, a u prijevodu HBD-a piše ovako: „Moj život uzvisuje Gospodina, i moje se srce raduje zbog Boga, moga Spasitelja, jer se sjetio mene, svoje skromne sluškinje.“ Zar je to zbilja točnije, razumljivije i ljepše? U ‘Zaharijinu hvalospjevu’ (usp. Lk 1, 68-79) nije mijenjana početna riječ ‘blagoslovljen’, ali su ostala pitanja slična kao i kod hvalospjeva ‘Veliča’.

1. g) Svake večeri u Povečerju molimo blagoslovni himan starca Šimuna. On sada u prijevodu KS-a zvuči ovako: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje narodā, slavu puka svoga izraelskoga.“ (Lk 2, 29-32) I dok u našim ušima i srcu tako odjekuje cijeli, još je i više usidren početak, ‘naslov’ (incipit) toga himna koji za sobom povlači puno kulturalnih odjeka: Nunc dimittis, što prijevod KS-a poštuje, dok HBD od toga odstupa i predlaže sljedeći novi (razumljiviji i ljepši?) prijevod: „Gospodaru, sada otpuštaš svoga slugu u miru, onako kako si i rekao. Moje su oči vidjele tvoje spasenje, koje si spremio pred svim narodima, svjetlo koje će tvoju volju objaviti poganima, na slavu tvoga naroda Izraela.“
2. h) Neki od himana koji su u Pavlove poslanice uneseni iz liturgijske uporabe sačuvali su pjevnost i nevjerojatnu snagu sadržaja nošenu upravo izričajnim oblicima. Takav je slučaj, na primjer Fil 2, 6-8 koji nije puno mijenjan, ali i ono što je promijenjeno izbjegavanjem aorista, otkriva dovoljno.

KS-ov prijevod: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“

U prijevodu HBD-a čitamo: „Međusobno iskazujte isti stav koji je imao i Krist Isus. Isus, koji je imao Božji lik, nije se svoje jednakosti s Bogom držao kao blaga, nego se osiromašio. Uzeo je lik sluge, i postao nalik ljudima. Obličjem poput čovjeka, ponizio je sama sebe te bio poslušan do smrti, i to do smrti na križu.“

Dvije napomene: a) pozornijemu čitatelju za oko zapinje sadržajna razlika

između: on jest „trajni lik Božji“ i izraza: on je „imao Božji lik“; b) sjećajući se jednoga razgovora s p. Bonaventurom Dudom o glagolu ‘oplijeniti’ koji je u suodnosu s ‘plijenom’, smatrao sam da bi se sadržaj toga izraza mogao približiti tako da se u suodnos stavi Isusovo ‘pravo’ i glagol ‘obespraviti’ (Isus se nije „kao prava držao… nego se obespravio“), čuvajući poveznicu istim korijenom imenice i glagola. U ‘novome’ prijevodu u suodnos se stavlja ‘blago’ i ‘siromaštvo’, što izgleda prihvatljivo, ali je izražajno – pa i sadržajno – siromašnije. Dade se naslutiti da su prevoditelji (ako ne oni, onda zacijelo redaktori teksta, odnosno odgovorni za njegovu ‘stilizaciju’) bili vođeni idejom da se i ondje gdje je dosadašnji prijevod bio sasvim jasan i razumljiv pristupi izmjeni dosadašnjega prijevoda da bi se uvjerljivije stvorio dojam ‘novoga prijevoda’, pa i na uštrb njegove jasnoće, razumljivosti i ljepote.

2. i) U više se navrata moglo čuti kako je prijevod KS-a uzvišen i da bi za to bili odgovorni ili ‘krivi’ književnici i liturgičari, kao da te ‘uzvišenosti’ u samome Svetom pismu nema. Pretpostavljam da su neki od navedenih primjera dovoljan temelj za opovrgnuće takvih tvrdnja. Uz to, za kraj ovoga kratkog niza predlažem da se vidi početak 2. poglavlja Prve poslanice Korinćanima, u kojemu Apostol naizgled piše protiv ‘uzvišenosti’: „I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga…“ Čak je i u tome odlomku moguće vidjeti snagu retoričkih oblika kojima se sv. Pavao koristi da bi upozorio na veću važnost samoga sadržaja. Jezična se ‘uzvišenost’ rabi da bi snažnije progovorila evanđeoska ‘uzvišenost’, objavljena u neznatnosti i poniznosti.

Nekoliko neobičnosti koje traže odgovore

7. Već sam spomenuo neke neobičnosti u predstavljanju, ali i u samome izdanju prijevoda HBD-a. Ističem još neke koje bude pitanja i bilo bi poželjno da se dobiju odgovori.
8. a) Neobično je da u izdanju toga prijevoda nema naznaka koji je prevoditelj prevodio koju biblijsku knjigu, odnosno koji dio Biblije. Ovako izgleda kao da su svi radili na cijelome tekstu te su svi i odgovorni za cjelokupni prijevod, što ipak ne odgovara istini. Nije jasno zašto se pri predstavljanju prijevoda u medijima pojavljuje tek poneki prevoditelj i zašto ta skupina prevoditelja nije bila dolično predstavljena na svečanome predstavljanju 12. prosinca 2025., barem tamo jasno ističući tko je što prevodio. Siguran sam da bi, osobito mladi ljudi, bili ponosni da im se navede ime uz onaj dio prijevoda u koji su uložili svoj trud i sa zadovoljstvom priveli završetku svoj rad.

1. b) Koliko je prijevod „načinjen cjelovito s izvornih biblijskih jezika i to iz pouzdanih izvornika, bez ikakvih posrednih prijevoda, kako se u prošlosti činilo“ (iz Predgovora), dobro znaju sami prevoditelji. U tome leži pojačavanje neobičnosti da nije istaknuto tko je što i iz kojih izvornika prevodio, kako s hebrejskoga i aramejskoga, tako i s grčkoga, bez potrebe da se pritom pogleda kako je nešto prevedeno na druge jezike. Moram priznati da zvuči gotovo nevjerojatno da se nije gledalo i vrednovalo kako je nešto prevedeno na druge jezike.

1. c) Budući da poznajem većinu prevoditelja, čija se imena u popisu prevoditelja nalaze navedena po abecednome redu, i da sam pomalo upućen u njihov znanstveni i stručni rad, neobično je i teško mi je zamisliti da bi neki od njih dopustili da se ovakvi prijevodi nađu pod njihovim imenima i stručnim autoritetom. Nadam se da će u idućim mjesecima biti moguće čuti nešto više o tome.
2. d) Osim: urednikā, prevoditeljā, redaktorā, lektorā i korektorā, među odgovornima za prijevod nalaze se osobe zadužene za „hrvatsku stilizaciju“. Moram priznati da su mi obje riječi koje opisuju tu ulogu razumljive, ali nije mi jasno što je bila njihova zadaća i doprinos te kada su se oni očitovali ‘stilizacijom’: prije prevođenja (kao dogovor kako bi trebalo nešto ‘stilizirati’) ili nakon što su prevoditelji dostavili svoje prijevode. O tome bi također bilo korisno čuti i prevoditelje, odnosno jesu li sami prevoditelji odobrili takvu ‘stilizaciju’.
3. e) Neobično je da je Predgovor na početku prijevoda HBD-a ostao nepotpisan. Toj se neobičnosti svakako može pridodati da su u Predgovoru samo dva navoda: prvi koji navodi riječi pape Franje na općoj audijenciji u siječnju 2021. i drugi koji navodi dio rečenice iz konstitucije ‘Dei Verbum’.

I jedan i drugi navod obilježeni su jednom zvjezdicom, ali u drugome navodu postoji znakovita nedosljednost. Naime, prvi dio pripadne bilješke je na hrvatskome, što je razumljivo jer je u navodu hrvatski prijevod, ali se ne upućuje na prijevod dokumenata Drugoga vatikanskoga sabora na hrvatskome (u izdanju KS-a), nego se upućuje na ‘Acta Apostolicae Sedis’ (iz 1966.), gdje se nalazi tekst na latinskome. Odakle ta metodološka neobičnost? Možda samo da se ne spomene KS? To bi uistinu bilo porazno.

f) Neobično je i to da se sadašnji prijevod u pojedinim predstavljanjima naziva „svehrvatskim“, dovodeći ga u neki čudan međuodnos s prijevodom koji se kolokvijalno naziva ‘Zagrebačkom Biblijom’, kao da on nije ‘svehrvatski’. S time povezane, neobične su pohvale izgleda korica s crtežima grančica s lišćem, kojima se kani ocrtati teritorijalni izgled Republike Hrvatske. Nije li to proturječno s pridjevom „svehrvatski“, kada znamo da pojam ‘hrvatske domovine’ i ‘svehrvatskoga’ ne svodimo samo na granice države Hrvatske, a osobito kada vidimo da je među suizdavačima jedan nakladnik iz Bosne i Hercegovine? Ili se možda takvu zemljopisnu kartu u nekome novom izdanju kanilo ‘doraditi’?

8. Nekoliko poticaja koji traže poniznu istinoljubivost
9. a) Bilo koji prijevod Biblije pobuđuje daljnja pitanja i raspravu. Posebno je vrijedna ona koja dolazi od stručnjaka, kako teologa, egzegeta, jezikoslovaca tako i stručnjaka koji se bave raznim vidicima života, prošlošću i sadašnjošću, jer je Biblija takva – sveobuhvatna. Stoga je za očekivati odjeke toga studijskoga prijevoda na govorni jezik i očitovanje ne samo mišljenja o tome što se nekomu trenutno sviđa ili ne sviđa, nego i pokazatelja koji neko mišljenje utemeljuju.

1. b) Poželjno bi bilo da se i sami prevoditelji osvrnu na metodološki pristup i na svoje sudjelovanje u prevođenju te na praćenje objavljivanja od predaje svoga teksta prijevoda do njegova ukoričenja.
2. c) Nešto što je dobro, dobro je bez obzira odakle dolazilo. Stoga bi bilo vrijedno znati i zacijelo bi se slika proširila saznanjem o tome tko je i kako financirao projekt prevođenja od njegova pokretanja do danas i, jednako tako, tko su promicatelji i kakva ih motivacija pokreće.
3. d) Čuje se da je već u pripremi ‘drugo izdanje’. Nije jasno radi li se o promijenjenome ili dopunjenome izdanju ili tek o novoj nakladi. Bilo bi čudno, ali ne i nemoguće, da se odmah nakon objavljivanja prvoga izdanja i slušanja kritika, neki dijelovi prijevoda mijenjaju, onako, ‘u hodu’, dok se ne dođe do teksta bližega istinskomu ‘standardu’ koji bi se tada mogao predstaviti u nešto drukčijemu svjetlu, potvrđujući da je važno bilo tek dobiti suglasnost. Bit će zanimljivo pratiti taj razvoj.

‘Perfektizacija’ prijevoda

9. Osjećam da sam na kraju dužan izreći neki svoj zaključak. Za širu ocjenu prijevoda treba puno više uvida i raščlambe, ali ono što mi je bilo poznato iz razdoblja pripremanja, a osobito nakon što je objavljeno tiskano izdanje, u kojemu se na svakoj stranici susreću plodovi izabranoga pristupa prevođenju, upućuje svakako na to da se ne radi o poboljšavanju ili usavršavanju, perfekcioniranju službenoga prijevoda, nego se radi poglavito o perfektizaciji prijevoda, to jest o procesu zamjenjivanja perfektom glagola u drugim oblicima izricanja prošlih događaja. Nadamo se da će upravo ovakav tekst, kakav je sada u tiskanome izdanju, biti dostupan i u elektroničkome obliku, baš onako kako je (bio) dostupan prijevod KS-a, što znači da prevoditelji nisu trebali početi ni od čega i utipkavati svoj tekst, nego su mogli unositi svoje prevoditeljske zahvate u već postojeći tekst KS-a, što zavrjeđuje barem malu zahvalnost.

Iznimno cijenim trud bibličara koji su sudjelovali u ovome prijevodu jer mi je donekle poznato što znači prihvatiti se tako zahtjevnoga i odgovornoga posla. Siguran sam da im je predani rad na prevođenju omogućio dublje znanstveno poniranje u slojevitost biblijskoga teksta, ali i veću blizinu i sraštenost s Božjom riječju, pa se iskreno nadam da plodovi toga dragocjenoga rada ne će ostati zatvoreni u ovakvo izdanje, unaprijed ograničeno nametnutim i upitnim ‘standardom’, koji ponegdje uvelike osiromašuje teološko, književno, jezično i kulturalno blago Svetoga pisma.

Možda je nakana da se u nekim idućim izdanjima prijevod zbilja poboljšava, ali mislim da s kriterijima i metodologijom koja je predstavljena u ovome prijevodu to ne bi donijelo puno plodova.

Iznoseći u razgovorima neke svoje primjedbe na prijevod HBD-a i iskrenu želju da se o tome prijevodu otvoreno i pošteno razgovara i raspravlja, osjetio sam neku zadršku koja nije bila samo nelagoda nego i neki strah od zamjeranja. Sasvim je razumljivo da na moje prigovore dođe neki drugi osvrt koji će osporavati moje stajalište. Također je moguće da se istaknu prigovori na prijevod KS-a, što je dobro i pomaže ići poželjnim putem poboljšavanja. No, smatram da nam glavna vodilja ne bi trebala biti isticanje pojedinih spornih riječi, nego prihvaćenje najboljega pristupa i donošenje njegovih plodova.

Završavam povratkom na početak, naglašavajući da treba uzeti ozbiljno činjenicu da predstavljanje toga prijevoda nije usklađeno s onim što je Hrvatska biskupska konferencija zaključila i na temelju čega je donijela odluku o danoj suglasnosti.

U Zagrebu, 27. prosinca 2025. na blagdan sv. Ivana, apostola i evanđelista

(Svršetak)

Ivan Šaško, https://cdn-ika.hkm.hr/2025/12/Osvrt-biskupa-Saska-na-predstavljanje-prijevoda-Biblije-HBD-prosinac-2025.pdf