Sustav koji bi trebao biti moralni kompas društva ne pokazuje ni minimum samoočišćenja
Godinama Srpska pravoslavna crkva ne izlazi iz kruga teških optužbi koje bi svaku odgovornu instituciju već odavno natjerale na duboku, bolnu i javnu katarzu. Umjesto toga, javnost svjedoči nečemu drugom: zidu šutnje, zatvorenim krugovima moći i osjećaju da se skandali ne rješavaju – nego guraju pod tepih.
Optužbe koje se godinama pojavljuju nisu sitne ni beznačajne. Govori se o kriminalu, o ratnim zločinima, o seksualnom zlostavljanju i pedofiliji. Još je potresnije uvjerenje koje se sve češće čuje među ljudima: da u toj strukturi gotovo nitko povezan s takvim aferama nije stvarno kažnjen, nego je nerijetko nastavio svoju karijeru, ponekad čak i nagrađen višim položajem.
Posljednjih dana javnost je potresla informacija da je u Sloveniji pokrenut kazneni postupak protiv patrijarha zbog optužbi povezanih s pritiskom na svećenika koji nije htio prikriti moguće kazneno djelo unutar crkvenih struktura. Ako se pokaže da su te tvrdnje točne, riječ je o slučaju koji duboko potresa samu srž crkvenog autoriteta.
Optužbe protiv patrijatovog vikarnog episkopa
Istodobno su u javnost procurili zapisnici u kojima se spominju optužbe protiv patrijatovog vikarnog episkopa za seksualno zlostavljanje maloljetnika u manastiru Prohor Pčinjski. Takve optužbe, lede krv u žilama jer se tiču djece i povjerenja koje roditelji i vjernici polažu u vjerske institucije.
Kada se tome dodaju i dugogodišnje priče o drugim aferama – uključujući navode o povezanosti s kriminalnim mrežama i trgovinom drogom o kojima su govorili pojedini svjedoci – slika postaje još mračnija. Nije problem samo u optužbama. Problem je u dojmu da sustav koji bi trebao biti moralni kompas društva ne pokazuje ni minimum samoočišćenja.
Crkva koja propovijeda pokajanje i istinu ne može istodobno živjeti iza zatvorenih vrata i očekivati da joj se vjeruje na riječ. Povjerenje se ne traži – ono se zaslužuje. A zaslužuje se istinom, transparentnošću i spremnošću da se odgovorni suoče s posljedicama, bez obzira na titule i položaje.
Zato pitanje više nije samo što se dogodilo u pojedinim slučajevima. Pitanje je hoće li se konačno otvoriti vrata istini. Hoće li se prestati štititi moćnici i početi štititi žrtve.
Jer svaka institucija koja šuti pred zločinom – postaje njegov suučesnik.
Vrijeme je da se zid šutnje sruši. Vrijeme je za istinu, za odgovornost i za pravdu. Bez toga, svaka nova afera samo će potvrđivati najgore sumnje i dodatno potkopavati vjeru ljudi u instituciju koja bi trebala biti simbol savjesti, a ne mjesto straha.
1 komentar
U cielosti se slažem s autorovim tvrdnjama.
Ovo što opisuje u SPC-u su poražavajuća zbivanja. Što vriedi za SPC, vriedi za svaku konfesijsku zajednicu. Pitanje svih pitanja je koliko su takvi gnjusni čini javno odkriveni i niti jedna religijsko konfesionalna zajednica ne može predstavljati uzpravnicu družtva prikrivajući ovakve gnjusobe.
Kada neka takva zajednica bude u simbiozi s državom, to je kao staviti dasku u vodu, što je duže u vodi, više se vitoperi.
Za SPC na prostorima (danas u svim zemljama) razpadnute Jugoslavije ta simbioza traje od 1920. godine, dakle više od 100 godina. Najpogubnije je gubljenje statusa moralne uzpravnice, to je za katolike vidljivo na primjeru Bavarske.
Komentari nisu aktivni.