Osnova ‘Puz’ u imenima, odnosno prezimenima slavenskih naroda te toponima u više slavenskih država, sugerira nam da je riječ o (pan)slavenskom leksičkom ‘supstratu’
Uvod
Poprilična rasprostranjenost, kako kroz povijest, tako i danas, osnove, to jest morfema, „Puz” u imenima, odnosno prezimenima slavenskih naroda te toponima u više slavenskih država, sugerira nam da je riječ o (pan)slavenskom leksičkom „supstratu”.
Značenje
Najvjerojatnije je da se ovaj korijen prilagođavao kroz povijest, pa tako možemo samo pretpostaviti pojedina značenja kao što su: npr. Puzdra – Puzo: majstor za kožu ili staroslavenski puzdro (tobolac), dok je Puzh (fonetska varijacija) ili Puzo označavalo trbuh, ali ne u pogrdnom smislu, već kao simbol obilja, sitosti i životne snage. Čovjek koji je „puzat” bio je onaj koji ima imetka, koji je dobro uhranjen i snažan. Kod plemića (poput kneževa Puzina) to je bio opisni nadimak za osobu autoriteta i fizičke prisutnosti, no tu su i deskriptivne fizičke karakteristike, pa se na južnoslavenskom području često navodi da je upravo taj korijen nastao od riječi „puzati”, što možemo samo pretpostaviti, jer izvori oko toga nisu dostupni. Neka prezimena nastajala su i iz flore, pa čak nije isključena ni mogućnost da je riječ o biljkama – puzavicama. Ove interpretacije temelje se na paralelama u slavenskim leksičkim slojevima i nisu jednoznačno potvrđene etimološki.
Tako se značenje prilagođavalo specifičnim granama slavenskih jezika, ali jezgra je ostala prepoznatljiva.
Sve navedene simboličke interpretacije temelje se na kulturnoj analogiji, a ne na izravno potvrđenim etimološkim izvorima. Nerijetko se mogu naći svakojaki neprovjereni podaci koji ukazuju na potpuno činjenice iako one bivaju potpuno neutemeljene.
Prezimena
* Fonetska podudarnost ne mora nužno označavati zajednički etimološki izvor. Radi toga, ovo i jest hipoteza.
Zapadnoslavenski oblici: Puzowski/Puzowska, Puzon/Puzoń, Puza/Půza, Puzder, Puzniak/Puźniak, Puzina/Puzyna, itd…
Zanimljivo je što ovaj „arhaični” korijen možemo uvidjeti i kod Poljaka, Čeha, Slovaka, ali i Lužičkih Srba, pa čak i nekih baltičkih i ostalih okolnih naroda koji su obitavali na istom području kao i Zapadni Slaveni, o čemu ćemo više u nastavku.
Značajan primjer je kneževska obitelj Puzyna (Kneževi Puzini), jedna od najstarijih plemićkih obitelji Poljske i Litve.
Južnoslavenski oblici: Puzo, Puzov, Puzev, Puzderlinski, Puzavac, Puzjak, Puzić, Puzović, Puzelj, Puzigaća, Puzer, Puzh, itd…
Možemo jasno uočiti da su oblici prisutni i u svih južnoslavenskih naroda, a često se dovode u pitanje i neka nalik slična prezimena poput Puž ili Pužaj ili Polzev, odnosno Pulić (kako se navodi prema pojedinim izvorima) ili čak Topuzović, pa i neke druge izvedenice u krajevima gdje su nositelji ovih prezimena pretežito nastanjeni. Iako možda možemo uočiti pokoju podudarnost, ipak je nedovoljno eventualnih izvora s kojima bismo povezali ta prezimena i ovaj korijen, jer je vrlo vjerojatno njihov nastanak imao za korijen neku drugu riječ, odnosno osobno ime, osobinu ili nešto treće. Primjerice, ako gledamo na „topuz” kao turcizam, zaključit ćemo da je vrlo vjerojatno riječ o manje mogućoj analogiji.
Zanimljivo je i prezime Puzo te izvedenice s nastavcima -(ov)ić: poput Puzić i Puzović. Riječ je o starijim dinarskim linijama. Naime, radi se o I2 haplogrupi, to jest navodi se I2-PH908 te rasprostranjenost na starohercegovačkom prostoru, gdje ona zapravo bivaju autohtona. Baveći se analizom, a pritom uzimajući u obzir i genetička istraživanja, odnosno haplogrupe te povijesne i sve ostale okolnosti, može se pretpostaviti korelacija, no ona u biti ne predstavlja potpuni dokaz jezičnog ili rodoslovnog kontinuiteta. S obzirom na rasprostranjenost, pa i raznolikost, možemo zaključiti da je pri povijesnim okolnostima – u raznim epohama, što migracijama, što postojanim razlikama pri eventualnom raznolikom odabiru vjeroispovijesti – dolazilo i do krojenja raznorodnih budućih nacionalnih identiteta, što je zapravo čest slučaj na našemu širemu prostoru.
Istočnoslavenski oblici: Puzanov, Puzenko, Puzitsky/Puzhinsky, Pyzhik, Puzirev, Puzich, Puzjak/Puziack, Puzar, itd…
Iznova, isti korijen nalazimo i kod Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa i Rusina. Na istoku, kod Rusa i Ukrajinaca, korijen Puz doživljava svoju punu semantičku ekspanziju. Dok prezime Puzanov sugerira staru slavensku sliku moćnog i dobrostojećeg domaćina, plemićka loza Puzyna, koja se u genealogijskoj tradiciji povezuje s nasljeđem Rjurikoviča, taj isti korijen uzdiže do razine vladarskih aristokratskih dinastija. Čak i prezimena poput Puzirev ili Pyžik svjedoče o vitalnosti ovog korijena koji opisuje rast, čvrstinu i prodornost. Oko Puzyna (Puzina) koja nosi kneževsku titulu i seže do Rjurika, zanimljivo je što je riječ o izvornom plemstvu. Kako u poljskoj, tako i u ruskoj heraldici, njihov grb (Ogonińczyk) jedan je od najprepoznatljivijih.
Neslavenski oblici
Ne treba nas čuditi ni to što ovaj korijen možemo uočiti i kod neslavenskih naroda, pa tako imamo kod Mađara: Pusztai/Puzsai, Puzsar (Pužar); Litvanaca i Latvijaca: Puzinas/Puzinavičius, Puze/Puzes, Puzele; Nijemaca: Puse/Pusemann, Pusder; Rumunja i Moldavaca: Puza/Puzanu. Moguće preuzimanje ovoga korijena ili asimilacija slavenskog življa nisu netipični, pogotovo kada uzmemo u obzir povijesne okolnosti, poput Poljsko-litvanske unije, Lužičkih Srba u Njemačkoj ili primjerice teritorij nekadašnje Ugarske… Kod okolnih naroda, slavenski izraz se mogao „udomaćiti”, pa tako biti i prilagođen njihovim jezicima. Pritom, važno je napomenuti da bez pojedinačne i detaljnije analize ne možemo ovo uzeti posve sa sigurnošću.
Toponimi
Postoji niz reliktnih toponima, ali izdvojit ću ovih pet: Puze u Latviji kao potencijalni dokaz balto-slavenskih veza, Puzdrowo u Poljskoj, Puzovka u Rusiji, zaseok Puzići u Bosni i Hercegovini, te mjesto Puzičy u Bjelorusiji.
Zaključak
Ova filološka poveznica može upućivati na zajednički kulturno-jezični supstrat iz kojeg su se razvila današnja prezimena, čuvajući arhaični korijen kroz stoljeća migracija i društvenih promjena, ostavljajući tako neizbrisiv trag, prisustvo u svih slavenskih, pa čak i neslavenskih naroda, praveći ovaj korijen rasprostranjenim širom europskog kontinenta.
Naglasit ću da ova hipoteza ne pretendira na konačnu istinu, već nastoji potaknuti interdisciplinarni dijalog između lingvistike, povijesti i genetičke genealogije.
