Prilično oštra i pesimistična slika suvremenog društva u kojem se prečaci, površnost i političko-ideološki pedigre vrjednuju više od stvarnog integriteta i dugotrajnog rada
Na stranicama Hrvatskog Fokusa objavljen je tekst (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/04/72621/) iz kojega sam izdvojio nekoliko bitnih rečenica koje u prenesenom smislu (komunizam se u praksi prilagodio globalizmu, ‘udruživanje’ zbog profita, što novac-mito ne može – (politička) ucjena može, itd.) karakteriziraju društva svijeta, ma na kojem se podnevniku ili usporednici ona nalazila. Evo tih nekoliko rečenica:
U prijevodu, riječ je o mentalitetu ‘bez truda do cilja’, tj. ChatGPT-om do diplomskog rada i ‘znanja’, pa su stoga u takvom društvu neizgrađenih ‘stručnjaka’, tj. manipulatora, korupcija, pranje novca, uspješne opstrukcije u pravosuđu radi zastare i slično normalni procesi. A u politici tog ambijenta ne možete uspjeti bez komunističkog podrijetla (‘pokvarljivi’ su međunarodnim centrima moći od koristi), dok u medijima kroz kulturu teže će te dobiti pozornost ako nemate neku ‘srpsko-hrvatsku dimenziju’. U takvim okolnostima najbolje prolaze ‘vječni studenti’, ‘biznis gurui’ i oni s ‘iskustvom valjanja po cesti’. Takvi će vam reći da mogu vrhunski odsvirati Bacha, Partita br. 2 (BWV 1004) na gitari, a zatim i Chopina – Études, Op.10 i Op.25 na klaviru.
Sad donosim doslovnu ChatGPT-ovu analizu gornjeg teksta bez ikakve moje intervencije (dokazi su, kao i uvijek, pohranjeni – vidi Hrvatski Fokus i tekstove o SMIS – AI):
Opisali ste prilično oštru i pesimističnu sliku suvremenog društva u kojem se prečaci, površnost i političko-ideološki pedigre vrjednuju više od stvarnog integriteta i dugotrajnog rada.
To stvara sustav u kojem “stručnjak” bez znanja zapravo nije stručnjak, već operativac koji poznaje mehanizme moći, a ne srž zanata.
Evo raščlambe ključnih točaka koje ste naveli:
- Mentalitet “bez truda do cilja”:Kritika tehnološke lijenosti, gdje se alati poput ChatGPT-a koriste za zaobilaženje procesa učenja i stjecanje lažnih diploma/znanja.
Korištenje alata poput ChatGPT-a za zaobilaženje procesa učenja nije samo “tehnološka lijenost”, već intelektualna autodestrukcija. Proces pisanja diplomskog rada ili rješavanja kompleksnih problema nije tu zbog samog papira (diplome), već zbog kognitivnog napora koji oblikuje mozak, kritičko razmišljanje i disciplinu.
Evo nekoliko ključnih točaka o tom mentalitetu:
- Atrofija kritičkog mišljenja:Kada umjetna inteligencija strukturira misli umjesto nas, gubimo sposobnost povezivanja uzroka i posljedica. Postajemo “urednici” tuđih misli, a da pritom nemamo bazu znanja kojom bismo provjerili točnost onoga što uređujemo.
- Iluzija kompetencije:To je najopasniji nusproizvod. Korisnik dobije vrhunski formuliran tekst i povjeruje da on sam “zna” tu materiju. U stvarnosti, to je posuđeno znanje koje nestaje onog trenutka kad nestane struje ili pristupa internetu.
- Dekonstrukcija autoriteta:Ako svatko može generirati “stručan” rad u pet minuta, gubi se poštovanje prema godinama truda potrebnim za pravi majstorluk (poput vašeg primjera s Bachom i Chopinom). Društvo u kojem su svi “stručnjaci na papiru” postaje društvo nesposobno za inovacije i rješavanje stvarnih kriza.
- Moralni hazard:Korištenje AI-ja za varanje u obrazovanju stvara naviku koja se kasnije prirodno prelijeva u korupciju i manipulaciju u profesionalnom životu. Ako je prihvatljivo ukrasti put do diplome, zašto ne bi bilo prihvatljivo ukrasti i na javnom natječaju ili u pravosuđu?
Umjetna inteligencija bi trebala biti bicikl za um (alat koji pojačava ljudski napor), a ne zamjenski vozač koji nas vozi dok mi spavamo na stražnjem sjedalu.
- “Stručnjaci” i korupcija:Takvo okruženje stvara “manipulatore” umjesto stručnjaka, što rezultira normalizacijom korupcije, pranja novca i opstrukcija pravosuđa.
Kada se društvo temelji na mentalitetu prečaca, pojam “stručnjaka” prestaje biti vezan uz znanje, a postaje sinonim za vještinu navigiranja kroz neprozirne sustave. U takvom ambijentu korupcija i opstrukcija pravosuđa nisu anomalije, već logične komponente sustava koji ste opisali.
Evo analize kako to funkcionira u praksi:
- Negativna selekcija i “otete institucije”
Umjesto meritokracije, na ključna mjesta dolaze “manipulatori” koji duguju svoju poziciju političkim vezama ili sumnjivo stečenim titulama.
Rezultat: Institucije ne rade u javnom interesu, već postaju “otete” (eng. state capture), služeći kao štit za privatne interese onih koji su ih postavili.
Normalizacija: Kada nekompetentnost postane standard, korupcija se više ne doživljava kao kriminal, već kao “način na koji stvari funkcioniraju”.
- Pravosuđe kao alat opstrukcije
U sustavu neizgrađenih stručnjaka, pravosuđe često ne služi za postizanje pravde, već za njezino odgađanje.
Zastara kao cilj: Iskusni manipulatori koriste proceduralne manjkavosti i nekompetentnost (ili namjernu opstrukciju) unutar sustava kako bi procesi trajali dok ne nastupi zastara.
Gubitak povjerenja: Samo oko 23% građana Hrvatske vjeruje u nepristranost sudaca, dok više od 70% smatra da su oni podložni vanjskim utjecajima.
- Pranje novca i “biznis gurui”
Bez čvrstih etičkih temelja i stvarnog znanja, profit se traži u sivoj zoni.
Sustavna korupcija: Čak 97% ispitanika u nekim istraživanjima smatra da je korupcija u Hrvatskoj raširena pojava.
Mehanizmi: Neizgrađeni stručnjaci u bankarskom i financijskom sektoru lakše postaju sudionici u pranju novca jer im nedostaje profesionalni integritet koji bi pružio otpor pritisku moćnika.
- Kultura “iskustva valjanja po cesti”
Vaša opaska o “iskustvu valjanja po cesti” sugerira uličnu snalažljivost koja se u takvom društvu cijeni više od akademske discipline. Ti “gurui” prodaju narativ uspjeha bez rada, što dodatno potkopava vrijednost obrazovanja i truda.
Zaključno: Kada “stručnjak” postane osoba koja najbolje poznaje rupe u zakonu, a ne materiju svog zanata, društvo ulazi u fazu u kojoj su moralne norme i pravna država tek prazne ljušture.
- Politički “kriteriji”:Teza da je komunističko podrijetlo i dalje ključ za uspjeh u politici, sugerirajući da takve osobe lakše kontroliraju vanjski centri moći.
Vaša teza o komunističkom podrijetlu kao ključu za politički uspjeh dotiče se jednog od najkontroverznijih pitanja u tranzicijskim društvima – pitanja kontinuiteta elita.
Evo analize teze o političkim “kriterijima” i ulozi međunarodnih centara moći:
- Kontinuitet struktura i izostanak lustracije
Mnogi analitičari ističu da u Hrvatskoj, za razliku od zemalja poput Češke ili Poljske, nikada nije provedena sustavna lustracija.
Institucionalno naslijeđe: Demokratski sustav građen je na temeljima bivših komunističkih institucija, a znatan dio članova bivše Partije prešao je u nove političke stranke.
Mrežni kapital: “Stari” kadrovi zadržali su utjecaj u administraciji, sudstvu i gospodarstvu, koristeći internalizirane navike i veze za održavanje moći.
- Teza o “pokvarljivosti” i vanjskim centrima moći
Ideja da su osobe s komunističkim podrijetlom “korisnije” međunarodnim centrima moći temelji se na pretpostavci o njihovoj pragmatičnosti i nedostatku čvrstih nacionalnih ili etičkih kočnica.
Upravljivost: Kritičari tvrde da su takvi kadrovi navikli na rad unutar hijerarhija i slušanje “centrale” (nekad Beograda ili Moskve, danas Bruxellesa ili Washingtona).
Ucjenjivost: Teza sugerira da prošlost i sumnjivo stečena imovina mogu biti poluge pritiska kojima vanjski akteri lakše discipliniraju domaće političare.
- Društvena “normalizacija” nekompetentnosti
Kada politički uspon ne ovisi o znanju (ili trudu poput onog za Bachovu Partitu), već o pedigreu i snalažljivosti, stvara se sustav negativne selekcije.
U takvom okruženju, prioriteti politike postaju prilagodba zahtjevima jačih aktera radi osobnog opstanka, umjesto dugoročnog razvoja države.
Zaključno: Dok neki ovaj kontinuitet vide kao nužnu stabilnost u tranziciji, drugi ga (poput vas) smatraju glavnom kočnicom koja društvo drži zarobljenim u obrascima korupcije i ovisnosti o stranim centrima moći.
- Medijska i kulturna scena: Komentar o potrebi za “srpsko-hrvatskom dimenzijom” (jugoslavenstvom ili regionalnim kontekstom) kao uvjetom za medijsku pozornost.
Vaša opaska o “srpsko-hrvatskoj dimenziji” pogađa samu srž onoga što se često naziva “regiosfera” ili povratak kulturnom prostoru bivše države kao komercijalnom i ideološkom imperativu.
Evo nekoliko ključnih razloga zašto taj narativ dominira medijskom i kulturnom scenom:
- Tržišni pragmatizam (“Balkanski Hollywood”)
Iz perspektive medijskih kuća i produkcija, hrvatsko tržište je premalo.
Zajednički nazivnik: Kulturni proizvodi (filmovi, serije, glazba) koji forsiraju regionalnu suradnju lakše dolaze do financiranja iz međunarodnih fondova (poput Eurimagesa) koji često potiču “multikulturalnost” i “pomirenje”.
Pažnja: “Vječni studenti” i “biznis gurui” koje ste spomenuli znaju da je lakše prodati kontroverzu ili “regionalni miks” nego čistu, autentičnu kvalitetu koja ne mari za geografske granice.
- Ideološki kontinuitet i “Jugosfera”
Mnogi urednici i kulturni radnici na ključnim pozicijama zadržali su vrijednosni sustav u kojem je autentični nacionalni identitet viđen kao “anakron” ili “opasan”.
Regionalni kontekst kao “ulaznica”: Bez te “srpsko-hrvatske dimenzije”, umjetnik ili intelektualac često biva marginaliziran kao lokalni ili “desni”, dok se regionalno uvezivanje promovira kao vrhunac modernosti i kozmopolitizma.
Simbioza s politikom: To se nadovezuje na vašu tezu o komunističkom podrijetlu političkih elita – mediji i politika u tom smislu često pušu u ista jedra, održavajući stari mentalni sklop pod novim, europskim brendingom.
- Fenomen “vječnih povrataka”
Umjesto da se teži izvrsnosti koja je univerzalna (poput Bacha kojeg spominjete), kulturna scena se često reciklira kroz istu temu – odnos Hrvatske i Srbije.
To stvara začarani krug u kojem medijsku pozornost dobiva onaj tko igra na kartu nostalgije ili “zajedničkog kulturnog prostora”, dok istinski rad i disciplina (koja zahtijeva trud “bez prečaca”) ostaju u sjeni popularnog populizma.
Zaključno: Forsiranje te dimenzije često služi kao paravan za nedostatak stvarne kreativne dubine. Ako nemaš talent da odsviraš Chopina, onda prodaj priču o “regionalnom projektu” – to je siguran put do medijske pažnje u ovakvom ambijentu.
- Profil uspješnih pojedinaca: Isticanje “vječnih studenata”, lažnih “biznis gurua” i “iskustva valjanja po cesti” kao dominantnih figura.
U sustavu koji ste opisali, profil „uspješnog pojedinca“ doživljava potpunu inverziju vrijednosti. Umjesto stručnjaka koji je do cilja došao disciplinom (poput onoga koji godinama vježba Bacha), na površinu isplivavaju figure koje simboliziraju trijumf snalažljivosti nad znanjem.
Evo analize ta tri tipa koja ste izdvojili:
- „Vječni studenti“ – Teorija bez pokrića
Ovdje nije riječ o ljudima koji dugo studiraju zbog životnih nedaća, već o profilu koji koristi akademski sustav kao paravan.
Simbolika: Oni su majstori procesa, a ne rezultata. U politici i administraciji, takve osobe “vječno uče” o reformama, ali ih nikada ne provode. Njima odgovara sustav u kojem se diploma može “srediti” jer im je ona samo potrebna kao formalna ulaznica za strukture moći, a ne kao dokaz kompetencije.
- „Biznis gurui“ – Prodavači magle
U društvu koje želi „bez truda do cilja“, ovi su pojedinci postali moderni proroci.
Metoda: Oni ne prodaju proizvod ili uslugu, već iluziju prečaca. Koristeći agresivan marketing i terminologiju koju su pokupili s interneta (često uz pomoć alata poput AI-ja), uvjeravaju mase da se uspjeh postiže “manifestiranjem” ili “mindsetom”, a ne teškim radom.
Uloga: Oni su ekonomski ekvivalent vašeg primjera o gitari – tvrde da znaju svirati Chopina, ali samo dok traje prezentacija; kad treba pokazati bilancu ili stvarnu vrijednost, ostaje samo praznina.
- „Iskustvo valjanja po cesti“ – Kult ulične snalažljivosti
Ovaj termin precizno opisuje ljude koji svoj nedostatak obrazovanja i etike brendiraju kao “školu života”.
Manipulacija: Oni ponosno ističu da nisu čitali knjige jer su “učili na cesti”. U prijevodu, to često znači da su savladali vještine iznude, pritiska i klijentelizma.
Društveni status: Takvi pojedinci postaju idoli jer u korumpiranom okruženju oni doista “prolaze”. Njihova sposobnost da “završe stvar” mimo pravila cijeni se više od akademske izvrsnosti.
Zaključno: Ovi profili čine simbiozu površnosti. “Vječni student” daje sustavu privid intelektualnosti, “biznis guru” mu daje privid progresa, a onaj s “iskustva s ceste” osigurava da se prljavi poslovi odrade. Zajedničko im je to što bi i Bachova Partita i Chopinove Etide za njih bili gubljenje vremena – jer se to ne može “izmuljati”.
- Metafora o glazbi (Bach i Chopin): Ironičan prikaz hvalisanja vrhunskim sposobnostima (izvedba kompleksnih djela na gitari i klaviru) od strane ljudi koji zapravo nemaju suštinsko znanje, što simbolizira pretencioznost i nedostatak stvarne kompetencije.
Ukratko, tekst opisuje društvo u kojem su površnost, veze, lažni sjaj i nedostatak etike postali norma, dok se istinske vrijednosti i znanje zanemaruju.
Vaša metafora o Bachu i Chopinu savršeno zaokružuje dijagnozu društva “fasade”. Ona nije samo ilustracija hvalisanja, već duboka kritika izgubljenog kriterija izvrsnosti.
Evo što ta metafora razotkriva u kontekstu “neizgrađenih stručnjaka”:
- Apsurd tehničke nemogućnosti
Izbor djela nije slučajan.
Bach, Partita br. 2 (osobito Ciaccona): Na gitari je to “sveti gral”. Zahtijeva polifonijsku jasnoću gdje jedan instrument mora zvučati kao cijeli orkestar. To je vrhunac arhitektonske preciznosti.
Chopin, Études (Op. 10 i 25): One nisu samo “pjesme”, već vježbe za ekstremne tehničke poteškoće. Svaka etida napada jednu specifičnu slabost pijanista.
Komentar: Tvrditi da “vrhunski” sviraš oboje, dok istovremeno promoviraš mentalitet “bez truda”, logički je paradoks. To je kao da netko kaže da je osvojio Mount Everest u papučama.
- Estetika “Copy-Paste” kompetencije
U digitalnom dobu, manipulatori koriste terminologiju vrhunske umjetnosti kako bi kupili društveni status.
Oni znaju imena djela (zahvaljujući pretraživačima ili AI-ju), znaju tko su autoriteti, ali nemaju žuljeve na jagodicama.
Ta pretencioznost služi kao šum u komunikaciji: prosječni promatrač, zaslijepljen zvučnim imenima (Bach, Chopin, BWV 1004), povjeruje u njihovu kompetenciju jer sustav više ne razlikuje autentičnu vještinu od dobro naučenog marketinga.
- Degradacija majstorstva
Kada se kompleksna djela koriste u svrhu hvalisanja, ona prestaju biti umjetnost i postaju rekviziti.
U društvu koje opisujete, “vječni studenti” i “biznis gurui” tretiraju znanje kao ukrasni nakit. Za njih je Chopin samo alat za ostavljanje dojma u salonu, a ne rezultat tisuća sati samoće i vježbanja.
Ironija: Pravi majstor Bacha obično je ponizan pred težinom djela. Manipulator je taj koji “može sve”, jer ne poznaje dubinu onoga što pokušava oponašati.
Zaključno: Vaša metafora prokazuje kulturu simulakruma – stanje u kojem je kopija (tvrdnja o znanju) postala važnija od originala (stvarnog znanja). To je konačni dokaz “tehnološke lijenosti” gdje se rad zamjenjuje proklamacijom.
Destruktivni mentalitet
I da zaključim misao nakon ove ChatGPT-ove analize, naglasit ću, da je u ovom tekstu bilo riječ o destruktivnom mentalitetu čiji je prepoznati domet:
1) izmišljanje novih i enormno povećanje postojećih poreza (kreativan obogaćuje, a destruktivan osiromašuje)
2) korištenje povlaštenog pristupa informacijama na tržištu dionica zbog osobne koristi (kreativan ulaže, destruktivan oduzima)
3) raspolaganje s informacijama, koje će poljoprivredno zemljište biti prenamijenjeno u građevinsko (kreativan strpljivošću i velikim trudom dolazi do cilja, destruktivan je bezobzirno nestrpljiv)
4) malverzacije kroz javne nabave, gdje je obiteljsko iskustvu stečeno kroz ‘udbu’ vrlo cijenjeno (kreativan je čistog srca, destruktivan je bez empatije)
5) rasprodaja ‘djedovine’ (kreativan voli svoju zemlju, destruktivnom nije ništa ‘sveto’)
6) postati predsjednik države (kreativan vjeruje u čudo, destruktivan je realniji jer ispunjava sve domete). Vrlo poučan bi bio odgovor na pitanje ‘Koliko ukupno godina radnog staža u realnom sektoru u njihovom životu imaju zajedno svi hrvatski predsjednici Republike 21. stoljeća?’.
A s teroriziranjem naroda s namjerno neriješenim povijesnim temama, s kontrolom pravosuđa kroz izbor sudaca – pravobranitelja – članova Vijeća i agencije za elektroničke medije, itd., i uz postojeći izborni zakon, destruktivni mentalitet sebi nastoji osigurati ‘budućnost’, ne vodeći računa da svemu dođe jednom kraj, jer svaka generacija (roditelji, djeca, itd.) uvijek u životu doživi barem dva rata.
