U Vojnovićevoj vezanosti za Dubrovnik osjeća se neka nestabilna dvojnost
Zašto se premalo spominje velikan hrvatske kulture Branko Gavella (Zagreb. 28. VII. 1885. – Zagreb, 8. IV. 1962.), koji je po očevoj liniji grčkoga (cincarskog?) podrijetla, dok je obitelj majke Ane Kotur iz Like također bila pravoslavna. Prerano preminuli ujak Dušan Kotur (1853.-1878.) bio je pravoslavni pravaš koji je bio vrlo književno nadaren i družio se s budućim velikanima hrvatske kulture, pa tako i s Ivom i Lujom Vojnovićem.
Osjećaj nužnog zaostajanja
“Sav se je život tog grada i nosilaca njegovih ideja odvijao u znaku nekog stalnog kolebanja i izmirivanja protivština među tendencijama koje su s podjednakim pravom tražile svoje životno mjesto. I politički centar i narodna metropola, a u isti mah i podređena provincijalna prokuratura neke strane “nadvlasti”, osjećaj samožive autonomnosti ali i osjećaj podređenosti te autonomije nekoj hijerarhičnoj federalnoj nadgradnji, duboko osjećajna potreba za vlastitim, autonomnim kulturnim izražajem, uz isto tako iskreno dubok osjećaj nužnog zaostajanja tog izraza po kvaliteti iza savršenijih kulturnih produkata, koji su po geografsko političkoj nuždi imali gotovo osiguranu kulturnu koegzistenciju s onom autonomnom produkcijom, osjećaj duboke povezanosti sa svim naprednim strujanjima svog vremena (kojim Gavella, op. T.T.) suprotstavljan svijesti o materijalnoj nemoći držanja koraka sa tim strujanjima, vjerska liberalnost u krvi (?), a pred očima slika vlastitog gospodarskog stanja u kojem je crkva predstavljala gotovo jedinu, bar u neku ruku narodnu gospodarsku silu. Strossmayer, jedan od vođa narodnih, istodobno katolički biskup i čovjek političkih veza s nadzagrebačkim političkim centrima, a u isti mah vatikanski buntovnik i, u austrijskom smislu, gotovo veleizdajnik – sve su to pojedinačni aspekti onog Zagrebu urođenog dualizma, dualizma uvjetovanog njegovim položajem na raspuću i historijskom poprištu suprotstavljenih kulturnih i političkih tendencija.” (jadni Zagreb danas sa svojom dualnošću i antikulturom)
“Svima ovim formulama kumovalo je dubrovačko slovinstvo i dubrovačka nastojanja uravnotežene koegzistencije među Istokom i Zapadom. Ne znam kako bih dovoljno podvukao u politički – kulturnoj svijesti Zagreba stalnu prisutnost Dubrovnika kao vrhunskog utjelovljenja svih zagrebačkih žudnja.”
Pjesnik Dubrovnika
“Vojnović je pak postao u svojoj glavnoj liniji pjesnik baš toga i takvoga Dubrovnika… ali i u Vojnovićevoj vezanosti za Dubrovnik osjeća se neka nestabilna dvojnost: on je rođen u Dubrovniku od roditelja doseljenih u Dubrovnik (dijelom netočno, po majčinoj liniji su domorodačke obitelji Đivović i Salatić, op. T.T.), otišao je iz Dubrovnika u Zagreb, tamo stekao oblikovanje svoje zrelosti (bio je i splitski period Vojnovića, op. T.T.), a vraćao se poslije u Dubrovnik samo na dulje ili kraće epizodne boravke.”
“Dubrovnik Vojnovićevih djela je herbarij neobično dobro sačuvane forme dubrovačkih oriđinala i tipova, ali i stalnih pokušaja da se nađu koturne (vrst antičke cipele, nosili je glumci u tragedijama) na kojima bi se uloge tih pojedinaca podigle nad dimenzije pozornice životne svakodnevnosti. Vojnović je osim toga u dostatnoj mjeri Dubrovčanin da bi znao iz najbliže distance ući pod kožu svojih likova, ali je ujedno i u dostatnoj mjeri distanciran od Dubrovnika da bi se očuvao od narcisoidne samodopadnosti u sagledavanju suštine i historičke određenosti i ograničenosti dubrovačkog kretanja. On je jezično Dubrovčanin”, što mu daje eklastični i sočni, živ jezik, ali ne zapadajući u folklorne nizine.
Austrijski talac
“On posjeduje onu legendarnu dubrovačku oštrovidnost zapažanja i iznošenja svih životnih slabosti svojih sugrađana, zapravo malograđana, uzevši u obzir minijaturnost “Grada” i Republike. Ali baš posredstvom Zagreba stekao je Vojnović velegradsku korekturu precjenjivanja životnih silnica” (zaboravlja kako je Vojnović na Braču živio kao knez, daleko iznad svojih mogućnosti).
“Vojnović, potonji austrijski talac, nije samo počeo svoju karijeru kao hrvatsko slavonski kraljevski sudac, a nastavio je kao Cesaro – kraljevski, kao austrijski politički činovnik, nego je i njegovo društveno kreatnje dobilo svoj šlif u bečkim salonima i njihovim zagrebačkim depandansama. Vojnović, taj naglašeni “Parižlija”, mediteranac, a poslije i austrijski “veleizdajnik” primio je pobude za sve te tendencije baš preko Beča.” Dobro zapaža Gavella da se baš u Austriji javilo među Slavenima, posebice u Češkoj žarište antiaustrijanstva. Zanima me vidi li Gavella u francuskom duhu masoneriju, liberalizam, osobitu francusku kulturu i moral i sve to pomalo.
“Uza svu mržnju protiv (bečke) “Neue frei Presse” taj je list za cijele generacije naših predaka, pa i za Vojnovića, koji je nesumnjivo čitao i francuske i talijanske listove, ipak negdje u dnu duše bio tip novinarstva, i stalni izvor kulturne informacije, a time i prenosilac europskih klica na naše kulturno tlo.”
Iako katolik Ivo je bio blizak ljudima srpske orijentacije, kao što je njegov prijatelj iz mladosti Kotur, iako pravoslavac bio blizak s hrvatskim životnim krugom.
Važnost Dubrovnika za Zagreb
Simbolička značajnost Dubrovnika dobila je iz perspektive Zagreba kudikamo dominantnije značenje, jer Zagreb nije imao svoga Kosova (imao je i više od toga, od Gvozda do Bleiburga i Krbave, op. T.T.), da mu bude temelj na kojem će izgrađivati sadržaj svoje narodne ideje. Bez Dubrovnika i Dalmacije Zagreb bi teško našao srži za svoju narodnu izgradnju.”
Uz književnu “kolijevku” Vojnovićevu Gavella vidi Meda (Orsata) Pucića (1821.-1882.) i Franju Markovića (1845.-1914.) (tu se ne slažem, jači su utjecaji don Pavlinovića, Francuza, Talijana, pa čak i Beča, te A. P. Čehova. Nažalost na Vojnoviće su ponegdje utjecali guslari, i to negativno, op. T.T.).
Gavella tvrdi da je Marković sudjelovao u stvaranju drame “Ekvinocio”.
Koliki je utjecaj Luja Vojnovića (1864.-1951.), brata i antipoda Ivova?
“Prolog nenapisane drame”, posljednje djelo Vojnovićeve za Gavellu je zagonetka Vojnovićeva života i djela, koja poput žabe čeka princa koji će ju poljubiti, tj. odgonetnuti. Ironička Gavellina riječ krasavica odnosi se i na krasno i na krastavac i na krastaču.
(Nastavak slijedi)
