Sa Sotonom oduvijek koketira bešćutni svijet
Kako dalje ovako skršeni,
ogoljeni,
s ovoliko zatrovanih rana?
Beznađem shrvani,
kako se uzgor dići, po zemlji hoditi,
na čiju snažnu ruku osloniti?
Svijet postade kupleraj.
Cmaču se i gizdaju, i kihoću,
ne čuju nemoćnika plač.
Svu našu muku u zaborav guraju.
Šutnjom okivaju.
Prijete da uzdah ne smije se čuti.
Ispod otmjenih odijela i haljina skupih,
srca su od arktičkog leda studenija.
Strogo nas kore, i svaki nam korak prate,
svaka naša riječ u njima gnjev budi.
Svojski trude se, nametnuti nam što većih jada.
Sa Sotonom,
oduvijek koketira bešćutni svijet.
Barem Ti, Svemogući Bože, sažali se,
u naručje nas uzmi. Milošću očinskom izliječi.
Mladom zorom okrijepi.
S nama kroz ove paklene krugove prohodi,
Dušmansku ruku, koja uvijek nam prijeti,
od nas odreni. Čvrstim lancem veži.
