Čarobnost je možda nemoguće adekvatno opisati – teško ju je čak i predložiti – može se samo reći da su, u usporedbi s njom, sve ostale čari samo loše! Svjetla zalaska sunca obasjavaju njezinu sjenicu – gracioznu malu figuru i šal koji se vije u zraku – slika koja se nikada ne će zaboraviti!
Zanimljiva su razmatranja o ogorčenoj i osiromašenoj Siciliji uslijed napora Italije da postane velesila.
Opisuje palaču Sponzu kojoj se divi i koju Jackson uspoređuje s venecijanskom kućom Ca`d` Oro. U ovom plemenitom gradu na vidiku se pojavljuje djelo nekog finog majstora koji provodi pravi duh građanstva koji je nadahnuo ovu idealnu republiku Ragusu. Dok se suočavamo s veličanstvenošću njegove arhitekture, istinitost riječi gospodina Jacksona se nameće – da ih još jednom ponovimo, toliko su istinite: “Kao u Grčkoj, tako i ovdje, sjaj grada ovisi o javnim zgradama koje su bile zajedničko vlasništvo građana”; ali primijetite – da je “zajedničko vlasništvo” izrađeno na umjetnički savršen način koliko su ga ljudski mozak i ruka mogli oblikovati!
Preskačemo i Knežev dvor (tada u obnovi!), graditelje Michelozza Michelozzija, Jurja Dalmatinca, Onofrija de la Cavu itd. Oduševio je veličanstveni gotički portal. Lijepo joj se uklapa klasika nove katedrale iz 17. stoljeća (zapravo dovršena 1714.) s Kneževim dvorom i malom fontanom.
Lijepi opisi
Prilično bistro i upućeno govori o gradskoj luci i stanju kada je Ragusa bila otočić a Stradun kanal. Danas poslijepodne (Orlandov) stup čini središte košara s šipcima, grožđem i drugim atraktivnim voćem i povrćem koje se prodaje na pločniku. Terase na vrhovima zidina i kuća pretvorene su u male vrtove. Svaki centimetar je maksimalno iskorišten. Nekoliko vrlo starih rezbarija i ploča oko i iznad vrata još uvijek postoji. Pokušavamo doći do citadele na vrhu stijene, ali svaka vrata i prolaz koji bi naizgled vodili do utvrda čvrsto su zatvoreni.
(Austrija je otvorila (rupu, tj. izlaz) Bužu prema sjevernim zidinama, na južnima su učinjene dvije “buže” gdje su danas kafići i kupalište na stijenama. Prolaz prema Porporeli (istočna šetnja) je kraj XIX. stoljeća, tzv. Porporela. Po povratku u hotel Imperial mrs. Barrington iskazuje lijep slikarski osjećaj: “Grad se uzdiže u tamnoj masi naspram vedrog neba, punog toplog svjetla, more ispod je tek nešto nižeg tona, iako punije u nijansama plave i zlatne. Trake jarkih ružičastih oblaka lebde iznad velike mase zgrada, nagomilanih tako visoko iznad morske linije.” Zgrada samostana i crkve San Domenico na izvornoj obali kopna uzdiže se u podnožju starog grada, a zvonik franjevačkog samostana ispunjava krajnji lijevi dio slike – zaista impozantnog dostojanstva i ljepote. Ne sjećam se da sam ikada prije vidio srednjovjekovni grad koji je ostavljao takav dojam veličanstvenosti… Izvanredno je lijepo. Zašto više Engleza ne posjećuje Ragusu?
Vegetacija oslobođena prašine
Možda zato što je još uvijek tako netaknut! Još nije pretvoren u Nicu, Cannes ili Mentone, iako je Hotel Imperial prepun najsuvremenijih udobnosti. Ali masa putnika željni sunca idu susresti ljude, a ne razgledavati mjesta. Čini se da je i vegetacija u Ragusi oslobođena prašine. Ragusa je čisto mjesto. Franjevci na jednom kraju i dominikanci na drugom čini se da dobro obavljaju svoju dužnost, koristeći svoj utjecaj u smjeru reda i obrazovanja. U ovo doba – oko 9 sati ujutro – susrećemo uredno odjevenu djecu, s knjigama pod rukom, torbama koje vise sa strane, kako veselo i poslovno odlaze u školu. Nisu je se osobito dojmili dominikanci. Ugodnije je izaći u klaustar, gdje se sunce i sjena igraju nad prekrasnim radovima iz četrnaestog stoljeća. Kao i u franjevačkim klaustrima, stabla naranči, prekrivena plodovima, sretno rastu unutar četverokuta, njihovo lišće odražava se u treperavim uzorcima na zidovima i lukovima koji zatvaraju mali četvrtasti vrt u središtu. Druge biljke i grmlje rastu unutar granica niskih bijelih mramornih zidova, izgrađenih na pločniku dvorišta. Zdenac tvori slikovito središte trga.
Spominje velikodušnoga građanina Amerlinga koji je puno materijalno pomogao u obnovi.
Parobrodić
Odlazi kod grofa Gozze u Canossu, tj. Trsteno.
Dva mala ponija žurno ih vode u Gruž gdje se ukrcaju na parobrodić koji joj sliči na igračku. Točno u tri sata krećemo, izlazeći iz luke Gravosa, probijajući se kroz uzburkano more, nebesko plavo – mješavine plave i zelene boje poput zmajevog vrata i pauna za sjene i prekrasne narančaste za svjetla – sve boje i kretanje između otoka i obale; otoci – Calamotta, Mezzo i Guipana (Koločep, Lopud i Šipan) po imenu – isti su oni koje smo vidjeli sa Selene (broda) izdaleka dok smo se približavali Ragusi s juga u čudnom svjetlu nakon kratke oluje kada se činilo da su im krajevi okrenuti prema moru. Ravno ispred nas je južna točka tog neobičnog dugog kopnenog jezika, Sabbioncello (Pelješac) , koji je, čini se, bio namijenjen za otok, ali se nekom greškom držao za kopno vrlo uskim pojasom gdje je izgrađen grad Stague (Ston, tj. lat. Stagnum). Doznajemo da su se stanovnici prije bunili što ih se naziva Dalmatincima, priznavali su samo ime Dubrovčani. Kako je samo uzbuđujuća sva ova boja i svjetlost na Jugu! Stijene na obali su narančaste i crvene; oleandri, masline, mirte i borovi slobodno rastu među njima, a tamni prst čempresa uzdiže se tu i tamo od svojih manje ambicioznih suboraca. Prolazimo pored lijepih ruševina starog dvorca na stijeni s pogledom na more.
Rod Gozze je star, ali Englezici je data jedna romantizirana predaja, koja uključuje istinitu tvrdnju da su u starini bili posjednici velikoga broja grla stoke.
Pun ljubaznosti i vitalnosti, konverzacijom na odličnom francuskom jeziku grof Gozze ih je otpratio do sobe sa pogledom na pučinu, Mljet i Pelješac (valjda prije Lopud i Šipan, op. T.T.).
Bodljikave kruške koje spominje Barrington su moguće oskoruše. Grof se ispričavao zbog cvijeća uveloga od suše. Iza kuće stoji privatna obiteljska kapela u sjeni poznatog hrasta (zapravo platana), pod čijim granama, kako nam grof Gozze kaže, pape, carevi, kraljevi i kraljice, naš pokojni kralj, kada su princ od Walesa, i razni veliki magnati sjedili i pili kavu s našim domaćinom ni manje ni više nego s njegovim precima. Prije nekoliko godina, kaže, Lord Rosebery (Archibald Philipe Primrose, peti earl od R., 1847. – 1925., bio premijer 1895., nažalost liberal) posjetio ga je u Cannosa(i) sa svoje jahte.
Platane
Romantični perivoj, platani, i vidim dva crteža gospođe Barrington Russel jedan je pogled na Grad od Imperiala, drugi se donosi na lučicu Trstenoga.
Zanimljiv je podatak da se seljak koji je zasadio platane (o čemu sam pisao u Hrvatskom fokusu “Famozne platane Flori Indijana” – https://www.hrvatski-fokus.hr/2023/09/51840/ ) prezivao Miljas.
Unatoč tome što parobrod ljutito trubi za polazak Gozze ih komotno upoznaje sa nećakinjom koja je humanitarka; dvorkinja ih služi bombonima, vinom i likerom. Na zidu je slika Madone s djetetom.
Među portretima se nalazi grofova lijepa baka, koja jest Irkinja, kako navodi Barrington, ali je kćer nezakonite rodice francuskoga kralja i g, Cologana). O Cologan Valois obitelji ću šutjeti, iako dosta znam, op. T.T.).
Svjetla zalaska sunca obasjavaju njezinu sjenicu
Skladna dubrovačka vladika iako mlada i slatka posjeduje u sebi neku dubinu i sklad, ali i usamljenost. Uz oproštaj, daruje K. B.-u i meni velike bukete cvijeća aranžirane na čvrstoj pozadini od palminog lišća. Prihvaćamo ih s iskrenim divljenjem – čak i naklonošću – prema darovatelju. Cannosa nam je dala sliku života lijepog, ali, nažalost! kako rijetkog! Stari poredak, nažalost! sa svojom nježnom mirisnom atmosferom visokog odgoja, mijenja se; ali kada, sretnim slučajem, mali ostatak prave stvari prijeđe nečiji put, kakvu neizbrisivu sliku čari ostavlja u sjećanju! Čarobnost je možda nemoguće adekvatno opisati – teško ju je čak i predložiti – može se samo reći da su, u usporedbi s njom, sve ostale čari samo loše! Svjetla zalaska sunca obasjavaju njezinu sjenicu – gracioznu malu figuru i šal koji se vije u zraku – slika koja se nikada ne će zaboraviti! Veličanstvena u divljoj, suhoj samoći, stjenovite visine iznad hvataju sunčeve zrake, narančaste i ružičaste; baršunasta tama čempresa bogato sjaji u ravnom svjetlu; naranče, šipak i palme uokviruju zidove njezine sjenice; mala dama, princeza u vlastitom posjedu, lebdi znakom prijateljskog pozdrava sa svog prozora.
Od samog početka postojanja, čini se da je prava, istinski prosvijećena civilizacija vodila njegovu izgradnju i sve njegove glavne javne događaje. Ciljevi onih na vlasti očito su bili poticanje ljepote, reda i dostojanstva u životima svojih građana. U vrlo ranim danima ropstvo je ukinuto u Ragusi, smatrajući ga jednako ponižavajućim za državu koja je dopuštala kupnju i prodaju ljudskih bića kao i samih robova. U petnaestom stoljeću činilo se da dubrovačkim teritorijem upravljaju idealne republikanske institucije a grad još uvijek zadržava dostojanstvo koje osjećaj istinskog plemstva unosi u vladu.
Divi se divljoj prirodi rta Danče gdje su franjevke i groblje siromaha.
U Hrvatskoj je organiziran liječnički kongres sa oko stotinu doktora iz cijele Europe što je stvorilo gužvu u hotelu, ali i sa kočijama.
Razgleda riznicu katedrale, više je dojmljuju navodni Tizian, Pordenone, Memling.
Zanima ju pogrebna procesija na putu do usamljenog malog groblja za siromahe uz more, preko brda. Svi koji sudjeluju u ceremoniji očito su odjeveni u svoje najbolje, u punoj dalmatinskoj nošnji; niti jedna figura u crnom. Boje kaputa i haljina te bogatstvo ukrasa su takvi kakve još nismo vidjeli.
Grof Gozze je očito impresionira pričom o šakalima poluotoka Pelješca, koji su po mojem sudu bezopasna stvorenja, malo veća od mačke i smiješnog tugaljivog glasanja.
Niti lajanje, niti mijaukanje, ali svakako zborno pjevanje allegro i vivace!
(Svršetak)
