Trebaju li hrvatske državne institucije prepustiti zaboravu izjavu ministra Borisa Bratine o „oduzimanju hrvatskoga teritorija“ ili povući odlučne poteze?
Srbijanski književnik i filozof Radomir Konstantinović (na slici) 1. travnja 1966. na Trećem programu Radio-Beograda pročitao je svoj esej „Ko je barbarogenije“, koji je započeo ovako: „Ime Barbarogenija je zaboravljeno, ali Barbarogenije je prisutan i danas među nama.“ Esej je završio: „On je tu, Barbarogenije, najmračniji genij srpske kulture; on je tu, – to je sve što sam ovog puta hteo da kažem.“ Taj je esej objavljen u tiskanom izdanju proljetnoga izdanja časopisa „Treći program“, 1969.
Za današnji društveno-politički trenutak, nakon 60 godina, valja konstatirati kako se „barbarogenije srpske kulture“, nije zadržao samo u kulturnoj sferi, manifestirajući se negacijom hrvatskoga kao višestoljetnoga samosvojnoga jezika, negiranjem hrvatske nacije, prisvajanjem hrvatske barokne književnosti Dubrovnika, uvrštavanjem djela hrvatskih književnika u korpus srbijanske književnosti itd., nego je jednako govorio i drugim jezicima, poglavito političkim i promidžbenim. Zar na početku prošloga stoljeća 1902. godine nije Nikola Stojanović u beogradskom „Srpskom Književnom Glasniku“, br. 37., objavio programski članak „Srbi i Hrvati“, u kojem je navijestio borbu „do istrage naše ili vaše“. „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak“, napisao je Stojanović u članku koji je prenio zagrebački „Srbobran“ što je izazvalo velike antisrpske demonstracije u Zagrebu, predvođene srednjoškolskom mladeži.
Obračun s Hrvatima nastavio se zločinima za vrijeme Monarhističke Jugoslavije, tijekom Drugoga svjetskoga rata i poraća, u vrijeme komunističke Jugoslavije, poglavito u vrijeme Miloševićevih ratova za Veliku Srbiju, i sada uoči nove 2026. godine očitovao se politički duh barbarogenija kroz intervju ministra informiranja Borisa Bratine televiziji Informer, 16. prosinca 2025., kada je rekao da Hrvatska, zbog onoga što su činili Hrvati u Prvom, Drugom svjetskom ratu i u ratu 1990-ih, kao i Ukrajinci, mora to platiti teritorijem i tu nema druge kazne.
Dvije su konstatacije neprijeporne: duh srbijanskoga barbarogenija koji je došao do punoga izražaja u Stojanovićevu članku živ je i danas na različit način u srpskom društvu, najnovija manifestacija toga duha bila je verbalna agresija tamošnjega ministra informiranja.
Kako se održava srbijanski politički barbarogenij na životu?
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić na diplomatskoj konferenciji 24. prosinca u Beogradu predstavio je vojno-obrambeni razvoj u okružju kao primjer koordinirane kampanje protiv Srbije. Smatra kako vojna suradnja među susjednim državama, u kombinaciji s novim valom diplomatskih priznanja Kosova, predstavlja strateški pritisak na Beograd. Pritom je upozorio „na minimaliziranje obrambenih saveza Albanije, Kosova i Hrvatske“ (Deklaracija o suradnji na području obrane i sigurnosti, 18. ožujka 2025., op. a.) tvrdeći da takva suradnja nosi „jasne političke i sigurnosne ciljeve“.
Govoreći o vojnim nabavama, kako prenose mediji, upitao je: „Zbog čega toliko naoružavanje Republike Hrvatske? Jedna konstantna, permanentna kampanja protiv Republike Srbije i protiv srpskog naroda i svih predstavnika Srbije?“ To je i konkretizirao pitanjima: „Zašto stotinu novih oklopnih vozila na kotačima? Zašto 18 novih Caesar sustava? Zašto avioni, protuzračno oružje i sve ostalo?“, a zatim dodao: „Ne će biti zbog Austrije. Mora biti zbog Srbije“. Pritom je dometnuo da su svi u njihovu okružju „ili u NATO-u ili na NATO putu, poput BiH. Protiv koga je usmjereno naoružavanje? I od koga se štitite? Pretpostavljam da je NATO dovoljno jak da u bilo kojem trenutku nadvlada malu Srbiju. Teško je zamisliti da bi se Srbija usudila napasti. A osim toga, znaju da naša politika nije napadati bilo koga u regiji.“
Pitanje koje se postavlja nakon svega što je citirano (najmanje se od toga može naći u izvještaju hrvatske nacionalne novinske agencije, op. a.) jest sljedeće: može li se vjerovati tom prenemaganju? Kako vjerovati tim tvrdnjama kad je upravo Srbija krenula s ubrzanim naoružavanjem i kupovanjem svega dostupnoga i najmodernijega oružja na tržištu, od Kine, preko Turske do Francuske i Njemačke, ne računajući vojne poklone iz Ruske Federacije. Pritom se ne može zanemariti ni srbijanska vojna industrija, kojoj je ta stavka među najvećima u vanjsko-trgovinskoj bilanci. Kako mu vjerovati kad svako malo pompozno obavlja smotru i demonstrira na vojnim poligonima snagu srbijanske vojske. Kako mu vjerovati kad nije zatvorio ratne stranice 90-ih, a prema Hrvatskoj potiče mržnju i ratničku histeriju, koja je svoj vrhunac doživjela manje od tjedan dana prije Ambasadorske konferencije, kad je srbijanski ministar informiranja i telekomunikacija, u njemu podložnoj vladi, Boris Bratina, koji nije postavljen bez njegove privole, na Informer TV izjavio da Hrvatsku treba kazniti, kako je već navedeno, oduzimanjem njezina državnoga teritorija. Hrvatska je ostala bez svoga teritorija 1920. godine, kad su Rapallskim ugovorom srbijanski političari prepustili hrvatske teritorije Kraljevini Italiji, zbog čega je Ante Trumbić bio dao ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova Kraljevine SHS. Pokušao je i Milošević 90-ih stvoriti Veliku Srbiju na račun i Hrvatske, agresijom na neovisne države, krvavim ratovima. U okviru te strategije ondašnji aktivist Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić, uz ine ratne aktivnosti, održao je svoj poznati huškački govor u okupiranoj Glini, nekoliko mjeseci prije nego je u vojno-redarstvenoj akciji „Oluji“ to mjesto na Banovini oslobođeno srpske okupacije. Tada je Vučić uvjeravao tamošnje Srbe da Glina nije u Hrvatskoj, niti će ikada biti. „Živjet ćete u Velikoj Srbiji“, vikao je koliko ga glas nosio. Trideset godina nakon toga njegov „kosovski rezervist“ Boris Bratina pumpa srbijansko javno mnijenje kako Hrvatsku treba kazniti i oduzeti joj teritorij. Zar to nije novi barbarogenijski duh koji bi oduzimao teritorij „bez ubijanja Hrvata“?
Pamtimo srbijanske rezerviste iz 90-ih u raznim odorama, od JNA do paravojnih, kad su po Hrvatskoj palili, silovali, pljačkali i ubijali. Jesu li Vučićevi ciljevi drukčiji od Miloševićevih, koji je htio pokoriti Kosovo, uzeti BiH, otkinuti hrvatsko područje do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, znajući da će Crna Gora prije ili poslije pasti? Objektivno i tada, još više danas, budući da Hrvatska više nije razoružana, prevelik je to zalogaj i za puno veću vojsku od Vučićeve. Zato čeka rasplet u Ukrajini. Računa na jaču poziciju u slučaju ruske pobjede, drži kako bi u tom slučaju lakše uspostavio pravoslavno-teokratsku državu na Balkanu, i dokopao se izlaza na more. Sve to na tragu je poznatoga upozorenja Georgesa Clemenceaua, francuskoga premijera na konferenciji u Versaillesu: „Srbi su se dovukli na repovima naših konja. Oni su strvinari savezničkih pobjeda“. No postavlja se pitanje: tko su u novim geopolitičkim prilikama saveznici Srbije?
I na kraju 2025. srbijanski ministar zbog onoga što su Hrvati, kako kaže, radili u Prvom svjetskom ratu, Hrvatsku bi kažnjavao oduzimanjem teritorija. Zanimljivo! Kao da je Hrvatska, a ne karađorđevićevska Srbija, odnosno njezina teroristička organizacija „Crna ruka“, preko svoje ekspoziture „Mlade Bosne“ bila jedan od okidača Velikoga rata, nakon sarajevskoga atentata na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju?!
Komu se sve trebao ispričati ministar Bratina, utjelovljenje srbijanskoga barbarogenija
Razgovoru na televiziji Informer sa srbijanskim ministrom informiranja Bratinom prethodio je prilog „Hrvati udarili na Vučića“ koji je pripremila voditeljica Milica Škorić u svezi s „tzv. studentskim prosvjedima“. Po njezinim riječima iz susjedne države trude se stalno gurati nos u srpska posla. „U tom takmičenju definitivno vodi Hrvatska koja se malo zaigrala. Mnogo sredstava za više od godinu dana koliko su Hrvati uložili u blokadere sada djeluje beskorisno jer san da se Srbija uništi iznutra propao je“, rekla je uvodno, dodavši kako su, opsjednuti Srbijom, Hrvati morali iskoristiti svaku moguću priliku ne bi li napakostili srpskomu narodu. Nedavno se, kako je rekla, otkrilo da su studenti u blokadi bili registrirani upravo u Hrvatskoj. Recepti za pravljenje nereda i organiziranje cijele logistike došli su iz Blokadne kuharice, dodala je.
„Teroristi koji su željeli stvoriti krvavi petnaesti mart utočište su našli ni manje ni više nego u Hrvatskoj, gdje su sudjelovali na mnogim panelima i konferencijama koje su organizirali osvjedočeni srbomrsci. Za ciljeve uništenja Srbije angažirane su javne ličnosti poput Severine, koja je objavila pjesmu ‘Pumpaj, Seve brate’, ali i Tonina Picule, čovjeka koji je lovio Srbe po Hrvatskoj 90-ih, a sada pokušava ukloniti Aleksandra Vučića s blokaderskoga puta“, navela je.
Napomenula je u nastavku kako je za to vrijeme hrvatska obavještajna služba žestoko prionula na rad, hrvatski studenti snimali su sigurnosno interesantne lokacije za SOA-u. Smatra posebno zanimljivu vezu Vladana Anđelkovića, koji je pucao u čovjeka u Ćacilendu, s Hrvatskom.
Po njezinim riječima jedini Srbin koji uživa veliku podršku Hrvata jest Dragan Šolak jer u toj zemlji gradi hotele kako želi, a njegovi mediji u uskoj su sprezi s hrvatskim, praveći tako artiljeriju koja udara jedino po Vučiću. Ali Hrvati se ne odlučuju, nastavila je, stati samo tu, zašto bi napali samo iz jednog smjera kad mogu svih; prvo trojni pakt sa Tiranom i Prištinom, a onda i prekid nafte s uvođenjem sankcija.
„Posebno se Hrvatska potrudila da oko Srbije napravi obruč, a u Srbiji nered. Ako je netko bio naivan i pomislio da je sve ovo bila spontana pobuna studenata, nakon ovih činjenica jasno je kako je cilj napad na Srbiju. Hrvatska koja stalno gleda preko tuđe ograde, jasno je, u svom dvorištu nema što pokazati“, smatra Škorić.
Nakon takva uvodnoga priloga uslijedio je razgovor u studiju s ministrom Bratinom, tijekom kojeg ga je Milica „potpaljivala“, a on „raspaljivao“ po Hrvatima i Hrvatskoj.
„Bespredmetno je raspravljati što su ti ljudi učinili našem narodu u posljednjih sto godina. Nije za očekivati da se Hrvatska ponaša drugačije, umjesto da mi nosimo neki resentiman iz socijalizma, nose ga oni“, rekao je, napomenuvši kako u čitavoj toj priči imamo „jedan narod“ koji je našom vlastitom krivnjom kao jedinom točkom vlastita identiteta.
„Taj mehanizam krivice je takav, čak kada i poričete krivicu, čak kad ste bestidni, kad se gordite krivicom, krivica radi svoj posao bez obzira na sve“, izjavio je dodavši kako je sve do 19. stoljeća to jedno časno slavensko pleme, kako mi god na to gledali, ovako ili onako.
Po njegovim riječima to je pleme svoju tragediju doživjelo ne 1102. godine kad su izgubili od Franaka na Petrovoj gori, već 1493. kada imaju Krbavsku bitku.
„To je bilo njihovo Kosovo, nakon čega se Hrvati rasipaju na sve strane. Taj je narod doživeo ogromnu tragediju, krajem 15. stoljeća, međutim, ono što se događalo u Ukrajini od 1840., nešto slično se događalo, paralelno, s narodom koji sebe predstavlja kao Hrvate, odnosno koji se identificira pod tim imenom. Dakle tu su iz Austrije, odnosno austrijskoga carstva dolazili ljudi kao Josip Frank, Starčević i drugi, koji su uz ostalo prvi počeli učiti Hrvate kako trebaju mrziti Srbe“, rekao je.
Bratina tvrdi kako se zalaže za pomirenje s Hrvatima, kako ta mržnja ne bi trajala toliko dugo kao između Francuza i Nijemaca te pritom napominje kako ono što se maglovito može tretirati Hrvatima, jer nemaju nacionalno jedinstvo, i u vrijeme SFRJ bili su neprijatelji prema nama.
Odsutnost nacionalnoga jedinstva tumači kako Panonci potječu od staropanonskoga stanovništva, iz Slavonije, Zagrepčani i na sjever, pri čemu još od 18. stoljeća stanovnike od Siska ne sjever nazivaju naši dobri Slovinci, oni su se tijekom vremena hrvatizirali, jer su se pomiješali. Slovenci, na primjer, nisu južnoslavenski narod, oni su zapadni Slaveni, što se vidi po njihovu jeziku. Dalmatinci i Zagorci, prema njemu, to su Srbi koji nemaju ni kap hrvatske krvi. Imaju samo prihvaćenu kulturu onoga dok je taj dio srpske zemlje, do Cetine, bio pod Talijanima, objašnjava.
Tvrdi kako Hrvati i Europljani uvijek druge optužuju za ono što oni rade. „Hrvatska je uz pomoć EU posljednju godinu bila čitavo vrijeme jedan veliki protočni bojler za sve one utjecaje koji trebaju srušiti Srbiju“, ustvrdio je, dodavši kako Hrvati ne žele nezavisnost, veoma su sretni što imaju Njemačku iza sebe. „Historijski su vezani ne koliko za Austriju, koliko su vezani za Njemačku. Identitetski problem Hrvata jest ono zbog čega postaju ovakvi kakvi jesu, odvratne ustaše, koji pokušavaju po svaku cijenu i preostalim Srbima, od onih koje nisu zaklali, i njima doći glave“, rekao je, dodavši ako bi Hrvati mogli spasiti dušu, to bi bio pogled u sebe same, oni bi imali zaista što vidjeti, ali boje se te velike kazne“.
Na upit voditeljice tko bi ih kaznio, Bratina je odgovorio: „Kao i Ukrajinci oni moraju to platiti teritorijem. Nema tu druge kazne. Naravno, nitko nema namjeru hodati okolo i ubijati Hrvate, samo zato što su Hrvati. To je bez veze. Hrvatska se mora na neki način kazniti, što su radili u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a naročito od 90-ih, zapravo nešto ranije, zapravo tokom čitavog socijalizma kada su crvene ustaše vodile taj dio Komunističke partije.“
U svojem pohodu obrušio se i na hrvatsku pop-glazbu.
„Ne mogu shvatiti kako netko može slušati ono što se zove hrvatski pop. To je toliko ljigava muzika, koja se povlači kao istopljen šećer među ušima, to je svako odsustvo ukusa. Svaka narodna muzika je top, prava daljina za hrvatski pop. To je nešto najljigavije što su moje uši ikada čule“, izjavio je, povjerivši voditeljici: „Znate, svirao sam u toj Hrvatskoj i osjećao se sasvim superiorno. To je mali siromašni slavenski narod koje treba da prosvetlimo što je sloboda, što je istina itd. Stvarno puno toga bi se moglo uraditi prosvjetiteljskoga među onima koji sebe danas kliču Hrvatima“, rekao je dodavši kako s „njima nemamo što razgovarati“, u čemu ga je svesrdno poduprla voditeljica.
Bratina smatra kako su antifašisti i notorni ustaše, u biti svi su ustaše. „Ovi ljudi Zagorci, od Zagreba prema sjeveru, nisu se isticali kao ustaše, ali bitna je razlika između bivših Srba i Panonaca koji također imaju srpske krvi u odnosu prema nama“, rekao je i samoljubivo napomenuo kako su „Srbi izuzetan narod“. „Pogledajte Hrvate koji isključivo stoje iza Nemaca, što bi ostalo od Hrvatske samobitnosti da nema Njemačke, neka ima Njemačke, samo (zbog ispreplitanja glasova dolazi jedna nerazumljiva riječ, op.a.), ali to će Rusi uraditi“, izjavio je.
Na kraju intervjua dotaknuo se i Slovenca, rekavši kako nema nekoga od rođaka da nije sudjelovao u njihovu oslobađanju u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a ipak su odigrali tako prljavo u raspadu Jugoslavije.
„Meni je otac Slovenac i tako me sramota što su tako odigrali 90-ih godina jer to je jedan od najmučenijih europskih naroda“, izjavio je na kraju intervju.
U hrvatskom novinstvu polusatni razgovor s ministrom Bratinom prikazan je kroz skandaloznu izjavu o oduzimanju hrvatskoga teritorija. No u njemu ima i drugih skandaloznih tvrdnja. Htjeli smo pokazati kako tu nema odmaka od članka Nikole Stojanovića s početka prošloga stoljeća. U tom barbarogenijskom izričaju, nema ništa o tome tko bi trebao oduzeti Hrvatskoj njezin teritorij i komu bi ga trebao dodijeliti. Ali, nije trebalo to objašnjavati. Jasno je kojem „svijetu“ pripada Vučićev „kosovski rezervist“.
Odgovori ministra Grlića Radmana i Ministarstva hrvatskih branitelja
Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman u popodnevnim satima, 18. prosinca, oštro je osudio izjavu srbijanskoga ministra informiranja, nazvavši ju agresivnom, nedopustivom i skandaloznom.
„Svjedoci smo politički skandaloznih i nedopustivih izjava srbijanskoga ministra za informiranje Borisa Bratine iz zemlje koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku i ne samo na Hrvatsku. A sada vidimo i narativnu agresiju“, rekao je Radman novinarima, dodavši da se „trebamo zabrinuti zbog ovog narativa u susjedstvu“.
Radman upozorava da se „ponovno pokušava kolektivno i moralno diskvalificirati hrvatski narod uz korištenje nekakvih metafora o takozvanoj krivnji, o tobožnjoj kazni“, dodavši da takve izjave „ne doprinose dijalogu nego uznemiruju regionalni prostor zapadnog Balkana“.
Na upit hoće li Bratina biti proglašen personom non grata, Grlić Radman je rekao: „Hrvatska raspolaže svim instrumentima – diplomatskim, političkim, pravnim, sve što je u skladu s dosadašnjom praksom, stoji na raspolaganju“.
Ministar je posebno osudio „neprihvatljivo instrumentaliziranje“ hrvatskoga zastupnika u Europskom parlamentu Tonina Picule, izvjestitelja za Srbiju.
„Iznose se proizvoljne i netočne interpretacije i njegovih stavova. Njegove se riječi izvrću i dovodi ih u vezu s navodnim odricanjem identiteta ili teritorijalnim posljedicama“, kazao je Radman.
Šef hrvatske diplomacije rekao je da je Hrvatska „svoju slobodu, suverenitet i teritorijalnu cjelovitost obranila legitimnim vojno-redarstvenim operacijama i snažnim diplomatskim djelovanjem“. Pozvao je Srbiju da konkretno pridonese rješavanju pitanja 1740 nestalih osoba te isplati odštetu logorašima.
Ministarstvo hrvatskih branitelja osudilo je 18. prosinca u večernjim satima „verbalnu agresiju“ na Hrvatsku i poručilo Srbiji da prestane sanjati san o velikoj Srbiji, nakon što je njezin ministar rekao da bi Hrvatska za svoje „ponašanje u prošlosti“ trebala biti „kažnjena gubitkom teritorija“.
„Srbijanski ministar (dez)informiranja Boris Bratina svojim je skandaloznim medijskim istupom pokazao naličje velikosrpske agresije na Hrvatsku, ovaj put one verbalne, s istim pretenzijama koje su zagovarali tvorci Memoranduma SANU, a u djelo pokušali provesti velikosrpski agresori uz pomoć jugovojske, u nametnutom nam Domovinskom ratu“, priopćeno je iz Ministarstva hrvatskih branitelja, koje smatra kako Srbija dodatno zaoštrava odnose koji su ionako opterećeni otvorenim i neriješenim pitanjima.
Ministarstvo poručuje Srbiji da je „krajnje vrijeme da se suoči sa svojom agresorskom ulogom u ratovima na ovim područjima, a umjesto jalovih pokušaja nametanja kolektivne krivnje hrvatskom narodu, bilo bi bolje da se probude i prestanu sanjati san o nekakvoj velikoj Srbiji jer ovim putem bi i članstvo Srbije u Europskoj uniji mogao ostati nedosanjani san“.
Ministarstvo hrvatskih branitelja podsjeća Srbiju da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije i poručuje joj da iznošenje teritorijalnih pretenzija na susjeda predstavlja „duboko vrijeđanje svih hrvatskih branitelja, ratnih vojnih invalida od kojih su mnogi bili i zatočenici srpskih koncentracijskih logora, a posebno to boli i obitelji poginulih i nestalih branitelja i civilnih žrtava“.
„Najbolnija otvorena rana za Hrvatsku jesu nestali u Domovinskom ratu, čija je sudbina još nepoznata, a znamo da se mnoge tajne kriju upravo u Srbiji, iz koje umjesto odgovora na pitanje gdje su naši nestali sve učestalije dolaze nekakve sumanute pa i prijeteće poruke“, stoji u priopćenju.
Hina i „verbalna agresija“ srbijanskoga ministra
Jutarnji list bio je prvi koji je 18. prosinca, rano ujutro, na mrežnim stranicama izvijestio hrvatsku javnost o skandaloznom intervjuu srbijanskoga ministra informiranja i telekomunikacije Borisa Bratine prorežimskoj Informer TV, priloživši i videoizvadak razgovora. Većina hrvatskih portala, osim jednoga, reagirala je na intervju tek nakon što je Hina prenijela reakcije ministra Radmana i Ministarstva branitelja.
Zakasnjela medijska reakcija dogodila se zbog toga što je Hina osnovnu informaciju o spomenutom intervjuu, 16. prosinca, u jutarnjim satima na Informer TV jednostavno rečeno „prespavala“, iako u Beogradu ima stalnoga dopisnika.
Ovdje se valja upitati kako funkcionira hrvatski javni informacijski servis, posebno čemu Hinin dopisnik ako nije u mogućnosti izvijestiti o naglascima toga podužega priloga, napose u sklopu njega intervjua u kojem je Bratina ispružio „šapu“ na hrvatski teritorij. Već smo jednom bili upozorili da Hina ima dopisnika koji izvještava iz Beograda kao da je stacioniran u predsoblju Vučićeva kabineta.
Prva informacija u servisu nacionalne agencije bila je izjava hrvatskoga ministra vanjskih poslova te Ministarstva hrvatskih branitelja, u kasnim popodnevnim i večernjim satima, 18. prosinca. U jutarnjim satima 19. prosinca izvijestio je dopisnik iz Bruxellesa o reagiranju premijera Plenkovića. To je išlo uobičajenim slijedom. Međutim, ono što je uslijedilo 20. prosinca nije bilo ni adekvatno ni precizno. Riječ je o navodnoj isprici srbijanskoga ministra, o čemu opet nije izvijestio Hinin dopisnik, nego je „rupa“ začepljena iz Zagreba. Naslov je te informacije glasio: „Srbijanski ministar Bratina ispričao se zbog izjava o Hrvatskoj i Ukrajini“ (Hina, 20. 12. 2025., 7:54). Iz naslova nije jasno komu se ispričao: Hrvatskoj i Ukrajini, ili samo Ukrajini, odnosno Hrvatskoj? To nije jasno ni iz leada vijesti koji je Hina prenijela po „beogradskim medijima“, a glasi: „Srbijanski ministar informiranja i telekomunikacija Boris Bratina ispričao se u petak zbog nedavnih izjava da Hrvatska, kao i Ukrajina, trebaju platiti svojim teritorijima za ponašanje iz prošlosti“. Tek pred kraj vijesti, u kojoj se podsjeća na izjavu ministra vanjskih poslova Radmana te prenosi priopćenje srbijanskoga ministarstva informiranja da ministar Bratina, kao član Vlade „podržava suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine“, Hina konstatira: „Za razliku od Ukrajine u priopćenju srbijanskog ministarstva ne navodi se da član srbijanske vlade poštuje suverenitet i teritorijalni integritet Hrvatske.“
Dakle, nema riječi ni o kakvoj isprici Hrvatskoj ni poštivanju hrvatskoga suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, za razliku od Ukrajine. Upravo se to trebalo umjesto srbijanske šuplje promidžbe naći u leadu Hinine vijesti, a ne zamagljivati prvorazrednu političku aferu, nasjedati na srbijansku retoriku, umivati ili pokrivati srbijanske huškačke medije i političare koji nemilice „pucaju“ po Hrvatskoj. To je toliko postala svakodnevica da hrvatski mediji gotovo ne reagiraju, kao primjerice na izjavu predsjednice Skupštine Srbije Ane Brnabić, koja je 24. prosinca, u povodu jedne izjave premijera Plenkovića na televiziji Pink, kako su prenijeli beogradski mediji, rekla da u Hrvatskoj vlada „kontinuirana promocija nacizma i ustaštva na što Bruxelles ostaje nijem“. Ne znamo kani li Brnabićka krenuti u denacifikaciju Hrvatske?
No vratimo se ministru informiranja. Razvidno je bilo iz naslova vijesti objavljene u popodnevnim satima 18. prosinca na portalu Informer: „Bratina o ustaškoj kampanji: Umjesto što prijete, zločinci bolje sebe da kazne“ kako nema riječi o isprici Hrvatskoj.
Tom prigodom uz pohvale tobože nezavisnom, a zapravo notornom protuhrvatskom huškačkom portalu Informeru, Bratina je izjavio: „… skandalizirani hrvatski mediji mogli bi se sjetiti koliko su slobode ostavljali Srbima u njihovoj veličajnoj Nezavisnoj državi. Slobodni srpski mediji očigledno smetaju antisrpskoj piculističkoj kampanji, koja u svojoj krivici očekuje historijski revanš. A što se tiče mene, ne mogu da me kazne, mogu samo da vrše zločine“.
U vrijeme hibridnih ratova, koji kao vjetrovi fijuču Europom, Hina bi trebala obratiti pozornost, kao kralježnica nacionalnoga novinstva, kako izvještava o događajima koji su u središtu pozornosti javnosti jer će se nužno javiti prijedlozi o pokretanju novoga agencijskoga servisa. Naravno, trebalo bi voditi računa i o manifestacijama barbarogenijskoga duha, koji ne odustaje od uspostave „srpskog sveta“.
Trebaju li državne institucije slučaj ministra Bratine prepustiti zaboravu?
Na nama nije predlagati koje mjere hrvatska država treba poduzeti prema ministru Bratini. Ali jedno se čini neprijepornim i zbog njegova besprimjernoga postupka valjalo bi razmotriti: ima li razloga mjerama zahvatiti i srbijanskoga premijera, jer nije se čulo da se ispričao za postupak člana svoje vlade, a sigurno očekuje hrvatsku potporu u priključenju Srbije EU !? Budući da se ministar ispričao Ukrajini, a Hrvatskoj nije, čitav slučaj zahtijeva puno više od uobičajenoga diplomatskoga prijekora. Bez obzira na to što su politički odnosi između Hrvatske i Srbije na vrlo niskoj razini, ne želimo reći kako uvijek ima prostora da budu još lošiji, ali da bi Hrvatska trebala razmisliti o adekvatnom i učinkovitom odgovoru nakon svega, to je neprijeporno!
Ukrajina je, koliko se moglo vidjeti iz izvještaja, prihvatila ispriku, iako je mogla odgovoriti priznanjem Republike Kosovo. No u to ne ćemo ulaziti. Da se kojim slučajem Bratina i ispričao Hrvatskoj, to ništa ne bi promijenilo. Zapravo je pitanje bi li ispriku trebalo prihvatiti, budući da uopće ne bi utjecala na alarmantnu količinu mržnje kojom je nabijen dobar dio tamošnje javnosti. Barbarogenija mržnja pokreće. O tome treba voditi računa.
Nakon što je Radomir Konstatinović 1966., odnosno 1969. upozorio na „srpskoga barbarogenija“, hrvatski književnik Petar Šegedin u dijaloškoj prozi „Sudbina“, napisanoj u rujnu 1970., a objavljenoj u Forumu, 1-2, 1971. godine, ustvrdio je kako se „barbarogenijstvo jasno nazire“.
„On – BARBAROGENIJSTVO?! Ne razumijem…
– Ni ja, niti ja, nažalost… Ali to ne znači da ono nije tu, neposredno pred nama.“
Svoje zube barbarogenijstvo je pokazalo 90-ih. Šegedinovo upozorenje bilo je proročansko ako se sjetimo velikosrpske agresije na Hrvatsku.
Zato ne bismo trebali olako prijeći preko nove manifestacije duha srbijanskoga barbarogenijstva, bez obzira na bitno drukčije okolnosti!
